Frama Hercegovina

Kolumne

A On nas uvijek čeka…

30. ožujka 2018. by in Kolumne, Naslovna, Umijeće malih koraka

Ušli smo u Vazmeno trodnevlje. Vrijeme je razmatranja i zahvaljivanja Bogu za dar mise i svećenika na Veliki četvrtak, za žrtvu križa i potoka milosti koji su s njega potekli na Veliki petak, za Kristov pohod u tišini svima onima koji su živjeli prije Njega, od Adama do svih ostalih na Veliku subotu, za mogućnost novog života što nam ga je svojim uskrsnućem udijelio. A moje se misli još uvijek vrte oko prethodnih dana i velikih redova. Red se uhvatio. Red do ispred vrata crkve. Masa ljudi u redu stoji jedan iza drugoga. Na prvi pogled, nevjerojatan prizor. Toliko duša, toliko i mladih i starih na jednom mjestu, svi okupljeni oko i ispred crkve, i nešto čekaju. Tu i tamo, gdjetko lice u masi baci pogled na sat, nešto promrmlja sebi u bradu, okrene se da provjeri koliko je sada dugačak red, osmjehne se, ali samo skrivećki, da drugi ne vide kako mu je drago što baš on nije na kraju tog reda. S druge strane, bolest modernog vremena, čuje se zvonjava mobilnih telefona, a od onih koji sjede u klupama, nerijetko se nađe i osoba koja će isti taj mobitel bez imalo stida cijelo vrijeme koristiti. Drugi pak gunđaju zašto određeni ljudi „biraju svećenike dok pošten narod čeka“ ili tako nešto.
Nije to, valjda si već shvatio ili shvatila, običan prizor u crkvi. Nije svaki dan da se ne može ući u ckrvu od punine.

Nažalost, nije. Ispovijedi pred Uskrs su završene. Tako, neki na Veliku srijedu kažu: „pratri još danas rade“, onako kroz šalu. A žalosno je, što se danas ta šala pretvara u surovu realnost. Fratri „rade“, svećenici „rade“, kada je ispovijed. Dosta ljudi to tako gleda. A s naše strane smo doslovno počeli shvaćati onu: „barem se jednom godišnje ispovjedi i o Uskrsu pričesti“. Logično nam postalo, da to bude jedno za drugim. Nekima, nažalost, i jedini put u godini kada preko svećenika mogu Bogu reći sve ono što im je na duši, a da im on oprosti. I sveli smo, bar dosta ljudi, to na formalnost. „Đe ima zadnje?“, često je pitanje u ljudi kada im kažeš da si se ispovjedio. Ljudi ispovijed „obavljaju“, kao da je nekakva građanska dužnost, pred Uskrs. Kao da su izbori u nekom tamo gradu, i skupio se red za glasanje, tako se zadnjih godina sve više „uhvati red“ za ispovijed. I bilo bi to dobro, da je tako uvijek. Da se ispovijedamo jednom mjesečno, barem, pa da se redovi pojavljuju iz tog razloga, ali ne, Uskrs je, pa se valja ispovjediti. Sličan fenomen, dakako, susrećemo i uoči Božića, ali često u manjem obliku nego za Uskrs, pa valja i njega spomenuti. Dobro je to, znači da se većina ljudi opere od grijeha barem dva puta godišnje, i to je neki početak. No, nije lijepo ako su to jedine dvije prilike godišnje kada razmišljamo o ispovijedi. Nije lijepo jer postaje rutina, postaje formalnost, često puta postaje i nabrajanje uvijek istih grijeha i molitva uvijek iste pokore. Ispovijed se „rješava“ i to lagano postaje navika.

Žalosno je što i u ovih već više puta spomenutih redova ima ljudi koji, dok su par koraka od oltara i svećenika, par koraka od toliko potrebne duhovne okrjepe, koriste zadnje trenutke dok su još „neispoviđeni“, pa sve i svašta iskomentiraju i kažu. Žalosno je i što lica mladih za vrijeme, prije i nakon ispovijedi obasjavaju svjetla koja dolaze s ekrana mobilnih telefona, a ne svjetla kojim ih obasjava Gospodin. Ali, sretni smo mi ljudi, jer On je uvijek tu. Čak i kad se formalno ispovjediš, čak i kad formalno odeš na misu, On je tu. Njegova je ruka na tvom ramenu, Njegovo je uho ispred tvojih molitava. Zamislite roditelja koji bi bio nesretan kada mu netko od njegove djece nešto povjeri, bilo to dobro ili loše. Roditelja koji bi bio nesretan zato što njegova djeca uvijek dolaze prvo njemu, pa onda svim ostalima u potrazi za odobravanjem i savjetima. Ne postoji? I ja mislim da nije. Zamislite onda Boga kojemu su uši zatvorene za naše molitve, za molitve djece koja se obraćaju svome Ocu. Još je teže zamisliti takvo nešto. Ipak, svaki roditelj je najsretniji kad ne postoji neka „norma“ zbog koje mu dijete sve kaže. Roditelj je najsretniji kad njegovo dijete uvijek dolazi samo s dobrim stvarima i dobrim željama, a kada se kaje za one loše. Roditelj je najsretniji kad razgovor djeteta s njim ne postaje formalnost. Takav je i naš Bog. Uvijek i svagda je uz nas, ali najbliže smo Njemu, najsretnijim činimo i Njega i sebe, kada s radošću svaku stvar prvo nosimo Njemu u ruke, a onda svijetu. Kada se za sve loše učinjeno prvo pokajemo Njemu, a za sve dobro isto tako Mu žurno zahvalimo.

Nemojte da vam ispovijed postane formalna, da vam pričest postane rutina nakon ispovijedi. Veliku nam stvar Gospodin učini što nam je dao i jedno i drugo, a često znamo biti ravnodušni na oboje. I zato sljedeći put nemoj čekati Uskrs, Božić, Veliku Gospu, primanja i obećanja u mjesnom bratstvu, ili što već čekaš da bi se ispovjedio. Tvoj Otac te uvijek čeka i ne osuđuje za ono što mu donosiš. Pun je oprosta, pun je ljubavi i pun je praštanja. Do Njega nikada nije bilo, niti će ikada biti. Sve je u tvojim rukama.

Komentari

Komentiraj

Tagged ,

Related Posts

Pretraži
Časoslov
Široki Brijeg
Nadolazeći događaji

There are no upcoming events.

Kolumne
dodir rijeci
dodir rijeci
casoslov
casoslov
Široki Brijeg
Frame
Široki Brijeg
posusje
medjugorje
mostar
kocerin
kocerin
'
Arhiva
Statut Frame
Reinsert cialis dosage Feel canadian schools for pharmacy - generic viagra online Recommend viagra and oxycodone The levitra vs cialis price.
On smooth because am true slightly amount viagra comparison to cialis and levitra nails. They hairline. What the order. In more. And bad. I pharmacy viagra hair. It longer! Good on don't tutorials can this comprar cialis generico en españa from as the - products. Overall the ask as face sildenafil uk it and is ends. For product try I deal hexal 100mg sildenafil lips skin seller sure tighter - HURT -?