„Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi“, upravo iz tog razloga 49 framaša Frame Drinovci uz duhovnu pratnju fra Josipa Mioča usidrilo se na otok Šipan i potpuno se predalo molitvi i potrazi za Gospodinom.
Svaki dan ovog duhovno rekreacijskog ljetovanja započeli bi jutarnjom molitvom a tijekom dana uslijedila bi Sveta Misa, krunica i klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu. Svaka mlada duša ima potrebu smiriti se baš onako poput mora, kad utihnu valovi vidi se dno, tako je i s čovjekom tek kad se smiri u svom srcu vidi dubine i raduje se svemu što ima. Bog nam govori u tišini, stoga potpuno predani osluškivali smo Ga živog na vrhu brežuljka čitajući Sveto Pismo i razmatrajući nad Biblijskim tekstom uz morsku obalu. Kroz sve ovo vrijeme glavna zadaća bila nam je postupati i živjeti kao čovjek što nam je fra Josip pokušao približiti katehezama. Predzadnjeg dana malo smo se i žrtvovali, odlučili smo postiti o kruhu i vodi kako bi mrtvjeli vlastito tijelo da u njem zavlada Krist.
Bili smo počašćeni i gostima predavačima; Emilom Cvitanom, ocem sedmero djece, aktivistu u zajednici Opus dei, voditeljem kampa za osnovnoškolsku djecu.
-Kad imaš Boga jednostavno nemaš straha. Ako jednu osobu potaknem da traži Boga onda je to velik uspjeh. Svaki put kad nam je malo teško Bog nam da taman onoliko koliko nam treba u životu. Bog nam je sve poslao s razlogom. On će nas odvesti do točke koja je namijenjena nama, poručio je Cvitan.
Također, predavanje nam je održala i Željka Markić, majka, doktorica, predsjednica udruge U ime obitelji.
-Sve nas je Bog za nešto stvorio i On najbolje zna što je dobro za nas. Zove nas da se ostvarujemo za ono što se nalazi unutar našega karaktera. Naš čarobni napitak, izvor naše snage, hrabrosti, ljubavi, entuzijazma je svetohranište. Bez tog izvora mi smo kao i svi drugi jadni. Tako mi katolici imamo obvezu dijeliti s ljudima sve ono što imamo i što nas crkva uči. Ako ne budemo djelovali društvo može samo nazadovati, poručila je Markić.
Slobodno vrijeme provodili smo kupajući se, igrajući društvene igre, pripremajući obroke, pišući poruke jedni drugima. Pjevajući, plešući dijelili smo istinsku radost svakom prolazniku i pokušavajući poput Franje na jednostavan način širiti veselje s izvorištem u Kristu. U posljednjim trenucima na otoku okupili smo se svi zajedno u crkvi i izrekli riječi hvale prisjećajući se svakog lijepog trenutka. Osjetivši važnost i posebnost svake prisutne osobe i obilje blagoslova koja se izlila nad nama pokušali smo otpjevati pjesmu Zahvali, ali emocije su bile jače, glasići su bili tako tihi jer svima su se samo suze lijevale niz obraze, osjetili smo snagu Duha Svetoga i koliko smo zapravo mali i slabi, ne upravljamo sami sobom nego život nam je dan i treba ga iskoristiti na najbolji mogući način. I taj trenutak je bio ogledalo našeg bratstva, zajedništva, radosti, iskrenosti, prihvaćenosti, mira. Napunjenih baterija krenuli smo preko plavog Jadrana do naših domova sa željom da upregnemo svi zajedno svoje snage na još čvršću izgradnju bratstva.
