Jedna meni bliska osoba je nedavno nabavila novo auto. Riječ je o Citroënu C4. Dugo vremena nisam uspio upamtiti tablice pa sam, dok bi prolazio gradom, obraćao pažnju na svakog Citroëna iste boje. Čisto da znam hoću li svirat. Kroz prva 2-3 dana sam zapazio nešto. Izgleda da je u ta 2-3 dana pola grada nabavilo Citroëna. Gdje god pogledam – Citroën C4.
Znam… Nisu svi u Širokom preko noći postali zaljubljenici u Citroëne. Kao brucoši psihologije tikove, brucoši hrvatskog greške u jeziku, geodeti parcele, ja sam jednostavno počeo zapažati nešto na što dosad nisam obraćao pažnju. Glava detektira ono što je nanovo usađeno u nju. Vjerujem da se svima s vremena na vrijeme dogodi ista stvar. Ne mora biti auto. Može biti komad odjeće, izraz, obrazac ponašanja, neke grupe ljudi…
Meni se u zadnjih par tjedana događa upravo to. Počeo sam razmišljati o jednoj temi i što više vrijeme odmiče, ona sve češće iskače iz raznih izvora. Razmišljao sam o jednostavnosti, snazi i riječi. U sve to su mi se upleli Hadjadj, Bernadić, Franjo, Louis Armstrog, enti i jedno srednjoškolsko iskustvo.
Počelo je s jednostavnim. Toliko smo navikli na komplicirano da nam ono jednostavno postaje najkompliciranije. Kad vidimo jednostavna čovjeka, pitamo se zašto komplicira. Zašto se jednostavno ne prepusti komplikacijama. Franjo nam je, kao najjednostavniji čovjek, toliko nedostižan jer kompliciramo.
Zatim se razmišljanje nastavilo sa snagom jednostavnosti. Ovaj put ćemo konkretnije.
Snaga jednostavne riječi.
Stalno smo okruženi riječima. Sa svim strana netko nešto priča. Snimaju se emisije, filmovi, serije, podcasti trajanja po 2,3 ili 4 sata. Televizija, mobitel, kafić, auto. Samo se gomila. Riječi su nam postale ono što je starim ljudima bila tišina – ono svakodnevno, što više i ne primjećuješ. Gubi li riječ na taj način vrijednost? Je li potrebno uvijek nešto pričati da bi se izbjegla glupa tišina, baš kao što se nekad šutjelo da bi se izbjegle glupe riječi?
Ajmo vidit.
Fabrice Hadjadj u svojoj knjizi Kako danas govoriti o Bogu tvrdi da svaka najjednostavna riječ, izgovorena kvalitetno i s pravom željom, sa sobom nosi snažnu molitvu i pjesmu. Da bi nešto dobro govorili, nije potrebna znanstvena kompetencija i vješta komunikacijska izvedba. Za primjer uzima Krista koji dolazi apostolima u dvoranu Posljednje večere. Čovjek bi u tom trenutku očekivao neke uzvišene riječi, nešto što dosad njihovo uho nije čulo. Ali, ne. On kaže: Mir vama. Koristi najuobičajeniji pozdrav, nešto što se koristi svakodnevno. Na razini našeg pozdrava Dobar dan. Ali ta najobičnija riječ jer imala toliku snagu jer ju je izgovorio Isus, kojim im zaista iz svega srca želi mir, tj. dobar dan. Toliku je dubinu dao toj riječi da nije trebao početi sa: „Ljubljena braćo i sestre, najdraži moj, evo sastasmo se ovdje u ovaj predivan dan u ovoj našoj prekrasnoj dvorani kako bih vam udijelio svoj mir koji vam toliko žarko želim darovati. A taj mir ne samo da je mir, on je preduvjet djelovanja snage koja je u vama…“. Rekao je jednostavno – Mir vama.
Sjećam se jedne davne kave nakon koje se poznanik naljutio na mene i prijatelja. Naljutio se jer je čuo da smo nakon pitanja: „Kako vam je bilo s njim na kavi?“, odgovorili: „Bilo je dobro.“ Zbog zasićenosti riječima, „dobro“ je izgubilo pozitivnu karakteristiku i postalo izraz za nedostatak pozitivnih komplimenata. Postalo je neka maska za „ma moglo je bit bolje“. Možda smo trebali odgovoriti da nam je bilo ultra, mega, supač, pre, baš odlično. Valjda je sad to na razini nekadašnjeg „dobro“.
Gdje su nestale male riječi s puno značenja? Zašto smo pristali na ogromne forme bez sadržaja? Zašto mislimo da se s malo riječi ne može puno reći?
Žao mi je riječi. Baš sad slušam Armstronga i pjesmu What a wonderful world. Kaže tamo da vidi prijatelje kako se rukuju govoreći „Kako si?“, a zapravo jedan drugom govore „Volim te“. Zašto ne može biti tako jednostavno? Zašto smo prestali vjerovati jednostavnim riječima? Padaju mi na pamet enti. Znate, ona stara stabla iz Gospodara prstenova koji toliko drže do riječi da jedan cijeli dan posvete tome da jedni drugima kažu dobro jutro. „Mi ne izgovaramo ništa što nije vrijedno dugog govorenja“. Ma majstori. Nije stvar u vremenu, nego u posvećenosti tome što govorim. Da u tom trenutnu izgovaranja iz mene izlazi molitva i pjesma. Tek tada će netko stvarno imati dobro jutro.
Nego da se vratimo na Isusa. Zapravo, malo šire. Vraćamo se na Bibliju. Mario Bernadić u jedno svojoj knjizi tvrdi da, ako uzmemo u obzir samo Bibliju, Bog kroz povijest nije puno govorio. Ako uzmemo u obzir broj riječi u Bibliji i period u kojem je pisana, dolazimo do otprilike 700 riječi godišnje. Ako tome dodamo i period usmene predaje, imamo oko 350 Božjih riječi godišnje. Vrlo malo. Malo, ali toliko kvalitetno da bez prestanka utječe na cjelokupnu povijest, s naglaskom na ljude kroz povijest. Ako sam dobro upratio, Isus je svoja najveća čuda činio s najmanje riječi. Mnoštvo riječi ne ukazuje na znanje, kao što i ne garantira uslišanost molitve.
Franjo je itekako uvidio lošu stranu gomilanja riječi. Zato je jednu cijeli opomenu posvetio brbljavu i ispraznu redovniku. Želio je reći da previše pričaju oni koji žele biti u središtu. Oni koji sebično traže potvrdu za svoje riječi.
I sad kad se osvrnem na ovaj tekst, vidim da nisam dosljedan onom o čemu pišem. Sve mislim da treba još nešto stavit, još nešto objasnit. A na kraju samo brbljanje…
Ali dobro. Borit ćemo se skupa. Za jednostavnost. Za snagu. Za riječ.
P.s. Sljedeći put kad nekoga sretneš – stani, stisni mu ruku, pogledaj u oči, pitaj Kako si? i zašuti. Kad netko nešto napravi reci Dobro je. Kad nekome kažeš Dobro jutro, stvarno poželi dobro jutro.
Luka Rezo
