Naslovna Uncategorized
Kategorija:

Uncategorized

KolumneKroz susret do promjeneMarija-Zorka VasiljNaslovnaNovostisliderUncategorized

Puče moj

Puče moj, što učinih tebi
ili u čemu ožalostih tebe?
Odgovori meni!

Ja radi tebe i tvoga spasenja
bičevima udaran bijah,
a ti mene predade bičevima svojih grijeha.

Ja izvedoh tebe iz oluja života
smirivši nabujale rijeke bola,
a ti mene predade nijekanju i zaboravu.

Ja pred tobom otvorih nove dane,
a ti se prepusti životarenjima i prolaznostima.

Ja red tobom idoh kao primjer,
a ti se okrenu današnjim idolima
i ode od Oca moga.

Ja hranih tebe u pustinji života Riječju,
a tebi bijaše slađe čuti onu ljudsku.

Ja tebe napojih živim vrelom,
a ti mene ostavi žedna svoje blizine.

Ja radi tebe krunom trnja okrunjen bijah,
a ti danas kraljevima druge zoveš.

Ja dadoh tebi Mojim se zvati,
a ti ljubav traziš na krivim mjestima.

Ja tebi dadoh svoj križ i život,
da u njemu nadeš spasenje,
a ti slijep za vidjeti
beskrajnu Ljubav u tome.

Marija-Zorka Vasilj

0 komentar
6 FacebookTwitterPinterestEmail
Antonia PrimoracKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih korakaUncategorized

Tamna noć

Bojim se.
Vani je nemir, a u meni još veći.
Gdje si?
Zašto te ne osjećam, ne vidim i ne čujem?
Tražim Tvoje tragove u svakodnevici svog života i ne pronalazim ih.
Tražim sebe da Te pronađem.
Ništavilo i tišina.
Tražim Te tamo gdje znam da jesi – u kruhu i vinu, tišini, malenosti – i ne vidim Te – samo materiju i mozak koji ponavlja – On jeste.
Tražim Tebe da mogu spoznati tko sam i tko želiš Ti da ja budem.
Odjednom je sve mrak koji guta i spoznaja da sam ništa.
Da me ovog trena pozoveš gdje bih otišla?
Dio mene tješi me da sam se bar trudila pronaći Te, slijediti i oponašati.
Drugi dio opominje da sam sama mlakost koja unatoč svim milostima bira lakši put.
Treći dio opet se pita – gdje si?
Gdje si kada znam da vjeran ostaješ, da si Dobri pastir, Otac milosrdni i Ljubav savršena, a ja te ne poznajem?
Zašto imam znanje, a ne i spoznanje?
Gdje da Te potražim jer te u sebi ne pronalazim, a puna sam Tebe?
Gdje da potražim sebe u ništavilu straha, bijesa, nelagode?
Kome da idem i koga da tražim ako Tebe ne pronalazim?
Kako da budem svjetlo kada sam mrak i ne znam pronaći Te?
Tvoje lice tražim u bespućima svoga besmisla i tješi me nada da Ti znaš ono što ja ne znam.
I ovaj nemir izvana i iznutra u Tebi ima značenje – skriveno i daleko od pogleda moje duše.
Sama, a opet u Tvojoj bolnoj prisutnosti.
Izmučena, ali živa duša koja vapi.
Tvoja premda nimalo svoja.

Antonia Primorac

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Nikola JurišićHodKolumneNaslovnaNovostisliderUncategorized

Molitva za svetost

želio bih, Gospodine,
postati svet.

siguran sam u to
da ne ispunjavam sve uvjete
koji se traže za to.
nisam nahranio gladno mnoštvo.
mnogi žedni ostali su žedni.
nijednog bolesnika nisam ozdravio
niti sam učinio ijedno čudo.
puno je toga što sam propustio.
htio bih to promijeniti.

kad pogledam koliki je popis onih
koji su uspjeli postati do kraja Tvoji
postane me stid.
zašto ja to ne mogu?
ima ih koji su, prije nego su upoznali Tebe,
živjeli dalje od Tebe nego što sam ja danas,
a opet su uspjeli.
kako meni ne ide?
mnogi s tog popisa su mi
i nada i utjeha
da još uvijek nije kasno,
da se ne smijem predavati,
nego pokušavati.

i takvu želju u sebi stalno obnavljam.
ipak,
malo toga se mijenja.

ono što me iznenadi
jest činjenica
da je Tebi i to dovoljno
da ne odustaneš od mene.
nisam nikada iskušavao Tvoje granice
ali vidim da još nisam došao do njih.
neprestano mi udjeljuješ dobrotu
kao da sam jedini u Tvom srcu.
ustrajno nosiš moj križ umjesto mene
kao da sam jedini na svijetu.
dolaziš mi u život po drugima
kako bi mi iskazao ljubav
kao da nikoga drugoga nemaš.
uporno ne odustaješ.
uvijek si vjeran
dok meni to ne ide od ruke.
učim se od Tebe,
ali bojim se da sam spor.

unatoč svemu tome
želim postati svet.
ne mogu zamisliti
da vječnost provodim bez Tebe.

zato bih Te zamolio:

istrošio sam svoje snage,
sve načine sam iscrpio koje poznajem
a nisam uspio učiniti ništa.
svemoguć si,
zato ti provjeravam ovu molitvu.
uzmi još jednom
moje srce u svoje ruke.
od onoga što si mi dao
napravio sam nešto krivo.
uzmi, ako Ti nije teško,
još jednom to srce
i od komadića
izgradi svoj dom,
mjesto svoga boravišta.
samo tako više neću moći pogriješiti.

govorili su mi
da je raj velik kao Tvoje Srce.
znam da tu ima prostora za svakoga.
pronađi neki kutak i za mene.
ne tražim neko povlašteno mjesto.
dovoljno mi je biti
siromahom na Tvome pragu.
za drugo mjesto i nisam.

i, da ne budem nezahvalan:
hvala Ti za svaku dobrotu,
svaki znak ljubavi i pažnje
koji mi svakog dana daruješ.
ne moraš,
ali ne odustaješ.

fra Nikola Jurišić

0 komentar
3 FacebookTwitterPinterestEmail
Uncategorized

Spomendan sv Franje Asiškog

Dragi framaši, dragi štovatelji našeg serafskog oca Franje, danas je naša svetkovina, danas slavimo dan kada je naš sveti Franjo otišao u susret Velikome Kralju kojeg je ljubio i naviještao cijelim svojim bićem. On danas stoji pred licem Svevišnjega i zagovara nas – svoje sinove i kćeri. Nema ljepšeg i radosnijeg slavlja ovoga dana od toga da danas damo hvalu Onomu kojemu pripada svaka slava, čast i moć; kojemu služe svi stvorovi i sva stvorenja pod nebom.

Stoga izmolimo pohvalu koju je izrekao naš brat Franjo nakon što je primio biljege Kristove na brdu La Verna:

“Ti si svet Gospodin, Bog jedini, koji čudesa stvaraš.
Ti si jak, ti si velik, ti si svevišnji.
Ti si svemoguć Kralj.
Ti si, Oče Sveti, Kralj neba i zemlje.
Ti si trojstven i jedini Gospodin, Bog nad bogovima.
Ti si dobro, svako dobro, najveće dobro,
Gospodin Bog živi i istiniti.
Ti si ljubav, sveta ljubav.
Ti si mudrost, ti si poniznost, ti si ufanje, ti si ljepota,
ti si blagost, ti si sigurnost, ti si mi spokoj, ti si
radost, ti si nada naša i veselje.
Ti si pravednost, ti si umjerenost, ti si sve naše
bogatstvo od zasićenosti.
Ti si ljepota i blagost, ti si moje utočište.
Ti si mi čuvar i branitelj, ti si zaklon moj.
Ti si rashlada.
Ti si naša nada, ti si vjera naša.
Ti si naša ljubav.
Ti si sva naša naslada, ti si naš vječni život: veliki i
divni Gospodine, svemogući Bože, milosrdni Spasitelju.”
Amen!

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
Dobra pričaNaslovnaNovostisliderUncategorized

Frama za Afriku

 

Potaknuti misijskim organizacijama Srce za Afriku i Mali Dom, Nacionalno vijeće Frame BiH je početkom godine predstavilo novi projekt “FRAMA ZA AFRIKU”.

Nekoliko mjeseci kasnije, projekt je priveden kraju.

Ujedinili smo framaše širom Bosne i Hercegovine te je ulogu kumstva preuzelo čak 60 bratstava.

Razmišljajući o životu sv. Franje, prva pomisao jest uvijek siromaštvo. Franjo se htio osiromašiti do kraja. Htio je da svatko ima više od njega. Hvala Bogu pa smo, tom mišlju vođeni, prepoznali bližnjega u potrebi. Uistinu nas je oduševila ideja da pomognemo baš onima za koje stalno čujemo, no rijetko se odazovemo.

Ali sada smo bez imalo premišljanja, proveli misao u djelo jer kao što u Vječnom zaljubljeniku pronalazim: “Nije dosta samo razmišljati, dolaziti do svijetlih spoznaja. To je nedovršeno djelo; što je u svijesti, mora u život.”

Kad je to djelo napokon oživjelo, oživjela je i radost u našim srcima znajući da smo učinili njihove živote barem malo sigurnijima i lakšima.

I reći ću da je uistinu čudesno bilo ujediniti sjever i jug, istok i zapad da zajedničkim nastojanjem učinimo dobro.
OD SRCA VAM SE ZAHVALJUJEMO! ❤️

 

Frama Hercegovina

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
BratstvaFrama MeđugorjeUncategorized

HODOČAŠĆE FRAME I OFS-a MEĐUGORJE

 

Hvaljen Isus i Marija. U subotu 26. ožujka članovi Franjevačkog svjetovnog reda i Frame Međugorje su se uputili na jednodnevnu duhovnu obnovu u Sinj. Budući da u naše mjesto dolaze mnogi hodočasnici u posjet Kraljici Mira i mi smo odlučili biti hodočasnici te posjetiti jedno marijansko svetište, ono čudotvorne Gospe Sinjske čija povijest seže na početak 18. stoljeća.

Prvo mjesto koje smo posjetili u Sinju je franjevačka crkva u kojoj se čuva čudotvorna slika Gospe Sinjske. Tu nas je dočekao fra Antonio Mravak koji nam je u kratkim crtama opisao dugu povijest samoga svetišta i čudotvorne slike kojoj su vojnici pripisivali zasluge prilikom pobjede nad Turcima davne 1715. godine. Zatim smo u crkvi slavili svetu Euharistiju koji je predvodio fra Renato Galić. Nakon nje svatko je kratko zadržao u osobnoj molitve pred čudotvornom slikom te smo se uputili na sinjsku tvrđavu gdje smo imali križni put kojeg je predmolio fra Zvonimir Pavičić. Svakako treba spomenuti kako je s nama dan proveo i naš bivši framaš, Ivan Vasilj koji je trenutno u sjemeništu u Sinju.

Budući da smo se iscrpili penjanjem na tvrđavu svi smo s nestrpljenjem iščekivali zajednički ručak u jednom sinjskom restoranu. Nakon ručka smo se uputili prema muzeju sinjske alke gdje nas je dočekao kustos muzeja te nas proveo kroz njega. Na počeku smo pogledali kratki film te smo saznali mnoštvo zanimljivosti o alci i o njezinoj višestoljetnoj tradiciji.

Zatim smo imali slobodno vrijeme te priliku odmoriti se i prošetati se samim gradom. Na samom kraju ovoga sunčanoga dana su nas bratski dočekali framaši i članovi OFS-a iz Sinja. Oni su nam pripremili zakusku te nas ugostili u svojim prostorijama. Na tome im zahvaljujemo i očekujemo im uskoro uzvratiti.

Zahvaljujemo Gospodinu i njegovoj Majci na ovom ispunjenom danu u kojem smo se duhovno okrijepili te u zajedništvu proveli vrijeme. Mir vam i dobro.

Frama Međugorje

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneMarija Kristina ČolakNaslovnaNovostisliderUmijeće malih korakaUncategorized

Četrdeset

Na Google Kartama jasno piše,

od Izraela do Palestine,

dva dana hoda.

Izraelcima je trebalo četdreset godina.

Č-e-t-r-d-e-s-e-t.

Četrdeset godina iščekivanja, straha, čežnje.

Iako su znali da ih On prati i čuva,

iako im je davao znakove mira i sigurnosti,

u njima je svejedno tinjao plamen tjeskobe i zabrinutosti.

Četrdeset godina je trebalo da sve ono ogorčeno od čekanja, ljutnje i prošlosti,

ono nevjerno u budućnost, u bolje i svjetlije sutra, nove početke, ali i nove padove,

zarobljeno u sadašnjosti, u pustinji svojih negativnih misli i svoje nepovjerljivosti,

četrdeset godina da sve to nepovratno nestane i izgubi se u toj istoj pustinji.

Novi ljudi, i tijelom i duhom, samo novi ljudi, su nastavili dalje.

Samo su oni spremni, čisti, hrabri, vjerni Bogu i puni strahopoštovanja bili dostojni izići iz pustinje svojih života i napojiti se na izvorima Obećane zemlje.

Ni sam Mojsije nije ušao.

Dovede ga Bog do zemlje moapske, i reče mu: “Gledaj. Ali nikada nećeš ući.”

Četrdeset.

Uvijek taj simbolični broj četrdeset.

U ovih četrdeset dana ostavimo i mi iza sebe sve ono što nas koči da idemo dalje.

Sve ono bez čega želimo nastaviti.

Okrenimo se novim putovima vjere i spremno zakoračimo u sve što nas čeka.

Odvažno hodimo dalje, bez gledanja unatrag, bez vraćanja filma na ono što trebamo zaboraviti.

Dopustimo sebi da u ovoj korizmi osjetimo njihovu pustinju, njihov neobični znak spasenja i toga kako je lijepo pustiti sve ono što nam nije potrebno i sve ono što nije dobro za nas.

U ovim neshvatljivim i burnim vremenima, upalimo njegovo svjetlo u nama kako bi svoje mogli pojačati na najjače i tako istinski živjeti ono u što vjerujemo.

Marija Kristina Čolak

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
BratstvaFrama ČitlukFrama MostarUncategorized

Tko će biti bolji domaćin?

Hvaljen Isus i Marija!

U subotu, 19. ožujka, na spomendan sv. Josipa, 20-ak framaša Frame Mostar uputilo se na hodočašće. Dobar duh veselja, priče i uzbuđenja pratio nas je od našeg zvonika u Mostaru, pa sve do crkve Krista Kralja u Čitluku. Putem smo jeli grickalice, pjevušili svaku pjesmu koja nam je pala na pamet i konstantno vikali “ideee autoo!!”. Posvetili smo dio puta molitvi koja nas je sigurno odmorila, što psihički, što fizički.

Nakon 5 sati hoda, stigli smo na odredište, čak i odmorni (tko vam kaže da nije tako, laže 😉 )! Znali smo da nas čeka super druženje i odlična ekipa. Nakon kratkih pozdrava i dobrodošlice framaša Čitluka uputili smo se u crkvu gdje smo imali misu. A poslije toga smo se našli vani, na ugodnom suncu i sa dvije lopte u rukama. Igrali smo što god smo mogli izmisliti i branili Gosip kip od lopte!

Sigurna sam da će se svi sa mnom složiti kad kažem da je hrana bila fenomenalna, a Frama Čitluk odličan domaćin. A iz pouzdanih izvora znam koliko je i njima bilo lijepo. To što su nam vidjeli osmijehe i nakon 5 sati hodanja, bilo je i više nego dovoljno da i oni budu veseli.

Nažalost, brzo smo se morali vratiti kućama, ali nas je utješila neka nada za novo druženje.

Ako Bog da, nećemo morati puno čekati, a kad ostali čuju kako nam je dobro bilo oni će nam se pridružiti. Što nas je više to je i veselije, a pogotovo kad su u pitanju framaši! ♡

P.S. Čula sam dojmove s obje strane i znamo da je svima bilo odlično, a sad, tko će biti bolji domaćin? 😁

Dora Markota

0 komentar
5 FacebookTwitterPinterestEmail
NaslovnaNovostiUncategorized

ODRŽAN SEMINAR ZA ČLANOVE DRAMSKIH SEKCIJA

Hvaljen Isus i Marija, dragi čitatelji! Sigurno je svakome od nas ponekad palo na pamet što je to zapravo umjetnost? Koliku dubinu svoga značenja ima ta riječ, te koje sve, možda još neotkrivene umjetnosti postoje… I evo zahvaljujući dragom Bogu nas 37 i članovi područnog vijeća imali smo priliku provesti vikend ( 25.-27. veljače) u našem Domus Pacisu učeći o glumačkoj/dramskoj umjetnosti od dobro poznatog i profesionalnog Pere Eranovića pod geslom ” Umjetnost – odgoj u Duhu”. Pa evo, pokušat ću vam što kraće prenijeti kako je sve to izgledalo ma da mislim da se ovaj osjećaj, dobiveno znanje, stečena prijateljstva, te najljepše uspomene ne mogu riječima iskazati, a pogotovo ne u doslovnom smislu prenijeti na papir.Strpljivo iščekujući dočekali smo napokon taj petak te se uputili prema našem Domus Pacisu gdje su nas dočekale uvijek nasmiješene i vesele članice područnoga vijeća te uputile u program. Prvo smo se smjestili svi u svoje sobe te nakon toga krenuli do crkve sv. Jakova gdje se slavila sveta Misa koju je predvodio naš područni duhovni asistent, fra Marin Karačić. Nakon završnog blagoslova i sedam Očenaša krenuli smo prema kući u kojoj su naše ljubazne kuharice već bile pripremile toplu i ukusnu večeru za nas. Skupa smo objedovali te se lagano uputili prema kapelici gdje je uslijedio dio upoznavanja drugih Framaša.

Nakon upoznavanja i već poprilično opuštene atmosfere stigao nam je dobro poznati Pere sa svojom suprugom i djecom te nas uveo u ono što ćemo mi zapravo raditi kroz naredna dva dana koja su ispred nas. Poslije kratkog, ali poučnog Perinog upoznavanja i predavanja uslijedila je večernja molitva u kapelici te noćni mir. Uspjeli smo lijepo odspavati te se odmorni probuditi za dug, energičan, ali sigurno dan vrijedan pamćenja koji je ispred nas. Naravno, dan smo započeli najprije jutarnjom molitvom te nakon toga doručkom gdje je bila daleko opuštenija atmosfera nego li proteklu večer. Dobro smo se nasitili te krenuli u našu kapelicu gdje smo imali radionice od 9:00h do 12:30 h. Tijekom radionica smo upili toliko znanja koje nam je Pere na razumljiv način objasnio, toliko vježbi koje ćemo moći prenijeti našim dramskim sekcijama, novih igara, toliko smijeha…

Poslije trosatne radionice koja je proletila kao 3 minute uslijedio je ručak. Lijepo smo objedovali te imali pauzu do 3 sata prošetati se našim predivnim Međugorjem, popiti kavu s novim prijateljima ili kupiti neku uspomenu nama dragim ljudima. Dogovorili smo se sastati u žutoj dvorani u 3 sata kako bismo baš mi, sudionici dramskog seminara 2022. godine imali čast po prvi puta snimiti molitvu Franjevačke mladeži koje će gledati generacije i generacije iza nas. To mi je čak i najposebniji događaj ovoga seminara jer je ustvari ta molitva baš ono što nas opisuje i po čemu se trudimo živjeti.

Nakon snimljene molitve opet smo imali priliku za ispovijed te nakon toga sv. Misu koju je posebno obilježio jedan ukrajinski svećenik koji se na kraju obratio i zamolio nas da budemo s njima u molitvama! Poslije 7 Očenaša i blagoslova nabožnih predmeta, opet smo krenuli prema Domus Pacisu gdje nas dočekala topla večera koju je obilježio jedan rođendan naše kuharice. Da Vam je samo vidjeti te žene kako su vesele i kako im jedna srčana rođendanska pjesma znači puno više nego bilo kakav poklon. Nasitili smo se te je uslijedila iduća točka programa, a to je bila zabavna večer. Plesalo se, pjevalo, igralo, veselilo… I kako bi zaokružili taj radosni dan otišli smo u našu kapelicu da zahvalimo Onom koji nam je sve to omogućio te krenuli u naše sobe odmoriti se za nedjelju koja je ujedno i posljednji dan našeg boravka u Domus Pacisu. Zvoni alarm, ali ovaj put nam se malo teže ustati jer znamo da je to “finish” ovog seminara. No, ipak valja iskoristiti i to preostalo vrijeme. Kako drugačije nego molitvom u kapelici i doručkom započeti našu Nedjelju, te smo nakon toga opet imali kratke radionice gdje je Pere neumorno radio sa nama i poticao našu maštu da izađe na vidjelo. Uslijedilo je zajedničko fotografiranje te plenum (osvrt na protekla 3 dana) koji je za mene bio jako emotivan jer to što se na seminaru doživi, ljudi s kojima se zbližite, u kojima Krista prepoznate, profesionalci koji neumorno za vas brinu i prenose vam svoje znanje, ne može proći a da te zadnje trenutke ne pustite suzu. Nakon našeg završnog plenuma imali smo slavlje svete Mise u kapelici gdje nas fra Marin poticao da se odazovemo na svaki poziv dobra i budemo zahvalni što smo dobili tu priliku sudjelovati na ovom seminaru. U 12 sati imali smo ručak nakon kojeg smo se uputili prema našim domovima.  I evo, pokušala sam Vam u kratkim crticama prenijeti ono što se riječima zaista ne može opisati. Svim mojim Framašima koji su bili sa mnom na ovom seminaru želim se i putem ovoga teksta zahvaliti što su tako divni i pristupačni, želim se zahvaliti našem područnom i uvijek nasmiješenom vijeću, a posebice duhovnom asistentu fra Marinu koji su se neumorno za nas brinuli, čuvali nas, te se potrudili da nam stvarno bude lijepo, a to su i uspjeli. Hvala našem Peri Eranoviću, profesionalcu u svome poslu, te njegovoj obitelji koji su odvojili ta tri dana za nas, a meni osobno ostavili najljepše sjećanje na moj prvi seminar u Frami. Hvala radosnim kuharicama i kuharu koji su uvijek pripremali ukusna i topla jela. I na kraju, hvala najzaslužnijem za sve ovo, Onom koji nas stvorio, Onom koji nas ovaj vikend u našem Domus Pacisu okupio. Hvala Bogu! Jer, što to mogu bez Tebe ostvarit, za sve što imam kome ću zahvalit?
Nek’ vas prati Božji blagoslov i zagovor sv. Franje Asiškog!

Petra Slišković, Frama Široki Brijeg

0 komentar
3 FacebookTwitterPinterestEmail
NaslovnaNovostiUncategorized

ODRŽAN MOLITVENI SEMINAR

I tako, svaki od nas zapita sebe „Što želiš da učinim, Gospodine?“.

I bi pozvan provesti 3 dana s ostalom braćom u Međugorju, u našem previše poznatom Domus Pacisu. Nakon dvije godine od zadnje održanog molitvenog seminara, nas 42, dođosmo po prvi put. Dođosmo na seminar sa svim svojim molitvenim nakanama, željama, očekujući i neočekujući promjenu. Od 28. Do 30. Siječnja, dođosmo tražiti svoga Pastira, poput izgubljenih ovčica u ovome užurbanom svijetu. Dođosmo potražiti mir, svoj unutarnji mir, mir jedni u drugima i mir u našem Pastiru. Nas 42, raštrkani po cijeloj Hercegovini, skupišmo se i to baš u Kući mira (Domus Pacisu). Bog svakog od nas posla da se tu pronađemo, da Ga tu pronađemo, u Kući mira, u okrilju Međugorja i naše Majke.

Nijedan dio rasporeda seminara, ne ostade neispunjen. Svaka točka, svaki dio, sam po sebi poseban, sam po sebi i bi ispunjen. Ali nije se on sam ispunio. Nego mi, svaki pojedinac, ispuni po jedan dio, u svaku rupicu stavi po kamenčić i dovrši kulu.

U petak smo „kopali po sebi“. Pitali smo se „Kako ja mogu  poslužiti Bogu?“. Kako iskorištavam vrijeme koje mi  je darovano? Kako iskorištavam svoje postojanje? Koji temelj sam si postavio? Da li je temelj mojih odluka i događaja sam Pastir, Isus Krist… ili sam pak svoje temelje gradio na trulom tlu i korijenju, na tlu Zloga?

Gdje je nestala ona ljubav prema samom sebi i zašto se uspoređujem sa nestvarnostima ovoga stvarnoga svijeta? Postoji samo jedno savršenstvo, a to je Isus Krist. Tko je prazan iznutra, želi sjajiti izvana! Pa baš zbog toga budimo poput Majke Terezije. Dopustimo da naša ljepota i radost dolazi iz očiju. Da naše oči sjaje poput očiju Majke Terezije, pune ljubavi i radosti, pune Boga kojega ćemo moći ponijeti ususret drugim ljudima.

Toga jutra smo svjesno birali kakvi ćemo biti do večeri, prije počinka. A o tome smo mogli razmisliti pred Presvetim. Mogli smo razmisliti kakvi ćemo lijegati, i kakvi ćemo se ustajati. Shvatili smo da ne trebamo strahovati od pada u očima drugih ljudi, jer imamo pravo reći da-da, ne-ne. A imamo i pravo biti oholi i egoisti i činiti stvari baš zato, da ne padnemo u očima drugih. Samo, što biramo?

„Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne,ne!’ „.  Mt 5, 33- 37

Sv. Franjo je imao takav odnos s Bogom da je u svemu vidio ljepotu. Takvu priliku smo dobili mi svi ljudi. A takvu priliku smo imali i mi koje smo bili na seminaru. Imali smo vrijeme koje smo iskorištavali tako da smo u svakome i u svemu tražili nešto lijepo, tražili ljepotu. Tada smo shvatili da bez jedne od svih šest temeljnih dimenzija čovjeka, čovjek prestaje biti čovjek.

U subotu smo imali priliku da slažemo sve ono „iskopano“. Imali smo priliku spoznati svoje talente. Talente po kojima Bog može najviše djelovati u našim životima. Imali smo priliku preispitati sami sebe u „pustinji“. U satu šutnje kojega smo imali samo za sebe… i za Pastira. Imali smo priliku upitati sebe „Gdje ja mogu najviše dati? U kojem području ja mogu biti najkorisniji?“. U tom satu smo mogli reći ‘HVALA!’. Ako nam Bog daruje talente, imamo li ih pravo zakopati?

Nakon napornog dana, „pustinje, odlaska Majci na Podbrdo, zabavnog susreta punog smijeha, odlaskom na ispovijed, krunicu i svetu misu, zaputili smo se u kapelicu. U kapelicu kako bismo mogli odmoriti se svi zajedno, u molitvi Lectio divina. Mogli smo se odmoriti u Božjoj riječi od te nedjelje, u psalmima i svojim mislima.  Iznijeli smo jedni drugima svoje misli, svoje brige, svoje zahvale. Podijelili smo sve jedni s drugima, jer nas više nije bilo strah pasti u očima drugoga. Jer nigdje nismo mogli pasti, nego samo u zagrljaj našega Pastira i tako mu ponovno doći u stado.

„No on prođe između njih i ode.“ Lk 4, 21-30

Ta nedjelja… Nedjelja kada smo sve svoje složene kule mogli dati u svijet. Kada smo spoznali sebe i ono što možemo dati svijetu. Kada smo spoznali  kolika je ljubav Božja i kako samo može djelovati na nas. Kako 3 dana provedena s nepoznatom braćom mogu završiti jednim okupljenim stadom. Teško je poštenim putem uspjeti u ovome svijetu. Ali je to najbolji odabir, biti pošten i slijediti Pastira.

Jer komu, čemu služi jedno malo stado ovčica? Lako će se one izgubiti po ovom svijetu. Neće znati put kojim ići i put kojim se vratiti. Zato svako stado ima svoga pastira koji će im reći kuda ići. Iako put bude kamenit, strnovit, trnovit, na kraju njega se krije najzelenija livada i najbistriji potok.

Jesmo li mi pronašli svoga Pastira i svoj put na ovome seminaru? Pa ja bih rekla da jesmo.

Josipa Crnac, Frama Seonica

0 komentar
3 FacebookTwitterPinterestEmail
Noviji postovi
Stariji postovi