Klara Offreduccio rodila se 16. srpnja 1194. godine u gradu Asizu u plemićkoj obitelji kao najstarija kći Favaronea i Hortulane, iz čijih je usta najprije primila vjersko znanje. Tijekom samog djetinjstva pokazivala je svoje uzorno ponašanje, talente, tričave je stvari smatrala bezvrijednima, pružala je ruku siromasima, a da njezina žrtva bude Bogu što milija vlastitom je tijelu uskraćivala biranu hranu. Potajno je ispod skupocjenih haljina nosila pokornički pojas.
A kad je glas o sv. Franji stigao do nje, žarko ga je željela upoznati. Kasnije se Klara u pratnji Bone di Guelfuccio tajno redovito sastajala s Franjom, koji je dolazio s Filipom Longom, te je sve više bila privučena njegovim idealom evanđeoskog života.
Roditelji su Klaru obećali jednom bogatom mladiću, pa je ova biljčica sv. Franje u noći s 18. na 19. ožujka 1212. godine pobjegla iz doma svojih roditelja. Prvo odlazi u Porcijunkulu gdje su je dočekali Franjo i braća i odsjekli joj kosu, a zatim ju Franjo sakriva u samostan benediktinki, gdje ju rođaci ipak pronalaze, no Klara ostaje ustrajna u svom predanju Bogu.
Nakon nekoliko dana preselila se u crkvu sv. Anđela, a onda u obnovljenu crkvu sv. Damjana, gdje ostaje do kraja svoga života. Ubrzo su joj se priključile njene rođene sestre Katarina (koja je kasnije uzela ime Janja) i ostale (najvjerojatnije još tri). Nakon smrti Klarinog oca, u crkvu sv. Damjana došla je i Hortulana, Klarina majka.
Ubrzo se i glas o djevici Klari proširio po obližnjim pokrajinama, te su mnoge žene i djevojke pohrlile u samostane, baš kao što su mladići stupali u Red.
Tako je Klara osnovala Drugi red franjevačke obitelji. Klarise su kontemplativan red koji živi prema dva pravila: onom napisanog od same Klare iz 1253. te onom pape Urbana IV. iz 1263., kojim se oslobađalo poglavare Prvog franjevačkog Reda brige o klarisama. Ta je podjela prisutna do današnjeg dana, iako velika većina samostana prihvaća Pravilo sv. Klare. Klarise provode život u predanju Bogu kroz molitvu i rad unutar zajednice, živeći isključivo od Božje providnosti.
Klara je umrla 11. kolovoza 1253. godine, a 15. kolovoza 1255. godine proglašena je svetom. Dva dana prije smrti Klara je od pape dobila povlasticu da smiju ona i sestre živjeti u potpunom siromaštvu, kako osobnom tako i zajedničkom. Godine 1958. proglašena je zaštitnicom televizije na temelju legende kako je zbog bolešću iniciranom nemogućnosti odlaska na svetu misu vidjela „prijenos mise“. Poznata je po svojim čudima za vrijeme i nakon života. Najpoznatije je ono tjeranja Saracena u bijeg nakon neuspješnog napada na samostan.
Ovaj najstroži ženski red na svijetu danas ima 950 samostana u svijetu s 20 000 redovnica.
Klara i Franjo – dvije nerazdvojive legende
1. Posjet Njegove Svetosti Ivana Pavla ||. dana 12. ožujka 1982. godine klarisama asiškoga prvosamostana ući će u povijest i po papinu govoru, kako ga je sam nazvao spontanom,
I stoga u skladu s neposrednom osobnom spoznajom. U njemu iznosi neke tvrdnje kakve nikada ni jedan papa nije izrekao o Franji ni o Klari, a još manje o njihovoj uzajamnoj povezanosti.
“…Uistinu je teško” – reče Papa – “razlikovati ova dva imena: Franjo i Klara, ova dva fenomena: Franju i Klaru, ove dvije legende: Franju i Klaru… Kada budete slavili godišnjicu svete Klare, morat ćete je proslaviti svečano. Teško je rastaviti imena Franje i Klare. Među njima ima nešto duboko što se može shvatiti samo mjerilima franjevačke, kršćanske i evanđeoske duhovnosti. Dvojstvo Franjo-Klara je stvarnost koja je razumljiva samo u kršćanskim, duhovnim i nebeskim kategorijama. Ali to je stvarnost ove zemlje, ovoga grada i ove Crkve.
Sve se utjelovilo ovdje. Ne radi se o čistom duhu; oni nisu bili čisti duhovi. Bili su tijela, bili su osobe, bili su duhovi. Ali u živoj predaji Crkve, cijeloga kršćanstva i čovječanstva ne ostaje samo legenda. Ostaje način Franjina gledanja na svoju sestru, način kako se on zaručio s Kristom. Sama sebe je gledao u njezinoj slici, zaručnici Kristovoj, mističnoj zaručnici kojom je oblikovao svoju svetost. U njoj pronalazi lik najsavršenije zaručnice Duha Svetoga, presvete Marije…
Evo mjesta na koje kroz osam stoljeća dolaze toliki hodočasnici da razmatraju božanstvenu Klarinu legendu uz Franju, legendu koja je imala veliki utjecaj u životu Crkve i u povijesti kršćanske duhovnosti.
U našem vremenu je potrebno nanovo otkriti svetu Klaru, jer je to važno za život Crkve; potrebno je ponovno otkriti onu karizmu i onaj poziv. Potrebno je ponovno otkriće Franjine i Klarine božanstvene legende.”
2. Polazeći od te riječi – jedinstvene u franjevačkoj povijesti – može se naslutiti temeljno jedinstvo i uzajamnost Franjina i Klarina evanđeoskoga života, kojim u Duhu nasljeduju Gospodina i njegovu Majku, u Crkvi i za Crkvu, u služenju cijelom čovječanstvu i čitavom svemiru – do nogu svih, kako dolikje manjoj braći, siromašnim sestrama i pokorničkim vjernicima.
Prema Klarinoj Oporuci Raspeti, koji je Franji govorio s glasovite orijentalno-sirijske ikone iz Sv. Damjana, od početka je uz njega predvidio buduće klarise. Potaknuti Duhom Svetim, poput Marije, u nasljedovanju siromašnoga i raspetog Krista popravljali su i obnavljali Kuću-Crkvu. Franjo i Klaradaju tako pravu mjeru svome evanđeoskom životu jedinstva s Bogom, s čovječanstvom i sa svemirom. Kao da kozmički uosobljuju jedinoga Sina Božjega tjelovljena, prvorođenca među mnogom braćom.
Na završetku molitvenoga dana u Asizu 27. listopada 1986. godine sam je Ivan Pavao ||. podsjetio na “trajnu Franjinu i Klarinu pouku” svim muževima i ženama našega vremena: kao muž mira i žena molitve oni su u službi općega pomirenja u pravdi i ljubavi.
3. Bitno iskustvo evanđeoskoga i crkvenog života, što su ga živjeli ne samo Franjo, siromašak, nego i Klara, njegova siromašna biljčica, i sveopća obitelj, jest osjećati se jednom jedinom obitelji na nebu i na zemlji oko Krista i Marije; živjeti opće bratstvo kako dolikuje slugama i službenicima podložnima svemu stvorenome. Ono je navještaj i svjedočanstvo radosne vijesti o oslobođenju siromaha i poniznih kao i same naše sestre i majke Zemlje.
Dok u naše doba namjeravamo ponovno ponuditi tu franjevačku Klarinu poruku, svi mi, manja braća, siromašne sestre, pokornički vjernici našega višestrukog bratstva, osjećamo da se moramo iskreno priznati beskorisnim slugama.
Do sada smo premalo živjeli evanđeoski ideal u duhu i istini. Zato to priznajemo u duhu trajnoga obraćenja, na koje nas Franjo poziva. On nas želi “neumorne u odluci svete obnove”, spremne započeti iznova, ispočetka. Samo tim iskrenim priznanjem i spremnošću da najprije mi odlučnije krenemo putem prisnosti s Bogom i služenja braći, usuđujemo se odvažno se obratiti svima i ponovno ponuditi svjedočanstvo Franjine biljčice Klare.
KRONOLOGIJA ŽIVOTA SVETE KLARE
1193. rodila se u Asizu.
1209. – 1211. više je puta susrela svetoga Franju.
1211. – 1212. potpuno se posvetila Bogu u crkvici Svete Marije od Anđela. Nakon kratkoga boravka u samostanima benediktinki u Bastiji i Svetoga Anđela u Panzu iznad Subazija, ulazi u samostan Svetoga Damjana. Sveti Franjo piše za nju “Način života”.
1213. Franjo u sumnji glede svoga zvanja traži pomoć po molitvi Klare i sestara.
1215. sveti je Franjo obvezuje da prihvati službu opatice.
1216. postiže Povlasticu siromaštva za samostan Svetoga Damjana.
1219. kardinal Hugolin priređuje “Konstitucije” za klarise.
1224. sveta Klara se razboli i više neće ozdraviti.
1227. potvrđena je duhovna skrb Male braće za klarise.
1228. Grgur IX. potvrđuje Povlasticu siromaštva.
1234. – 1235. Klara piše prvo pismo Janji Praškoj.
1238. – 1239. Klara piše drugo i treće pismo Janji Praškoj.
1240. Saraceni opsjedaju samostan Svetoga Damjana.
1241. oslobođenje grada Asiza.
1247. Inocent IV. daje Pravilo klarisama. Klara piše svoju Oporuku.
1248. kardinal Rainaldo imenovan pokroviteljem klarisa.
1253. u mjesecu sepnju Klara piše četvrto pismo svetoj Janji Praškoj.
1253. 9. kolovoza, Klara postiže od Inocenta IV. potvrdu Pravila.
1253. 11. kolovoza, Klara umire u Svetome Damjanu.
1255. papa Aleksandar IV. proglašava Klaru svetom.
1255. – 1260. Toma Čelanski piše Životopis svete Klare.