1. dan – putovanje trajektom, Ana Krstanović
Nakon završenog ljetnog odmora, prvi tjedan u rujnu framaši su proveli u Italiji. Dugo se čekao taj 1. rujan, ta posebna nedjelja kada su se svi framaši okupili u 16 sati, lagano spremili stvari i krenuli na put. No nismo sami išli na put u nepoznato, naravno bio je tu naš fra Josip, a pridružili su mu se Dražana Perković, Mario i Ivanka Tolić, Marija Papić te glavni vodič ovog puta Slavo Mandurić. Naš prvi cilj bio je Split gdje se predugo nismo zadržavali. Samo smo prošetali, napravili par fotografija ispred mora i trajekt je već bio tu, u 19:30. Ukrcavši se na trajekt, našli smo svoje mjesto na palubi odakle smo promatrali Split i more. Noć na moru uvijek je prekrasna, a pogotovo uz dobro društvo i svirku. Neki su tako oduševljeni trajektom, noć proveli na otvorenom dok su drugi ipak našli svoje mjesto za odmor.
2. dan – Asiz, Ana Zelenika
Nakon cjelonoćnog putovanja brodom napokon smo stali na talijansko tlo. Iz grada luke Ancone krenuli smo u špilju, no tamo se nažalost ipak nismo zadržali nego smo odmah krenuli put Asiza, grada koji je za nas framaše od posebnog značenja. Asiz je izvor franjevaštva, izvor vjere, grad sv. Franje i Klare, onih o kojima smo toliko učili, toliko ih upoznavali, te ih tako počeli slijediti, oni su i zaslužni jer smo mi danas Frama i što postojimo.
Neprocjenjivo je proći stazama kojima su oni prolazili, dirati kamen koji je Franjo stavio na svoje mjesto, stvarno je bio poseban osjećaj za sve nas biti u Asizu, biti na izvoru. Iako smo mislili da sve već znamo o Franji i Klari, puno smo toga i naučili od našeg vodiča koji je ispričao svaki detalj Franjina života i odveo nas na najvažnija mjesta Franjevaštva.
Za početak smo došli u baziliku sv. Franje u kojoj se nalazi Franjin grob, tamo smo slavili i svetu misu, tu blizu Franjinog tijela molili smo ga za blagoslov, da nas i dalje vodi na našem putu. Zatim smo obišli gradski trg, kuću sv. Franje, baziliku sv. Klare gdje se nalazi Klarino tijelo, ali i ono od čega je sve počelo, orginalni križ sv. Damjana s kojeg je Franjo čuo Božji glas. Molili smo onako kako je Franjo molio pred njim, da se rasvijetli tama naših srca i do kraja ovog hodočašća ta se tama stvarno rasvijetlila!
Nakon sv. Klare umorni, ali ipak većina ne odustaje, krenuli smo u malo mjesto udaljeno nekoliko kilometara od Asiza, Carcere. Tamo se Franjo svakodnevno povlačio na molitvu i post. Tu je izgrađen i samostan koji se po mnogočemu razlikuje od ostalih. Ovdje u šumi se osjeti pravi Franjin duh, duh iz špilja i planina. Zatim smo se uputili u crkvu sv. Damjana, mjesta odakle je sve počelo, tu je crkvu Franjo prvu obnovio i tu je čuo glas s križa.
Vidno umorni od putovanja, ali srca puna zadovoljstva smjestili smo se u hotel, odmorili, te ostatak večeri proveli u šetnji i upoznavanju prekrasnog Franjinog grada!
3. dan – Asiz, Perugia – Anna-Maria Križanac
Dobar dan započinje dobrim doručkom, ali nama on za dobru atmosferu nije trebao. Nakon što smo se manje-više dobro naspavali i doručkovali krenuli smo s nastavkom našeg vozočašća, kako je ovo putovanje nazvao naš vodič gdin Slavo Mandurić.
Prva stavka našeg itinerara bila je crkva Santa Maria degli Angeli koja se nalazi na udaljenosti od stotinjak metara od našeg hotela. Ispred crkve vodič nam je ispričao par zanimljivosti vezanih uz ovu crkvu, ali i crkvu koja se nalazi unutar nje-Portiunculi, crkvi nedaleko od koje je umro sv. Franjo. Obje crkve su prekrasne. U obje se osjeća svetost mjesta te mir i spokoj, a golubice koje i dan danas dolaze sv. Franji pozivaju sve one kojima je mir potreban. Prolaskom kroz vrt ruža i shoppingom završio je naš boravak u Asizu te smo oko 10:45 krenuli prema La Verni.
Na La Vernu, brdo s prekrasnim pogledom na sve četiri strane svijeta, stigli smo oko 13 sati. Sv. Franjo je izabrao ovo mjesto za privatni i iskreni razgovor s Bogom Ocem, ali i sa Sinom koji je upravo na ovome brdu odgovorio na Franjinu jedinu želju (biti što sličniji Njemu) davši mu svoje rane. Pomolivši se na tom mjestu i zapjevavši pjesmu završili smo sa službenim dijelom posjeta ovom svetom brdu te nam je stavljeno pola sata na raspolaganje. Neki su ovih pola sata iskoristili za razgledavanje, neki su tražili mjesta na kojima bi njihova mlada, vesela duša osjetila Božji mir, neki su ovo vrijeme proveli u molitvi… Mnogo je bilo načina na koje su framaši iskoristili vrijeme, ali svima je nešto bilo zajedničko: nitko nije ostao ravnodušan prema ovome mjestu, a zahvaljujući riječima koje je izgovorio fra Josip još smo se više povezali s ovim svecem.
Nastavak našeg puta bio je jako sladak. Naime, krenuli smo prema Perugii u kojoj smo posjetili tvornicu čokolade. Nakon što smo pojeli degustatorske uzorke čokolade krenuli smo u obilazak pogona koji u vrhu sezone zapošljava oko 1100 radnika, a tu smo radili 2 stvari: prvo i glavno žalili smo za svakim komadićem čokolade koji je radnicima ispao na pod, a drugo pitali smo se kako radnici uspijevaju ostati fit uz svu tu čokoladu.
Nakon što smo napustili čokoladni raj krenuli smo prema hotelu Domus Roma u kojemu smo proveli noć prije našeg ulaska u Rim i Vatikan.
4. dan, audijencija kod Pape – Ružica Sušilović
Četvrti dan našeg prekrasnog hodočašća teško je opisati, kao i cijelo ovo hodočašće. Ne postoje tako divne riječi kojima bi vama predočili sve ono što smo doživjeli. No vrijedi pokušati.
Ustali smo rano ujutro i krenuli u Vatikan na vrhunac našega događaja- audijenciju kod Pape. Dan nije moga bolje započeti. Mnoštvo ljudi na Trgu sv. Petra među kojima smo smo i mi, Frama Tomislavgrad. Vijore se naše zastave, srca prepuna. Papa je krenuo svojim papamobilom kroz mnoštvo. Pozdravljao, blagoslivljao, uzimao u naručje i ljubio djecu. Sve je to činio s jednim velikim osmijehom na licu, kojega je nemoguće primijetiti. I kad ovo pišem imam urezanu sliku tog nevjerojatnog osmijeha kojega ću pamtiti cijeli život. Ovaj događaj je teško staviti na papir. To se treba doživjeti. Sama Papina blizina je nešto predivno. Suze, naravno radosnice su išle same od sebe.
Pored svega ovoga moram spomenuti jedan zanimljiv događaj situaciju. Papa Franjo je ispred nas u ruke uzeo jednu bebicu, poljubio je i blagoslovio. Zvuči uobičajeno za papu, ali taj prizor je dirnuo okupljene, a nas posebno. Kasnije smo upozali roditelje te bebice, čija je majka iz Bugojna, već dugo živi u Rimu. Dječak je star dva mjeseca i nosi ime Francessco – Papin imenjak. On naravno nije svjestan što je doživio, ali njegovi roditelji i svi okupljeni jesu. Nema pojma koliku sreću i blagoslov ima. Bilo je divno sresti „naše ljude“ među mnoštvom iz cijeloga svijeta. Audijencija kod pape je događaj koji će doživotno ostati urezan u naša srca. Za mene, a sigurna sam i za ostale, ovo je nešto najdivnije na ovome hodočašću. Nakon završetka audijencije, preradosni krenuli smo u obilazak Rima.
Vjerujte, toliko smo toga vidjeli da je sve teško opisati. Iako nam je naš vodič rekao da nismo ni 1/3 Rima vidjeli. Naravno velik je to grad, a vremena malo. No to je većini dovoljno, jer smo svi ostali zadivljeni, a mnogima je to i poticaj da se ponovno vrate u vječni grad Rim. Neka od mjesta koje smo posjetili i vidjeli su: Koloseum, pogled na stari forum, Pantenon, Oltar domovine, Fontana di Trevi… Pomalo umorni završavamo ovaj četvrti dan hodočašća. Smjestili smo se u Domus Croata – gdje smo tako srdačno dočekani.
A kako prekrasni dan drukčije završiti nego prekrasnim slavljem sv. Mise koje je predvodio naš fra Josip u kapelici Domus Croatae. I tako još ispunjenijeg srca dan završavamo, odlazimo na počinak, spremni za novi dan našega hodočašća, a Bogu zahvalni na ovome danu.
5. dan – Rim, Mihaela Ćavar
Četvrtak, 5. rujan bio je rezerviran za detaljnije razgledavanje Vatikana i Rima. To je bio drugi dan posjeta najmanjoj državi svijeta.
Prvi dio smo odradili u bazilici sv. Petra. Popeli smo se uz 526 stepenica, učvrstili noge i listove, umorili se, ali je vrijedilo. Na vrhu kupole osjećali smo se odlično, kako zbog veličanstvenog pogleda koji se pruža preko cijelog Vatikana i Rima, tako i zbog unutrašnjosti kupole čija perspektiva odaje dojam da su ljudi na dnu bazilike poput mravi.
Nakon razgledavanja kupole, posjetili smo i unutrašnjost bazilike sv. Petra pa tako i vatikanski muzej, te grob svima nam dragog pape, Ivana Pavla II. U Vatikanu smo (na oduševljenje svih framaša/framašica) susreli Ivana Šarića, mladog Duvnjaka koji je član Švicarske garde te koji nas je posjetio na Frami ove godine. Nakon zajedničkog fotografiranja s Ivanom, krenuli smo dalje. Ponovnim ulaskom u Rim, nova iznenađenja. Uputili smo se u Lateransku kapelu, koja je poznata kao najstarija crkva na svijetu.
U njoj se čuvaju okovi sv. Pavla. Nakon šetnje po Lateranskoj kapeli, uslijedilo je nešto teže. Svete stube. Izazov je bio popeti se na koljenima uz 20-tak stuba. Čini se lako, ali nije. Za njih je vezana legenda da je njima hodio Isus do Poncija Pilata,a danas na koljenima njima idu hodočasnici i vjernici moleći se na svakoj stubi do samog vrha. Mi smo se svi kratko pomolili, popeli na koljenima,te žurno otišli do autobusa kojemu kao da je posao sakupljati kazne. Ulaskom u autobus,službeno je završio naš obilazak Rima i Vatikana. Stigavši u Domus Croata,uslijedilo je tuširanje i večera. Poslije večere, naš domaćin u Domus Croata pripremio je prezentaciju o blaženom Ivanu Merzu.
Još bogatiji znanjem o tom blaženiku i svemu viđenom tog dana, uputili smo se na spavanje.
6. dan povratak kući, Ana Krstanović
Zadnji dan našeg druženja krenuo je ubrzanim tempom, jer ipak treba preći 1300 km do kuće. Prvo našem stajalište, 3 sata udaljeno od Rima bila je Firenca.
Nismo se predugo zadržavali u Firenci, jer većini Framaša cilj je bio stići pogledati utakmicu Srbija – Hrvatska.
Tako smo u Firenci pogledali najveću kupolu na svijetu, kupili koji suvenir i nastavili put prema Padovi, domu sv. Ante. Prvo što smo posjetili bila je crkva sv. Leopolda Mandića, a zatim crkvu sv. Ante Padovanskog. Mogli smo pogledati ostatke jezika i glasnica sv. Ante koji su sačuvani do danas, kupiti priručnik na hrvatskom jeziku o sv. Anti, obaviti kratki shopping i opet u autobus! Odbrojavane su minute do utakmice i već je bilo očito da nećemo stići pogledati niti drugo poluvrijeme. Pratili smo utakmicu putem radija i mobitela. Pristizale su poruke i pozivi o rezultatu, igri i vještini.
Već umorni i gladni od puta svratili smo u McDonalds u Rijeci, napunili se hranom i energijom, i krenuli dalje. Ostatak puta prošao je vrlo brzo, jer činjenica da je rodni kraj jako blizu mijenja sve. Noć je za većinu bila neprospavana, ali to je sve zaboravljeno kada smo kročili na domaće tlo. Težak je bio rastanak od našeg najboljeg vodiča i „vicomata“ Slave, a još teži rastanak od društva, pjesme i Rima. Suznih očiju rekli smo Italiji i Rimu, Arrivederci!
Preuzeto s: samostan-tomislavgrad.info