Dragi Isuse,
pišem ti ovo između četiri zida studentskog sobička. Opet se ovih dana, debelo ispod kože, nešto nakupilo i sjedi i pritišće i počelo je i vikati iznutra.
Iako to već sve znaš, da ti javim stanje ovdje dolje. Imamo problem! Ne znam koliko nas i koliko ti često govorimo o tome, ali zaglibili smo. Negdje smo u pola putovanja izgubili ili mislimo da smo izgubili svoju životnu orijentaciju, navigaciju.
Ovdje sad pada kiša. Ne ometa nam toliko put koliko mi od njenog padanja pravimo buku i galamu. Kažemo da nam stvara pritisak i zadaje glavobolje, da ovo vrijeme više nije normalno jer gdje smo vidjeli da se u ova doba nosi dugi rukav i jakna. Tako po nekoliko puta u danu, nervozno i zabrinuto. Zaboravili smo valjda spojiti ponovo živce (kablove) na tvoju ljubav i providnost pa ih svaki dan izgori na stotinu, jer sve nam „ide na živce“.
Rješavamo i problem plastike. Jesmo, kako nismo. Poslije gugopleks (broj čije bi ispisivanje nula u standardnom obliku, praktično bilo nemoguće) objava, udarnih i izvanrednih vijesti, crnila i sivila, tek mali kutak ove zemlje zauzme ono dobro. I kroz te velike udare i valove, koji nas protresu na trenutak dok čitamo na svojim malim vjernim prijateljima u ruci, mi ti sve prođemo kao da nam je to sve postalo normalno i opet nastavimo tamo gdje smo stali.
Oni ljudi koji nas vode ne pokupe samo dobra u svoj džep, nego pokupiše i našega povjerenja i našega nadanja i našega čekanja.
Dragi moj Isuse, trebat ćeš napraviti Instagram da te slijedimo. Tako je danas došlo vrijeme. Imamo problem! Trebamo nekoga da nas ponovo usmjeri i vrati tamo odakle smo počeli lutati. Treba nam život, a ne životarenje. Smjestili smo te iza gugopleks briga, žurbi, followersa i zauzimaš tek mali kutak ovog našeg putovanja. Tebe, našu navigaciju.
Čarobnosti prirode se zadivimo na fotografijama i damo joj lajk. O, kako li je onda naš sveti Franjo žalostan što ne ljubimo njegovu sestricu prirodu i što smo je stavili među ekrane, a ne uživamo ju. Ono što nam je pred nosom ne vidimo od onoga što je daleko od nas, a u što smo grčevito zabuljeni.
Ovdje je sve prazno. I moje srce, i srca još milijardu i milijardu ljudi oko mene. Ulične svjetiljke trepere same za sebe i za radnike koji tud prođu. Nema nas vani. Sve ti se kod nas događa na wifi-ju, ako nisi povezan, ne pripadaš.
Ovdje je sve pusto. Sve vene. Sve nestaje i prestaje, a ne vidimo.
Jesus, we have a problem.
Pošte nam rade da bi došli platiti račune. Markice za pisma ti se ovdje više i ne trebaju proizvoditi, ima zaliha od godine tisuću devetsto devedeset i neke.
Dragi Isuse, eto, tako (ne)čekamo tvoj ponovni dolazak. Nismo zagledani u križ. Ovdje se bježi od patnje i boli tako što se traže prolaznost i užitak. Ni ne slutimo zapravo koliko je sve blizu, zar ne? Reci Gospi da se divim njenoj strpljivosti i majčinstvu.
A tebe Gospodine, neka proslavlja ovo malo puka što ostade van svega da bi tebe životom slavilo i oči u oči te jednog dana gledalo.
Veliki, djetinji, postiđeni pozdrav odozdo! Pozdravi sve gore
Mala Zora