Čitamo li Pjesmu stvorova, primijetit ćemo kako je većim dijelom usmjerena na stvari prirode. Tada dolazimo do sljedeće strofe: Hvaljen budi, moj Gospodine, / za one što opraštaju rad ljubavi Tvoje / i podnose bol i nevolju. / Blago onima koji ih podnesu mirno / jer ćeš ih Ti, Svevišnji, okruniti.
Čini se kako ovaj dio sadržajno odudara od svega što mu u Franjinoj pjesmi prethodi. Odjednom se s pohvale prirode i kozmosa dolazi do čovjeka, iz atmosfere sklada u atmosferu ljudskih napetosti i sukoba. Ipak, sveti je Franjo svojim Pohvalama svjesno dodao ovu kiticu. Bijaše to svega nekoliko mjeseci prije njegova preminuća, kada je došlo do sukoba asiškoga biskupa s gradonačelnikom. O tome čitamo u Asiškome zborniku: „Blaženi Franjo, premda tako bolestan, potaknut ljubavlju prema njima (usp. Lk 7,13) zauzeo se za slučaj, naročito zato što se nije našao ni redovnik ni svjetovnjak koji bi posredovao oko pomirenja ove dvojice. Franjo je rekao svojim drugovima: ‘Velika je to sramota za vas, sluge Božje, što se biskup i načelnik tako mrze, a nitko ne posreduje da se među njima uspostavi sloga i mir.’ Tako je tom zgodom onim Pohvalama dodao još jednu kiticu.“ (AsZb 84)
Tada je Franjo poslao jednoga od braće davši mu zadatak da načelnika odvede do biskupa, a drugu dvojicu braće da pođu i pred njima otpjevaju Pjesmu brata Sunca. Rezultat je bio sljedeći: „Kad su Pohvale bile dovršene, gradski načelnik je pred svima rekao: ‘Zaista vam kažem da sam spreman oprostiti ne samo gospodinu biskupu, kojega moramo smatrati svojim gospodarom, nego, ako bi mi tko čak ubio rođenoga brata ili sina, i njemu bih oprostio.’ (…) Biskup je načelnika prihvatio svojim rukama, podigao i rekao mu: ‘Dolikovalo bi da u skladu sa svojom službom budem ponizan, ali sam po naravi sklon srdžbi. Oprosti mi!’ Zatim su se međusobno najsrdačnije izgrlili i izljubili.“ (AsZb 84)
Fascinira činjenica kako su se biskup i gradonačelnik izmirili na temelju slušanja Franjinih pohvala. Franjo je do kraja života bio mironosac. Naviještanje mira bilo je dijelom njegova poslanja. Tako u svečevoj Oporuci čitamo: „Gospodin mi je objavio pozdrav da govorimo: Gospodin ti dao mir (usp. 2 Sol 3,16).“ (Opor II) Prije svega, važno je primijetiti da se radi o Gospodinovu nalogu. Franjo je nositelj mira koji prima od Gospodina. Gospodin daje mir. O kakvome se miru radi? Nije riječ o izostanku bolesti i nevolja. Tome nas uče upravo riječi Franjine pjesme istaknute na početku: blago onima koji mirno podnose nevolje. Jednostavno se radi o stanju spašenosti. O miru koji je rezultat ozdravljenih odnosa između čovjeka i Boga, čovjeka u odnosu prema samome sebi i prema drugima. On dolazi kad postanem svjestan Božje prisutnosti. Takav je mir Franjo nosio svima. Svaki put kad slavimo euharistiju, prije same pričesti, Kristov mir silazi na nas, primamo ga i dajemo jedni drugima. Tek kad primim mir Gospodnji, u stanju sam istinski se pomiriti s bližnjima i donositi spasenje. Tada mogu u drugima prepoznati ljepotu Božjega stvaranja, tako često zastrtu brojnim ranama i grijesima. Upravo je to bila velika odlika svetoga Franje: njegov je pogled mogao potaknuti na promjenu života jer je u čovjeku vidio dobro koje je možda i njemu samome bilo skriveno.
O tome nam svjedoči njegovo Pismo jednom ministru: „I po tome želim znati ljubiš li Gospodina i mene, slugu njegova i svoga, ako ovo budeš činio: da ne bude bilo kojega brata na svijetu koji sagriješi koliko god može sagriješiti, pa pošto vidi tvoje oči, da ikada ode bez tvoga smilovanja ako smilovanje traži. A ako ne bude tražio smilovanja, ti ga upitaj želi li smilovanje. Pa ako poslije tisuću puta pred tvojim očima sagriješi, ljubi ga više nego mene radi toga da ga privučeš Gospodinu.“ (PMin)
Božji mir koji je spasenje preobražava pogled. I moj pogled treba postati pogledom koji oslobađa i spašava. Koji čini sve ono što bi činio Otac nebeski, zato što nema druge mjere ni drugoga dostojna uzora. Ali da bi se moj način gledanja preobrazio, potrebno je prije aktivirati osjetilo sluha. Da poslušam što mi to Gospodin govori, Gospodin obećava mir narodu svomu. (Ps 85,9) Asiški su biskup i gradonačelnik počeli gledati jedan drugoga drugim očima nakon što su čuli Franjinu pjesmu. Jesu li moje uši spremne čuti nešto lijepo? Ili odbijam čuti lijepo, inzistirajući na isticanju nečijega zla i slabosti? Ako želim slijediti primjer svetoga Franje, onda je Božja riječ prvo što trebam slušati. Ona će mi otkrivati istinu i ozdravljati pogled. Tada ću moći prepoznati tragove Ljepote ne samo u skladu prirodnih pojava, nego i u ljudima koje susrećem, unatoč svim njihovim slabostima i sukobima koji postoje. Tada će moja duhovnost biti uistinu evanđeoska, ona koja mijenja odnose. Kojoj jedina mjera postaje „činiti ono što bi sam Isus učinio“. Tada će moj pogled biti pogled koji donosi milosrđe, oprašta i traži oprost, traži mir i donosi ga svima. Moći ću mirno podnositi bol i nevolje, gledajući u Ljepotu koja je od svega toga veća. Blago onima koji budu činili tako!
fra Josip Stanić