Ustrajati do kraja u onome što se započne zahtjeva snagu koja izvor ima u Bogu.
Post, molitvu, šutnju, razna odricanja i ‘zaricanja’ složiti tako da odgovorim na Božji poziv upućen meni. Da uspijem otkriti koje mi je korake praviti kako bih na kraju korizme bila sličnija Isusu. Odnosno kako svemu dati priliku da me preobrazi i da zajedno s Isusom ‘od mrtvih uskrsnem’. Naravno, za sve ovo potrebno je osluškivati Očev govor i po njemu postupati. Tu se javi prva prepreka i kaže jasno i glasno: „Izvoli me preskočiti!“
Kako? Povuci se u tišinu!
U svakom danu naći privilegirano vrijeme za Boga, zatvoriti se ‘u sobu svoga srca’ kako bih čula Božji glas koji mi polagano, tiho šapuće što želi od mene i koji je moj Put k Njemu.Kad se s Božjom snagom i milošću preskoči prva prepreka naiđe se na mnoga iznenađenja pred kojima čovjek često ostane s upitnikom nad glavom: „Zar ja to mogu prijeći?“ S ovim pitanjem nerijetko dođe i obeshrabrenje, ali u tom trenutku je potrebno otvoriti oči kako bi vidjeli onu Ruku koju prati tihi šapat: „Tebi je nemoguće, ali meni je sve moguće. Upamti to. Ne boj se. Hodaj.“ Pri tom hodu jedinu pravu snagu daje pogled uperen u Njega. Isusa koji je na križu raspet, onako izranjen, trnjem okrunjen. Gledati, a ne vidjeti te rane nego onu Ljubav koja progovara kroz svaki zadani mu udarac. Iz tog promatranja crpiti snagu za svaki nama zadan udarac, snagu za opraštanje, služenje, osmijeh i suosjećanje.
„Ljubav nije ljubljena!“, rekao je naš sv. Franjo. Uistinu, samo trenutak pred raspetom Riječju Božjom i srce nema drugog uzdaha osim ovoga.
Imamo trajnu zadaću truditi se svakim danom u malim stvarima ne umoriti se. Ne biti umorni za biti bolji. Ne biti tjeskobni za ono sutra, već ovo danas proživjeti u vjeri, ufanju i ljubavi.
Bog nam svakodnevno daje priliku za obratiti se i vjerovati evanđelju, s tim smo započeli ovaj korizmeni hod, pa red je da s tim ustrajno i koračamo.
s. Marijana Bošnjak