Prihvatiti križ koji Bog meni daje, nije lako, ako ću svojim snagama nositi.
Ljubiti križ koji nosim, teško je, ako računam samo na svoje srce.
Biti radostan darivatelj života svog, nemoguće je, ako smatram da je radost nešto povezano s mojim osmijehom na licu.
Bog – onaj koji jest.
On je Svemogući, sveznajući. Onaj koji proniče u dubine, a opet ne ostavlja te samoga na površinama.
On zna kakav je taj moj križ. On ga je po mojoj mjeri pravio. Meni ga darovao, a osim križa dao mi je i slobodu da ga prihvatim ili odbijem. Daje mi i priliku da odgađam kada ću potpunije preuzeti taj svoj križ. Nudi ono što nijedan čovjek bez Njegova primjera i snage ne nudi – kad me težina križa iznenadi i ja posustanem, pa čak i ljutito križ odbacim, On ne odustaje od mene. Naprotiv, ruku pruža kako bih mogla lakše ustati.
Ne mogu se otrgnuti dojmu ovoga „Ja jesam“ i prepuštam se u ono „Hvala Ti, Gospodine, što jesi i što meni daješ biti u Tebi.“
Korizmeni hod nerijetko služi odbacivanju upravo onoga što je višak kako bi potpunije bili Njegovi, otvoreniji za djelovanje Duha Svetoga, slobodniji za služenje. Ustrajati u tom hodu nije mala stvar. Trebamo sebi priznati da nam je drago kad vidimo kako je slatka ona bol kad sebi kažemo ‘ne’ i otvorimo nova vrata za Božje ‘da’. Priznati i ustrajno, malim koracima, naprijed hoditi – do svoga Uskrsa, do svoga novog čovjeka, do svoga Boga živoga.
Marijana Bošnjak
