„Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.“ (Lk 1, 38)
Marija, naša nebeska majka, izrekla je ovo Gospodinu kao odgovor na njegov plan za nju.
Bog i nas svakodnevno zove, kroz svakodnevne situacije imamo priliku ići za njim ili od njega. Možda nije intervencija ovako očito preko anđela, ali dao nam je savjest koja nas upozorava, a ako osluškujući taj Božji poticaj hodimo za njim put se pred nama sam otvara. Osim toga, dao nam je vrijeme, svaki novi dan imamo priliku izdvojiti minute za svoj osobni odnos s Gospodinom. To možemo činiti kroz molitvu u tišini, čitanje Svetog Pisma, odlazak na svetu misu i mnoštvo drugih načina kako bismo gradili svoj odnos s njim, kako bismo mu dopustili da nam kaže što to želi upravo od mene, upravo od tebe. Ako se trudimo oko svog odnosa s Gospodinom mi otvaramo put za rast u duhu, okrećemo oči svoga srca prema poticajima Duha Svetoga i osluškujući imamo priliku poput Marije reći: „Evo me, Gospodine.“
Ne trebamo se bojati da će Bog tražiti od nas više nego mi možemo nositi ili više nego možemo dati, jer ono na što nas Bog poziva, za to nas i osposobljava, piše nam sveti Pavao Duhom Svetim nadahnut.
Kao framaši dajemo obećanja pred oltarom, pred svećenikom i cijelom zajednicom, jasno i glasno izgovaramo onaj obrazac svima jako dobro poznat.
Ako smo ozbiljno pristupili ovom činu, to znači da konstantno radimo na sebi kako bismo bili bolji te tako napredovali u svom pozivu. No skloni smo tražiti kompromise, jer ljudi smo, a vječno pitanje ostaje – Dokad ćemo imati vremena? Otkud nam sigurnost da ćemo ga uistinu imati da bismo se popravili? Kad malo bolje razmislimo, mi imamo samo ovo danas, samo ovo sada.
Ako nastavimo hoditi franjevačkim putom pa u bratstvu OFS-a dajemo zavjete, opet pred oltarom, pred svećenikom i cijelom zajednicom, to je još konkretniji korak prema dubljem življenju onoga na što nas Gospodin poziva. A, sve nas poziva na svetost življenja, na svakodnevno obraćenje i na svjedočanstvo svoje vjere životom među onima s kojima živimo, radimo, krećemo se, postojimo.
Bili dio franjevačke mladeži ili OFS-a, trebamo shvatiti da smo samim ulaskom u tu zajednicu dublje zahvatili u bunar Božji i za tu vodu kojom se napajamo bit ćemo odgovorni pred Gospodinom: „Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.“ (Lk 12, 48) A, nama je puno dano. Toliki seminari, predavanja, duhovne obnove, propovijedi otvaraju nam oči, daju nove spoznaje, bacaju novo svjetlo na tragove koje Bog ostavlja u našim životima. Uistinu nam je mnogo dano kako bismo dušu okrijepili, nahranili, ojačali.
Kad je Franjo doživio obraćenje, nije više stajao na mjestu, nije stagnirao, on je hodao. Padao je, posrtao, bio nespretan u nekim poduhvatima, ali on je djelovao. Ljubav Božju nije mogao zadržati za sebe i ostati na istom mjestu, on je riskirao, izlagao se, ime Isusovo životom svjedočio, jer: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.“ (Mt 7, 21)
Franjo je u početku popravljao crkvu, ali samo kako bi kasnije Bog po njemu popravio Crkvu. Nije mu bilo lako, krenuo je za Onim koji je na križu završio. Nije mu bilo lagano, hodio je stopama Onoga koji je Kalvariju prošao. Uza sve poteškoće ustrajao je i duhom rastao, jačao. Molitva je uvijek bila na usnama, a Riječ Božja u srcu. To ga dovodi do one Ljubavi koja je dobrostiva, prašta, ne hvasta se i ne zavidi. Sve podnosi…
On je shvatio da Ljubav nije ljubljena, da bez ljubavi ništa smo i djelima se trudio učiniti sve kako bi Bogu na Ljubav ljubavlju uzvratio.
Ne bojmo se zahtjevnosti našeg poziva, ta „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28).
Zazovimo svoga serafskoga oca u pomoć, on je tu, samozatajno čeka da mu se obratimo, da se njegovom zagovoru utječemo.
s. Marijana Bošnjak