Činilo nam se da se baš tu nedjelju sunce nekako posebno spustilo nad naše mjesto. Humac je odisao radošću, nekom mladenačkom snagom, a iz svakog kuta se čula poznata pjesma. I žamor i smijeh putovao je zrakom usklađen poput najljepše pjesme, tu nedjelju. I dok se sunce polako gubilo nad hercegovačkim horizontom,a crkva ispunjavala ljudima, naša srca su bila veća od svih planina, vjetar je mrsio krošnje visokih stabala. I tada, zvonici otkucaše 18 sati, te polako ali sigurno uputismo se prema crkvi. Mi, framaši, stajali smo pred oltarom i potaknuti Božjom milošću, odlučili obnoviti naša krsna obećanja. I kada sam govorila „evo me“ zaista sam bila tu. Stajala, zajedno sa svojom braćom i sestrama u Kristu, spremna odazvati se na svaki poziv dobra… Odjednom, osjetiš neku toplinu koja prožima tvoje biće. Obećao, obećala si. Dao, dala si obećanje Njemu, da ćeš se spremno odazvati na svaki poziv dobra. I onda kada si svjesno dao obećanja, nisi osjetio strah, ni sram, nisi imao želju da to obećanje povučeš nazad. Znao si, da je On uz tebe, i da će ti svaki dan pružati ruku kojom će te vodit kroz život.
Ispunjeni i nadahnuti, nastavili smo se veseliti i nakon mise. U šatorima pokraj crkve i sviralo se , i pjevalo, i plesalo, i pričalo, i smijalo. I atmosfera je bila predivna. Svoju sreću podijelili smo sa ostalim bratstvima. I oni su je prihvatili. Zato, kao prvo, zahvaljujemo Bogu jer nam je podario taj dan, zahvaljujemo svim svećenicima, svim bratstvima koji su bili s nama , Frami Široki Brijeg, koji su svojom pjesmom učinili naš obred Obećanja još svečanijim.
Dragi naši Framaši, nemojte nikada odustati od svog poziva. Sjetite se, „Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (Lk 21, 5-19). Do nekih drugih nedjelja, novih susreta i novih zabava, mir Vam i dobro!
– Lucija Madžar (Frama Humac)