Često čujemo kako se u negativnom smislu spominju Frama i framaši. Da tu mladi idu samo radi zabave, društva, da nisu kod kuće, da se nedolično ponašaju i da ne nabrajam dalje jer svi mi to znamo. Mene to jako rastuži iako sve znam, imam svoje mišljenje o svemu tome i te mlade ne mogu okrivljivati, opet me rastuži. Valjda zato što meni ono „Frama“ puno znači. Obilježilo je jedno lijepo razdoblje moga života. Za mene to nije samo skupina mladih koja se nešto druži, pjeva, nego puno više, a o tome sam govorila već u kolumnama pa da se ne ponavljam. Ali dragi framaši, pišem vam kao sestra, čuvajte nam tu ljepotu od Frame. Nemoj ti biti onaj zbog kojeg će se ovakve priče slušati o Frami, iako će oni koji je ne poznaju uvijek pričati. Ako dođeš, neka te, tu je predivno, ali i poštuj to.
Razumijem svaku potrebu, svaku slabost, ali dopusti da te Frama oslobodi i pokaže neke prave vrijednosti u životu. Ne govori protiv Frame već joj daj priliku da ona tebi govori i da te oblikuje. Ako vidiš da tu zaista ne pripadaš i nemaš volje mijenjati se, budi fer i pozdravi je. Ja sam joj neizmjerno zahvalna što je sudjelovala u izgradnji novog čovjeka u meni, voljela bih da i vi to doživite. To se ne događa preko noći. To je proces koji traje godinama, ali i ti trebaš sudjelovati, trebaš se dati, tražiti i truditi. Lakše je u životu biti pasivan, tako nećeš nizašto biti odgovoran, nikome se nećeš zamjeriti, ali tada nećeš niti rasti, sazrijevati, otkrivati sebe i talente, nećeš znati svoje granice niti mogućnosti. A jesmo li za to stvoreni? Sudjeluj u svakoj novoj prilici i otkrivat ćeš dijelove sebe za koje nisi ni znao da postoje, važno je samo napraviti taj prvi korak i nikako na prvom padu ne odustati. Ovih dana promatrala sam zanimljiv prizor. Jedan se život rađao, a drugi se lagano privodio kraju. Ja stojim između, na trećem katu KBC Mostar, ispod mene ginekologija, a iznad mene „soba br. 7“ i razmišljam o prolaznosti ovozemaljskog života. Obadvije strane se bore i čekaju svoj trenutak. Kada će, kakav će i kako će doći zna samo Onaj koji ga šalje. Strah od nepoznatog stiže i jedne i druge. Iako se kod jednih nazire radost, a kod drugih tuga ipak se, gledajući očima vjere, oboje rađa na život. Jedno za život na zemlji, a drugo za život vječni. To je znao i veliki franjevac iz sobe br. 7 koji je u nedjelju dočekao svoj trenutak. Već mu se godinama divimo jer je uvijek birao život, a odluku o drugačijem je prepuštao Onome koji je jedino i može donijeti. Kod njega nije bilo praznog hoda, svaki dan do kraja je ispunjavao, borio se i nije bježao, više je vjerovao, a manje sumnjao. Vrijeme mu je bilo dar, život prilika, a snaga poticaj. Do kraja je se davao i nikada se nije štedio. Sebe je predao u Kristove ruke i tako se nije bojao života, a na koncu ni smrti. To je bio rezultat onakvog stanja duha, snage vjere i volje za životom. Na njegovom licu i u najtežim trenucima bio bi osmijeh i blagi pogled nade, djelovao je miran i spreman za poći. U život o kojem je propovijedao, ne samo riječi nego i primjerom. U spasenje njegovo ne sumnjamo jer je do kraja bio postojan. Ljudi koji žive kako im je rečeno odlaze bez straha kako im je obećano. Jer znaju da su sve dali i svoju misiju ovdje na zemlji izvršili. Takvi ljudi zaista izazivaju divljenje. Hoćemo li dopustiti da ta mudrost života umre zajedno s njime ili ćemo je uzet kao primjer i poticaj čovjeka koji je ostavio veliki trag u ovome svijetu i nastaviti je dalje pronositi da živi u njegovo ime, ali da i mi živimo s njom. I ono dijete se rodilo. Kako bi dobro bilo da se u nju može odmah ubrizgati ova mudrost života, ali ne ide. Ona sama treba učiti, treba spoznati, boriti se, padati i ustajati i sama izabrati put kojim želi ići. A ne moramo biti novorođenčad da bismo se iznova rodili. Rodili za Krista i izabrali put kojim je išao fra Ljubo.
Put evanđeoskog života, koji nam je u njegovom primjeru posvjedočen kao put koji ima smisao, koji ima svoj početak i kraj, put koji traži odricanje, koji nudi radost, slobodu, upozorava na bol, patnju i progonstvo, ali i put koji na kraju daje obećanu ti plaću. Dragi framaši, ali i ostali, uvijek birajmo život!
– Ivana Ivanković