Svakoga dana o podne, neki mladić bi se pojavio na vratima crkve, zaustavio se nakratko i odlazio. Na njemu bijaše košulja s kockastim uzorkom, poderane traperice i jakna, baš kako se obično odijevaju mladi njegove dobi.
U ruci je nosio papirnatu vrećicu s pecivom za ručak. Župniku je bio sumnjiv, pa ga upita zašto dolazi pred crkvu. Bijaše, naime, i ljudi koji su u crkvu dolazili krasti.
„Dođem se pomoliti“, odgovorio je mladić.
„Pomoliti se?! Što možeš izmoliti za tako kratko vrijeme?“
„Pa… svakoga dana dođem u crkvu o podne i kažem:
„Isuse, Jim je“, a zatim odem. Molitva je kratka, ali siguran sam da me Isus čuje.“
Nekoliko dana kasnije, mladić je teško stradao u nesreći koja se dogodila na poslu, pa je prevezen u bolnicu.
Ležao je u sobi s ostalim bolesnicima, ali njegovim se dolaskom
raspoloženje potpuno promijenilo.
Uskoro je ta soba postala stjecište svih bolesnika na odjelu.
Mladi i stari često bi se našli pored njegova kreveta,
a on bi svima udijelio smiješak, riječ ohrabrenja i poneku šalu.
Posjetio ga je i župnik. U pratnji medicinske sestre sjeo je pored njegova kreveta.
„Rekli su mi da si teško stradao,
ali da unatoč tomu hrabriš sve druge bolesnike.
Kako u tome uspijevaš?“
„Zahvaljujući onomu koji me posjećuje svaki dan o podne.“
„Ali ovamo nitko ne dolazi o podne“, upadne mu u riječ sestra.
„Dolazi, dolazi, svaki dan o podne. Stane na vrata moje sobe i kaže: ‘Jim, Isus je’
I onda ode.”
Bruno Ferrero