Naslovna Kolumne Umijeće malih koraka
Kategorija:

Umijeće malih koraka

KolumneNaslovnaNovostiPetra SliškovićsliderUmijeće malih koraka

Vrećica ljubavi

Prije nekoliko tjedana, jutro mi je započelo kalkulacijama u glavi kako stići sve obveze riješiti u jednom danu?!

Toliko toga je trebalo obaviti, isplanirati i izrealizirati. Potrčati na ovu i na onu stranu, samo da se ništa ne ostavi za sutra, da sve bude onako kako je predviđeno.
Krenula sam tako u žurbu svakodnevice.

Prvi na listi dnevnog reda bio je odlazak na fakultet kako bi odslušala predavanje. Tog dana, sve je bilo u planu i na brzinu…

Osim jednog susreta. Susreta koji nije bio nimalo planiran. Nimalo organiziran. Nimalo se nije uklapao u taj moj dan. Ja ga sama ne bih nikada ni izrealizirala, jer bih vjerojatno pomislila da ima “važnijih susreta” na koje trebam stići.

“I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima.”

Lk 24, 15-16

Ja ne bih isplanirala, ali Isus bi. I učinio je to. U danu prepunom obveza i dogovorenih susreta, On je dogovorio jedan neočekivan susret. Moram priznati, nisam Ga odmah prepoznala da se tu skrio. To je bio susret mene, Njega i jedne starice.

Starice koja je sjedila na klupi ispred mog fakulteta i ugledavši me rekla samo jedno: “Gladna sam.” Čuvši te riječi, zastala sam, okrenula se, i u srcu se prisjetila Onoga koji je prije dvije tisuće godina vapio da je žedan. Koji ovaj put ne govori da je žedan, govori da je gladan.

Ganuta tim njezinim riječima, otišla sam do pekare donijeti joj jelo. Budući da svi mi dobro znamo da ima i onih koji odlično koriste talent glume na ulici kako bi od drugih iskali novac, putem do pekare promišljala sam je li ispravno ovo što činim.

“Možda će me prevariti.”

“Možda nije ni gladna.”

“Možda laže.”

“Možda me uopće neće ni čekati tamo gdje sam je zatekla.”

Možda, možda, možda…

“A on će im: O bezumni i srca spora…”

Lk 24, 25

Čekala me na klupi.

Kada sam stigla s vrećicom svježih peciva i jednom malom bocom vode, ona je započela životno “predavanje” koje nisam planirala čuti toga dana. Toliko je lijepih riječi imala za reći…

“Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše…”

Lk 24, 30-31

Budući da su moje bake i djedovi preminuli dok sam bila mala, susreti sa starijim osobama me uvijek posebno razvesele. Jednostavne riječi iz njihovih usta zvuče još jednostavnije…

Provela sam s njom 10 minuta darovanog nam vremena. Bilo je dragocjenije nego li svo ostalo isplanirano vrijeme. Jer mi se napokon nešto slegnulo u srce. Lekcija koja je bila milost da je naučim toga dana…

Koliko smo samo puta okrenuli glavu od ljudi koji na ulici traže pomoć, samo zato što “nemamo vremena”.

Koliko smo samo puta okrenuli glavu od ljudi koji na ulici traže pomoć, samo zato što smo u sebi pomislili: “Možda laže”. Koliko smo samo puta okrenuli glavu od ljudi koji na ulici traže pomoć, samo zato što smo ih prethodno osudili u svome srcu.

Koliko smo samo puta čuvši riječi: “Gladna sam” otrčali u pekaru, donijeli peciva, dali ih ljudima i nastavili sa svojim obvezama, a oni su i dalje ostali sjediti na klupi, držeći vrećicu u rukama – gladni. Gladni ljubavi. Gladni razgovora. Gladni nade. Gladni utjehe. Gladni topline. Gladni jednog “bit će sve dobro”. I jednog “Bogu ništa nije nemoguće”.

Koliko puta smo ih ostavili gladne.

Koliko puta smo Ga ostavili gladna.

Opet ću ponoviti da svi vrlo dobro znamo da ima i onih koji odlično koriste talent glume na ulici…, ali važno je sebi podsvijestiti da ima i onih u kojima se zaista skriva trpeći Krist. Važno je moliti Ga da nam otvori oči i srca kako bismo Ga uspjeli prepoznati i ne okrenuti glavu od Njega.

Ja vjerujem da mi se u ovoj starici uistinu skrio On.

Jer tog dana, nisam ja njoj donijela hranu i vodu. Ona je donijela meni. Donijela mi je “vodu” kako ne bih žeđala u danu prepunom obveza (usp. Iv 4, 15).

Da je nisam susrela, možda ne bih bila ni svjesna da bih u suprotnom “dehidrirala”. Da Ga nisam susrela, možda bih i sutra isplanirala svoj dan. Zaboravljajući, da legnem li ili ustanem, On sve već zna.

Kada sam krenula od nje, rekla je samo jedno: “Da mi je znati, hoću li te više ikada susresti…”

Starica na klupi ne traži mene.

Ne želi susresti mene.

Ni u jednu ruku.

Ni najmanje.

Od samog praha i pepela čovjek nema što primiti.

Traži Krista.

Krista koji se skriva u svakom od nas.

Krista koji joj želi doći preko tebe.

I darovati ono čega je usamljena osoba na klupi jedino gladna.
Ljubavi.

I Božje blizine.

Bila ona toga svjesna ili ne.

Ali svakako, jedna vrećica iz pekare puno pomogne da ovaj svijet preko nesavršenog čovjeka upoznaje Savršenog.

“Tada rekoše jedan drugome: Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio…?”

Lk 24, 32

Petra Slišković

0 komentar
3 FacebookTwitterPinterestEmail
Antonia PrimoracKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Savršen feed i nesavršen život

„No dok je prihvaćao duhovno veselje, brižno je izbjegavao ono neumjesno. Znao je da treba žarko ljubiti ono što usavršuje, a isto tako treba izbjegavati ono što je zarazno. Tako je naime ispraznu slavu nastojao u zametku ugušiti, te nije ni časka dopuštao da ostane ono što bi vrijeđalo pogled njegova Gospodina. Tako je često, kad je bio mnogo uzvisivan i slavljen, odmah žalosteći se i jecajući upadao u osjećaj žalosti. U zimsko doba, kad mu je sveto tjelešce zaodijevala samo jedna-jedincata tunika, dobrano iskrpana trošnim zakrpama, njegov se gvardijan, koji ga je pratio, domogao lisičjega krzna, donio mu ga i rekao: »Imaš bolesnu slezenu i želudac, molim tvoju ljubav u Gospodinu, dopusti da ti se tunika podstavi tim krznom. Ne sviđa li ti se da to bude u cijelosti, dopusti da se to učini bar povrh želuca.« Njemu će na to blaženi Franjo: »Ako hoćeš da to dopustim s unutrašnje strane tunike, načini mi zakrpu iste veličine i izvana, koja će, prišivena izvana, ljude upozoravati na iznutra sakriveno krzno.« Sluša brat, ali to ne odobrava. Uporno je molio sveca, ali nije ništa drugo postigao. Kad je gvardijan napokon pristao, zakrpa je prišivena na zakrpu, da se Franjo ne bi drugačijim pokazivao izvana nego što je bio iznutra. O, kako je bio jednak na jeziku i u životu, jednak je bio i kao podložnik i kao poglavar! Nikakve ni vanjske ni unutrašnje slave nisi ljubio ti koji si se uvijek dičio u Gospodinu. Ali da ne bih, molim, povrijedio one koji su obučeni u krzno kažem li da je koža stavljena na kožu. Znamo naime da su (praroditelji), kad su bili lišeni nedužnosti, osjećali potrebu za kožnatim tunikama.

II. životopis sv. Franje Tome Čelanskog, II., 93.

 

Pročitavši ovu zgodu iz Franjinog života nisam mogla ne primijetiti koliko drugačije živim. A nasljedujem njega, svetog Franju. Da se Franjo ne bi drugačijim pokazivao izvana nego što je bio iznutra. Ne mogu se sjetiti koja je moja zadnja objava na društvenim mrežama, ali definitivno to nije realnost kakva ona je većinu dana. Ne usudim se pokazati svoj nered, svađe s djecom, neslaganje s mužem jer to nije in i ne uklapa se u feed. Svakodnevica nije zanimljiva za odobravanje u online svijetu. Vratit ćemo se unazad, oko 800. godina. Čovjeka prati masa ljudi bez iti jedne društvene mreže. Influencer samo takav! Popularan je po svojoj autentičnosti i radikalnosti, ljudima se to sviđa. Franjo iz Asiza, bolestan je i usred zime hoda polugol u svom habitu. I kada je dobio zapovijed da nosi krzno jer mu je zdravlje patilo, ne želi sakriti da ima taj ‘luksuz’ nego želi da svi vide da mu je olakšano, da netko ne bi pomislio da je bolji nego što je. Ja? Redovito želim prikazati svoj svijet, život, patnju, boljom nego što je. I baš me to nekako zaboljelo… Imati lijep feed je stvarno super, i volim umjetnost i talente koji se skrivaju iza toga, ali imati lijepu dušu koja je u skladu s onim što govori i čini je još ljepše, ali i teže. I takvi feedovi mogu biti dobri baš takvi kakvi jesu, mali svjetovi ljepote i kreativnosti. Problem nastaje tek onda kada ono što pokazujemo počne skrivati ono što doista jesmo. Često sam podložnik istih, a one su meni poglavari. Korizma me uči da se svih ovisnosti riješim, da ovisim samo o Onome koji me stvorio za slobodu.

Autentičnost i radikalnost danas nisu baš na cijeni, ali pred Njegovim licem ionako vrijedi drugi feed. Onaj koji ne lajka baš previše ljudi. I koji nije baš usklađen po nekim pravilima i normama društvenih mreža. Zato ovaj mjesec odlučujem raditi na tome da jednog dana netko za mene kaže: bio je jednak na jeziku i u životu, jednak je bio i kao podložnik i kao poglavar!

 

Antonia Primorac

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNovostiO FramiPetra SliškovićsliderUmijeće malih koraka

Operacija duše

Ušli smo u vrijeme korizme. Vrijeme tišine, molitve, posta, pokore, odricanja… u vrijeme susreta s Raspetim.

Korizma je mogućnost suobličenja s Kristom.

Do prije nekoliko godina, za mene se ona nije nešto pretjerano razlikovala od ostatka godine. Malo smanjiš glazbu, umjesto petka postiš barem još i srijedom, u crkvi “tužnije” pjesme, odrekneš se neke hrane (ne bi li smrš’o) ili društvene mreže u koju ionako uđeš jednom u mjesec dana i to je to. U prijevodu – do prije nekoliko godina, korizmu nisam proživljavala, nego preživljavala prilagođavajući je sebi i čekajući “povratak u normalu”. Čekajući kada će proći tih 40 dana, samo kako bih ponosno mogla reći da sam izdržala bez tog nečeg čega sam se odrekla, jer eto, tako svi rade. U mojoj korizmi, nikada nije bilo vremena za Susret.

U mojoj korizmi je samo bilo vremena za čekanje kada će ona proći. U svojoj korizmi nikada nisam išla pod ruku s Marijom koja trpi s Raspetim, nego sam uvijek išla uz svjetinu govoreći: “Raspni Ga!” Uvijek sam išla uz mog imenjaka svetog Petra, govoreći: “Ne poznajem tog čovjeka!”

Išla sam tako, sve dok me On kroz konkretne situacije nije opomenuo i dao da korizmu doživim na vlastitoj koži. Sve dok me Njegov pogled nije dotakao kroz onu svjetinu, baš u trenutcima kada sam govorila da Ga ne poznajem.

Korizma je mogućnost suobličenja s Kristom.

Prije 5 godina imala sam prvu operaciju u svom životu. Dvije godine nakon toga, drugu. Odmah da naglasim, operacije su toliko bezazlene i rutinske da uopće nisu vrijedna spomena u takvom smislu. Ali, bile su dovoljno “velike” da mi otvore neke nove životne vidike i nauče me gledati na životne okolnosti drugačije.

Sjećam se jednog trenutka kada sam ležala u sobi, dan nakon druge operacije. U malim bolovima, primjećujem da svi koji me dolaze posjetiti, budući da je “na mladu”, ulaze tužna lica i puni sažaljevanja. Na njihovo pitanje: “Pa kud baš na tebe, moja Petra?”, u jednom trenutku sam dala odgovor ne samo njima, već i samoj sebi: “Korizma je. Krist mi daje da malo s Njime propatim.”

Korizma je. Zastala sam i sama nad tim riječima, pitajući se kako su ove riječi izašle iz mojih usta? Do maloprije nisam bila ni svjesna tog vremena u godini, a sada, kako bih utješila druge, dadoh sama sebi odgovor o smislu korizme. I odlučih se vratiti dvije godine unazad te promisliti o datumu prve operacije. Tek tada shvatih da je i tad bila korizma. Nisam to tada zamijetila.

Ali ovaj put, ona se zaista dogodila. Ne površno kako sam navikla, ovaj put mi se otkrilo otajstvo korizme. U mojim operacijama dogodio se Susret. Susret mene i Raspetog. Susret mene i Onog koji me poznaje, unatoč tome što ja nisam poznavala Njega. Susret mene i Onog koji me ljubi, unatoč tome što sam vikala da Ga raspnu. Susret mene i mog trpećeg Gospodina, koji je s tolikom ljubavlju operirao moju dušu.

Od tada, moje životne boli postale su moje najveće radosti. Moje patnje, postale su moja preobrazba. Moje male operacije, postale su velike prilike za Susret s Njim. Zvučim blesavo, ali u životu trebamo naučiti da je sve stvar perspektive. Da se razumijemo, i mene moja perspektiva često puta odvede u krivom smjeru. Često puta u nevoljama krenem tonuti u beznađe, ali se opet rado sjetim svog imenjaka svetog Petra. Dok je gledao u more (vlastito beznađe), tonuo je, dok je gledao u Nadu, hodao je.

A znate što je najzanimljivije?

Možda me čeka i treća mala operacija, tako mi doktorica zadnji put reče. Moja mama je na to saznanje reagirala riječima: “Ti se smiješ, a ona ti rekla da ćeš možda opet na operaciju”, a ja sam još jednom iznutra potaknuta dala odgovor i sebi i njoj: “Mama, Isus je tri puta pod križem pao. Zar misliš da bi mene ostavio da samo dva puta padnem?” Pomalo iznenađena vlastitim odgovorom, sama sam se sebi nasmijala. Zapravo, Njemu sam se slatko nasmijala, jer sam se više puta uvjerila da ima odličan smisao za humor. Ta, sama ne bih mogla na ovakav način utješiti ni sebe ni drugoga. Ali eto, On se odlično poslužio mojim jezikom kako bi nas “zalijepio” odgovorom. Ako do nove operacije i dođe, želim vjerovati da bi to onda bila prilika da me još jedanput ukroti i suobliči sa Sobom. Oporavak od prve operacije bijaše u korizmi, druga operacija se dogodila u korizmi, ali ovaj put bismo ja i On stigli i do otajstva Uskrsa. Znate kako to znam?
“Petra, vidimo se na kontroli oko uskrsnog tjedna”, bijahu to doktoričine riječi na zadnjem pregledu.

Kako moćno.

Vidimo se oko Uskrsa.

Ma može, radujem se.

Vidimo se u mom Uskrsu.

Baš kako je Gibonni u svojoj pjesmi otpjevao: “Sun is always shining over you.”

A kako već rekoh, trebamo naučiti da je u životu sve stvar perspektive. Ja sam se na ovom zemaljskom hodočašću odlučila sunčati, ma kakvo nevrijeme prijetilo okolnim planinama. Odlučila sam se sunčati, izloživši se suncu s velikim S.

Ono me nikad ne prži.

Nikad ne udara u oči.

Samo me grije i daje divan ten duši (ako prije toga ne stavim sve moguće zaštitne faktore koji Sunce odbijaju)…

Eto.

Nemojmo bježati u hladovinu.

Izložimo se Suncu.

Želim nam svima da u ovoj korizmi ostanemo postojani i ne zanemarimo sve situacije i prilike koje nam Raspeti pruža da se suobličimo s Njim.

Blagoslovljeno nam bilo na tom putu.

Petra Slišković

0 komentar
10 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneMarija BrkićNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Život kao ormar

Uhvatim se kako u životu stojim nepomično kao ispred ormara. ‘Nemam šta obući’ pretače mi se u dan kao nervozno i zarobljujuće stanje, gdje više ne mogu ni ubrzati ni usporiti, ni krenuti u akciju ni pronaći mir. Nisam sretna u sadašnjosti jer me proganjaju propusti iz prošlosti i prioriteti za budućnost. Koristan i zadovoljavajući rad pretvaram u pitanje produktivnosti, smisla, perfekcionizma, grižnje savjesti jer ne radim bilo šta drugo. Pojmovi poput zahvalnosti, dokolice, molitve, složeni su u nekom kutku pretjerano razbacanog ormara i ja ih ne vidim.

Znam, Bog me i tada ljubi. Ali mislim da takvim životom ja ne ljubim Njega. Ni sebe. Ni druge. Nisam vesela, osjećam se zarobljeno, misli nagomilavaju teret na duši, polako zaboravljam tko sam, izgubljena sam na vlastitom teritoriju. Pozvana na slobodu, uzimam ključeve mračne i hladne tamnice, sjedam u nju nasekirana i potlačena, dok ponavljam sebi bukvicu i kaznu koju sigurno zaslužujem…

‘Ova majica ti super stoji. Nosila si je kad si prvi put volontirala. Spremi se pa idemo, pripremio sam nešto za tebe. Volim te.’

Nasmijem se, uzmem majicu, farmerke i spremna sam. Sretna sam i veselim se onome što me čeka. Tvoja prisutnost mi daje jasnoću, Tvoja ljubav mi sve rješava. Ti znaš tko sam, Ti znaš gdje idemo, Ti mom životu daješ smisao. Tvoja ruka mi je i polet i odmor. Tebi se uvijek mogu vratiti. A dalje ćemo lako.

Marija Brkić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Antonia PrimoracKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Božić je još uvijek „on“. Jesam li ga ja već „off“?

Vjerujem da znate da božićno vrijeme još traje, stoga ću u tom istom duhu i nastaviti pisati. Ako ipak niste znali da je „It’s Christmas Time“ još aktualno, sve do sljedeće nedjelje (Krštenje Gospodinovo) Crkva pred nas stavlja radost Božića. Nemojte propustiti radovati se njegovom utjelovljenju!

Čitanje druge nedjelje po Božiću donosi nam Evanđelje koje je bilo i na Božić i na Staru godinu. Tri puta u manje od dva tjedna… zanimljivo.

Radi se o početku sinoptičkog ili evanđelja Ljubavi – Proslovu Ivanovog evanđelja: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.

Tko je ili što je za mene Riječ?
Gdje je susrećem?

Družim li se s Njom?

Vjerujem li da je po Njoj sve postalo i da bez Nje ništa nije?

Zašto majka Crkva ovo ponavlja treći put?

Moji odgovori nisu važni. Oni su svakako riječ između mene i Riječi s velikim R. Ali te potičem da zastaneš pred Riječi koja je tijelom postala i pokušaš odgovoriti sebi na ova pitanja. Pjevalo se i danas On za nas trpi čim se rodi… klekni i ti pred malo Dijete i pretrpi tišinu. Možda se rode odgovori koji odrede ritam tvoje nove godine.

A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.

Jesam li primio Riječ u svoje srce?

Vjerujem li da mi je dana moć Djeteta Božjega?

Činim li sve što mogu u tom identitetu?

Jesam li svjestan da sam ovdje, ovakav kakav jesam isključivo jer me Riječ htjela?

Vjerujem u čuda, ozdravljenja, uskrsnuća… uistinu vjerujem da po Riječi sve nastaje i biva, i svi ćemo se jednom naći pred Njom. Ono s čim se ja borim u potpunosti je povjerovati u to da sam stvarno Dijete Božje. I onda danas, iako se često baš s ovim tekstom družim, prvi put začuh ovo: Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.

Jesam li svjestan da sam primio milost na milost?

Koje su mi milosti dane, a propuštam ih vidjeti?

Zar sam stvarno ja dio Njegove punine?

U Pavlovoj poslanici danas je i predivan poticaj: Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima.

I to je ono s čim ću vas i sebe ostaviti, sa željom, kako je rekao naš đakon u propovijedi: ne da išta činimo, nego da to prihvatimo.

Sretan Božić dragi ljudi! Ne dajte da ga svijet odnese kao što ga donese prije vremena! 😊

Antonia Primorac

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneLuka RezoNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Nije lako, al’ je jednostavno

Krenuo sam nedavno do kuhinje kako bih se napio vode. Kad sam otvorio komodu, vidio sam pregršt različitih čaša. Visoke, niske, sa stalkom, sa šarama, za rakiju, za vino…

Dok sam tražio meni odgovarajuću, zapitao sam se: Pa zar smo obično pijenje vode toliko zakomplicirali? Što je to u nama što žudi za izvanrednim i atraktivnim? Zašto se ne možemo pomiriti sa stvarnošću i prihvatiti da je važno napiti se i da je za to dovoljna samo jedna čaša?

 

Na početku Došašća Isus zahvaljuje Bogu što je to sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Govori kako su mnogi kraljevi i proroci htjeli vidjeti ono što mi vidimo i čuti ono što mi čujemo. Koliko smo zapravo privilegirani. Kraljevi, proroci i toliki ljudi žudili su za onim što mi danas imamo: da možeš okusiti Boga, pričestiti se, slušati njegovu riječ, znati da je on sam došao da nas spasi. Prije su slušali preko nekih posebnih, izvanrednih ljudi, a nama je sam darovan u punini. Darovan nam je na najjednostavniji mogući način – u Kruhu. Svakome dostupan. Svakodnevno.

 

Sad postaje jasno zašto je Isus govorio da je to skriveno mudrima i umnima, a objavljeno malenima. Sada još više ima smisla ona Marijina rečenica: Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.  Maleni imaju više od umnih. Ne zato što više primaju, ne zato što je omjer dobivenoga drugačiji, nego zato što maleni drugačije vide. Nije stvar omjera, nego pogleda. Kad se to prihvati, dobiva se mir. Kud ćeš više od toga da svaki dan Boga možeš primiti u pričesti. Punina, a svakodnevna. Mudri i umni to ne mogu shvatiti jer svojim mozganjem traže nešto spektakularno, a tu ti je već dano ono što ti najviše treba. Kad to prihvatiš, imaš puninu. Kad bi se kraljevi i proroci danas pojavili, mislim da bi plakali, žalili nas, čudili se, jer imamo tako blizu ono što su oni čekali stotinama godina, a da to ne shvaćamo. Sveci nisu bili izvanredni, nego maleni i ponizni ljudi koji su prihvatili to da je jednostavno doći do Boga.

 

Stvarnost može biti sveta. To mi se sve češće vrti po glavi dok gledam koliko se trudimo pobjeći od onoga što jest. Kao da nam je dano premalo. Kao da ono što imamo, gdje jesmo i što živimo nije dovoljno vrijedno divljenja, zahvalnosti i mira. Pa stalno tražimo nešto više, nešto „posebno“. A možda je problem upravo u toj želji za posebnim.

Jednostavnost nas danas pomalo vrijeđa. Izgleda nam siromašno, nedovoljno, gotovo naivno. A zapravo traži najviše poniznosti. Jer prihvatiti jednostavnost znači priznati da ne moram biti iznad stvarnosti, nego u njoj. Da ne moram biti veći od života, nego prisutan u njemu.

Grijeh je, uostalom, upravo tu i počeo. Adam i Eva nisu sagriješili zato što im je bilo loše u stvorenoj stvarnosti, nego zato što su smatrali da im ona nije bila dovoljna. Iz oholosti su poželjeli nešto iznad onoga što im je Bog već dao. Htjeli su više. Izvanredno. Biti kao Bog. Franjinim rječnikom – htjeli su biti bogati. Bogati, ne u materijalnom smislu, nego u smislu posjedovanja nečega što im ne pripada.

Zašto bogati ne mogu prihvatiti i primiti Boga koji je rođen kao dijete u štalici, dijete kojem mogu svi doći? Upravo zbog toga što je jednostavno. Bogati su navikli dobivati nešto što ne mogu svi. Navikli su se osjećati privilegirano i izvanredno. Nisu naučili primati nešto što mogu i obični pastiri. To ih vrijeđa. Zato Franjo, i toliki sveci, toliko govore o siromaštvu. Ne zbog novca, nego zbog povratka izvornosti. Povratka istini da je dovoljno ono što je Bog stvorio. Duhovno siromaštvo nije odricanje radi patnje, nego sposobnost da u jednostavnosti mogu zahvaljivati. Da u malenome mogu slaviti Boga.

Takvih je Kraljevstvo nebesko, kaže Isus dok gleda na malene…

Pokušajmo povjerovati u tu jednostavnost otajstva. Prihvatiti da je Bog tu za sve, svaki dan…

Povjerovati da je „Gospodin s vama“…

Shvatiti da se voda ne mijenja ako je čaša izvanredna.

Tako je jednostavno.

Nije lako, al’ je jednostavno.

Luka Rezo

0 komentar
3 FacebookTwitterPinterestEmail
Antonia PrimoracKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Ako želiš promijeniti svijet…

„Ako želiš promijeniti svijet, idi kući i voli svoju obitelj!“ – reče jednom jedna svetica, skromna i blaga, tiha kapljica u moru koja je podigla ocean ljubavi za života. I još više nakon smrti. Dopusti mi da te upitam, jesi li i ti jedan ili jedna od onih koji je jako ljubazan prema gostima, prijateljima, poznanicima, ili eto nepoznatim ljudima prema kojima imaš priliku iskazati poštovanje? Drago mi je ako jesi, znači da pripadaš dijelu populacije koja se smatra pristojnom. Isto ću pitanje sada postaviti i za tvoje najbliže, one s kojima živiš – jesi li strpljiv, dobrostiv, velikodušan, pristojan, nerazdražljiv – prema onima koji su ti dali život, i vrlo vjerojatno ako ovo čitaš, i vjeru? Tražiš li svoje? Jesi li zlopamtilo? Možeš li sebi odgovoriti ponašaš li se prema njima onako kao kad dođu najavljeni gosti?

Samo što oni nisu gosti. Oni su nam darovani (kao i mi njima) kao stepenice prema gore, ili dolje. Sami biramo. Nekad su okolnosti jako teške i pobjeći je najlakša opcija. Nekad su okolnosti okej, ali mi ili oni ne pronalazimo zajednički jezik. A nekad smo samo nezahvalni jer ne vidimo blago koje imamo jer to nije točno onako kako smo mi zamislili da treba biti. Obitelj je mjesto gdje se naša ljubaznost, ona iskrena i nepatvorena, najjasnije vidi — ili najviše izostaje.

A godine prolaze…

Obitelj nam je darovao naš Otac, kakva god ona bila, točno je onakva kakva nam treba za spasenje. To je kao cilj kojem težimo. Ili?

Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima. Iz 49,15-16

Prepisat ću iznova:

Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima.

Urezan(a) si u Njegov dlan. Tvoje borbe i zidovi koji te guše Njemu su, pazi sad, svagda pred očima. On te poznaje i sve tvoje borbe. I tvoju obitelj. Dao im je tebe da ih ljubiš. Takve kakvi jesu. Koliko god teški, nepodnošljivi bili. Ili lagani. Zahvali Mu danas za njih. Pogledaj svoju obitelj i vidi je očima kojima je On gleda. Daj im ljubav, vrijeme, sebe i kreni sa mnom mijenjati svijet.

Antonia Primorac

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Antonia PrimoracKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Sutra ću… ili neću?

Znate kada nešto kažete da ćete napraviti kasnije i onda to kasnije postane sutra, to sutra prekosutra i onda to prekosutra nikad. Stara poslovica kaže što se odgađa to se ne događa, a ja što sam starija sve više vjerujem u mudrost starijih. Ne pomaže mi ni činjenica što sada i sama spadam u populaciju starijih i odraslih, a ponašanje kao nekad u srednjoj kad sam ostavljala gradivo za kasnije jer… kampanjac. U moj obranu bolje sam učila kad bih bila pod pritiskom i stvarno sam i polagala ispite i rješavala projekte u pet do dvanaest, ali to nije život. Taj stres i odgađanja i stalna misao da ima nešto što moram dovršiti – zar je stvarno potrebna? Promišljam zadnjih dana kako sam blagoslovljena jer živim u blizini crkve u kojoj je moguće svaki dan izmoliti potpuni oprost. Praktički sam dobila 365 prilika za izmoliti oprost za 365 duša u čistilištu. Koliko sam ih do sada iskoristila, a koliko propustila?

Prilike mi se daju svaki dan. Za biti bolja supruga, majka, sestra, nevjesta, kćer, prijateljica… a tako često kažem – ne da mi se, ne mogu, sutra ću. A što ako moje sutra nikad ne dođe? U čas i kada ne znam, Gospodin me može pozvati… I što će tada biti s mojim prilikama za služenjem, za odgovaranjem na poziv da rastem s Njim? Da Ga prepoznajem u onima oko sebe koji su mi darovani? Da se zauzimam za dobro, a budem protiv zla, da pomažem braći u kojima je On prisutan, da svaki dan činim dobra djela i da tako budem što bliža Njemu.

O Gospodine, daj mi radost da budem veseli navjestitelj Tvoga Kraljevstva i da znam prepoznati pozive dobra već sada. Kao što je sveti Franjo molio papu da udijeli potpuni oprost svima, daj i nama svima da ga želimo izmoliti i za druge. Zato ne želim vam sutra reći da u ovoj Jubilarnoj godini postanete sa mnom hodočasnici nade, nego već danas. Evo kako je to moguće a da nemate u blizini „povlaštenu“ crkvu.

Ali na poseban način, “u Svetoj godini pozvani smo postati opipljivi znakovi nade za mnogu braću i sestre koji žive u teškim uvjetima” (Spes non confundit, 10): potpuni oprost je na poseban način povezan s djelima milosrđa i pokore, koje svjedoče o poduzetom obraćenju. Po uzoru i zapovijedi Kristovoj, vjernici su pozvani činiti djela milosrđa i ljubavi, osobito među onima kojima je to najpotrebnije. Točnije, neka ponovno otkriju “tjelesna djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesna i utamničenika pohoditi, zarobljenike i prognanike pomagati, mrtva pokopati“ (Misericordiae vultus, 15) te “duhovna djela milosrđa: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti“ (ibid.).

Također, vjernici će moći dobiti jubilarni oprost ako na primjereno vrijeme posjete svoju braću i sestre koji su u potrebi ili teškoćama (bolesnici, zatvorenici, usamljene starije osobe, invalidi…), hodočasteći tako prema Kristu koji je prisutan u njima (v. Mt 25,34-36). Pridržavajući se duhovnih, sakramentalnih i molitvenih uvjeta, vjernici će sigurno moći ponavljati takve posjete tijekom Svete godine i tako će svaki puta, pa čak i svakodnevno, dobiti potpuni oprost.

Hodočastimo braćo i sestre jedni prema drugima da se napokon susretnemo s Njime.

Ili kako bi rekla stara mudrost: Ako ću – lako ću, ako neću – kako ću?

Antonia Primorac

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneLuka RezoNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Zapamti tko si ti!

„Zapamti tko si ti! Ti si moj sin i pravi kralj!“

Ovaj isječak iz Kralja lavova je kao stvoren za uvod u naše današnje promišljanje. Priča se vrti oko gubitka i pronalaska identiteta. Pretpostavljam da smo svi pogledali film i da znamo cijelu priču. Zato idemo odmah na stvar. Simba je zaboravio tko je on. Zaboravio je da je kralj, da ima svoju zemlju i svoju obitelj. Čak je zaboravio da je lav. Počeo je jesti crve, bube, kukce, a lavovi se time ne hrane. Lavovima treba jedna dobar komad mesine da bi mogli dobro i kvalitetno živjeti. Tako izgubljenom, dolazi mu Rafiki i pomaže mu da otkrije što se u njemu zapravo nalazi. Shvatio je da je zaboravio svoga oca. Napokon polazi u svoju zemlju i počinje se ponašati hrabro i odvažno, kao pravi lav. Toliko je prihvatio svoj identitet i suobličio se s kraljem Mufasom, da je Scar mislio da se sam Mufasa vratio. Simba se vratio u svoju zemlju i kao baštinik uzeo ono što mu pripada. Otkrio je svoj identitet i prihvatio da je kralj. Toliko da je bio spreman dati svoj život za svoju baštinu.

I sad se postavlja pitanje. Znamo li mi svoj identitet? Što smo mi u odnosu na Boga? Jesmo li baštinici? Jesmo li trgovci? Jesmo li kupci?

Mi volimo računati. Volimo mjeriti uloženo i dobiveno, stvarati tablice zasluga i kazni, definirati kvote dobrih djela koje moramo ispuniti kako bismo zaslužili Božju naklonost. Brojevi su nam se uvukli pod kožu. Navikli smo da se sve podmazuje, pa možda onda trebamo podmazati Božju ljubav. Vođen ovim mentalitetom, učinit ću samo ono što je po računici dovoljno da nabavim Božju naklonost. A sve više od toga me ne zanima, nije moja stvar, nije u mojoj normi. Dobri smo s Bogom samo kad imamo para, a krijemo se i bježimo kad mu nemamo što dati. To je mentalitet trgovca.

Idemo sada malo na mentalitet baštinika. Baštinik je osoba koja određena dobra stječe rođenjem ili darom. On prima ono na što, sam po sebi, nema apsolutno nikakvo pravo. Sve što ima nije mu dano zbog njegovih djela, već zbog ljubavi i volje onoga koji daruje. Baštinik je jedna desetogodišnja djevojčica koja ne treba zaslužiti to što joj otac osigurava hranu, kuću, odjeću, zagrljaje, ljubav. Baštinik je sin koji će pokositi travu oko kuće, ne da bi zaslužio 20KM za kave, nego zato što tu kuću i okućnicu već doživljava kao svoje i osjeća odgovornost za dobro svih ukućana. Isus nam nije došao ponuditi posao s plaćom koja ovisi o učinku. Došao je objaviti da smo djeca Kralja i da je sve što On ima – naše. Samim time zemlju, ljude i sve što nas okružuje ne doživljavamo kao sredstvo kojim ćemo se dopasti Bogu. Sve počinjemo doživljavati tako osobno, kao nešto što je moje i za što se trebam pobrinuti da bude još bolje. Ne pomažem čovjeku u nevolji samo zato što to nalažu duhovna i tjelesna djela milosrđa u onoj žutoj knjižici za krizmu i zato što je fratar rekao da će nas zbog toga Bog ljubit, nego zato što je to moj brat i treba mu biti dobro. Činiti dobro radi/zbog samoga dobra…

Naša djela, naše molitve i naša žrtva postaju zahvala i odgovor na Ljubav, a ne sredstvo za kupovinu Božje pažnje.

Daje nam se u baštinu Kraljevstvo, život, ljubav, svako nebesko i zemaljsko dobro. Naše pravo na vječni život i zajedništvo nije izboreno našom savršenošću, već je darovano Očevom milošću i Kristovom žrtvom. Zato se ne trebamo bojati da će nas Bog prestati voljeti ako pogriješimo. Mi nismo trgovci, nego sinovi i kćeri koji se vraćaju u Očev zagrljaj. Mi samo trebamo odlučiti hoćemo li ostati na Očevom i svom posjedu ili ćemo pobjeći i potrošiti uzalud sve što nam je ostavljeno. Pronađimo svoj identitet tako što ćemo kao Simba, usredotočiti se na Očev lik, poslušati što ima reći, sve dok u svom odrazu ne ugledamo taj isti lik. Sami biramo hoćemo li se kao Simba hraniti crvima, kao razmetni sin rogačima (jer ne znamo tko smo i koja nam hrana treba), ili ćemo prihvatiti ono što nam džaba daje i uživati u Božjoj milosti, toplini i ugojenoj teladi. Naša zadaća nije u tome da se dokazujemo i zarađujemo, već da odlučimo hoćemo li tu nevjerojatnu baštinu prihvatiti. Zar nečim možemo platiti ono što nam Bog daje? Ima li netko toliko imućan? Možemo samo kleknuti pred njim i priznati da nismo kupci. Možda bi i kupili, ali nemamo čime. Samo trebamo reći: Nemam para. On će odgovoriti onako preko Izaije: Ako i novaca nemate, dođite!

A možda doda i onu rečenicu s početka teksta.

Jesi li zapamtio tko si?

Luka Rezo

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneLuka RezoNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Porcijunkula

Pazite, sinovi, da ne biste ovo mjesto nikada napustili. Budete li na jedna vrata istjerani, vratite se na druga, jer je ovo mjesto uistinu sveto i prebivalište Božje.

Prošlo je nešto više od mjesec dana od blagdana Gospe od Anđela ili Porcijunkule. Listao samo taj dan kao i inače statuse na WhatsAppu i kod jedne osobe vidim gore navedene Franjine riječi uz sliku same Porcijunkule. Moram priznati da me malo poškakljalo. Zar Franjo, onaj siromašni Franjo, onaj za kojeg su nam na simpatizerima pričali da je magarcu ustupio krov nad glavom, raskivao krov jedne raskošne kuće, razdavao svoju odjeću, branio braći da imaju brevijar i psaltir… Zar on da kaže da se neka građevina ne smije nikada napustiti? Zar on, koji je vrhunce Božje blizine doživljavao u šumama i planinama, može tako zavoljeti zidove? Zar on koji nije htio imati nikakve svojine da bi mogao sve u Gospodinu savršenije posjedovati?

Ovo me navelo da malo promislim o Franjinoj Porcijunkuli. Nije on toliko plitak. Iza tih riječi mora biti neka dubina, nešto što se ne vidi samo okom. Ta crkvica mora nositi nešto neizmjerno veliko, čim se dopala takvom čovjeku. Što to ona nosi, što simbolizira? Zapazio sam par stvari. Pa, evo, ako dopustite, mogli bi ih kratko proći. Po redu i polako…

Prva cigla. Mjesto gdje je sve počelo. Franjo je u toj crkvici po prvi put doživio jasnoću svoga poziva. Tu je shvatio što treba učiniti. Preko Evanđelja mu je otkrivena Božja volja za njegov život. Tu je kolijevka cijeloga bratstva, mjesto gdje je Bog vatrom svoje ljubav zapalio njihove volje. Tu je na Cvjetnicu počeo Klarin posvećeni život. Odatle su pošli papi u Rim. Tu je braću pozivao na razmatranje svoga poziva. Odatle su odlazili u svijet propovijedati i tu su se iz svijeta vraćali. E da! Upravo to!! To je mjesto gdje su se vraćali, njihov temelj i izvor. Možda ju je zato toliko volio. Htio je svojoj braći i budućoj franjevačkoj obitelji ostaviti „mjesto“ kojem će se vratiti ako se u svijetu zagube. Htio je ostaviti siguran podsjetnik na onu prvu iskru, na ono što je sve izgradilo, na ono što ih je privuklo Bogu. Na prvu ljubav… A što nas je to prvo privuklo? Idemo na sljedeće cigle…

Druga cigla. Skromnost, jednostavnost i poniznost. Za svetoga Franju ona je predstavljala srce Kristova Evanđelja. U svojoj malenosti i skromnosti bilo je mjesto gdje se najčišće živi evanđelje. Ona je uprizorenje Franjina ideala koji govori da je prava svetost u poniznosti i jednostavnom životu, daleko od raskoši i svjetovnih dobara. Ona, kao mala parcela, poziva na povratak izvornim evanđeoskim vrijednostima, gdje je Bog blizu siromašnima i poniznima.

Treća cigla. Prostor susreta Neba i zemlje. Budući da je Franjo izrazito volio prikaz Isusova rođenja, ne treba nas čuditi to što je Porcijunkulu smatrao mjestom Božjeg dolaska na zemlju. Daleko od raskoši i sjaja, ona predstavlja mjesto gdje čovjek može pristupiti u Božju prisutnost u skrovitosti. Taj mali posjedić mjesto je čiste molitve. Znamo koliko je zbog toga držao do dostojanstva i časti ovoga mjesta. Za svaku uzaludno izgovorenu riječ na tom mjestu braća bi bila prekorena. Znamo za priču o raskivanju kuće koje je napravljena o njenoj blizini. Predobra simbolika…

Četvrta cigla. Mjesto novoga početka i milosrđa. Ta crkva je odlična slika jedne nove prilike. Iz stare ruševne crkvice niklo je veliko bogatstvo. Božja ruka je od jedne čestice, malog komadića zemlje, načinila veliku ispašu. A tek porcijunkulski oprost… Jednostavno sve zrači Božjim milosrđem. Galami: „Evo ti mjesta gdje ćeš naći Božju milost i snagu za novi početak“.

Peta cigla. Zajedništvo, služenje i ljubav. Za Franju, biti u Porcijunkuli značilo je biti u zajedništvu – ne samo s braćom, nego sa svima, uključujući siromašne, bolesne, grešnike. To je mjesto gdje se rađa misao o franjevačkom služenju kao pozivu na bratsku ljubav i milosrđe prema svima. Sjetimo se samo one goruće večere Franje i Klare…

Šestu točku nećemo nazvati ciglom. Šesta točka je vezivo. Neki bi možda rekli da je Bog vezivo. Ma Bog je sve to stvorio i zidao. Međutim, za vezivo je koristio nešto njemu toliko dragocjeno da je i sam iskusio nešto takvo. Koristio je malenost. To se provlačilo kroz cijeli tekst. Porcijunkula u prijevodu znači čestica, posjedić, mali komadić zemlje. Ma mrvica. Biti skroman i umanjiti sebe. Biti mala čestica, jednostavan, ponizan, pristupačan, pun ljubavi za one najmanje. Dozvoliti Bogu da vrši svoju svetu volju u našem životu., pa da možemo moliti:

Želio bih, Bože, biti Porcijunkula

Biti jednostavan, skroman

Biti čestica i biti ispaša

Tako malen

Toliku veličinu u sebi kriti

Jedva vidljiv golim okom

A Tobom privlačiti

Prihvaćati sve ljude

Pun milosrđa

Toliko puno tražim, a još sam ruševina

I sve bih kao molio

Tražio da me obnoviš

Ali tko će dopustiti nekom odrpancu da me podiže

Odakle poniznosti za to

Koliko je teško biti Porcijunkula…

 

Koliko je teško biti Porcijunkula… Izgleda tako lako, tako jednostavno, tako skromno… i baš zato… Koliko je teško biti Porcijunkula… Jedva vidljiv golim okom, a privlačiti Bogom… Biti malen, dok u sebi kriješ toliku snagu… Ponizno dopustit nekom odrpancu da te podiže… Koliko je teško biti Porcijunkula…

P.s. Svi mi imamo neku svoju osobnu Porcijunkulu. Mjesto gdje je sve počelo, odakle smo bili poslani, gdje smo osjetili svoju jasnoću, doživjeli milosrđe i snagu. A gdje je tvoja Porcijunkula? Gdje je tvoje mjesto povratka? Jesu li te izbacili iz nje? Ajde! Skupi hrabrosti i uđi na druga vrata!

I budi Porcijunkula!

Luka Rezo

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
Noviji postovi
Stariji postovi