1. Bog nam je dao molitvu i mi se možemo njome služiti. No, Bog nam je i zapovjedio da se molimo i nama je dužnost moliti.
2. Da smo dužni moliti bilo je već napisano na pločama Staroga zavjeta; zapravo, ta je dužnost stara koliko i čovjek i upisana je u ljudsko srce kao naravni zakon. Prva zakonska ploča obvezuje čovjeka da vjeruje i štuje Boga. S tom se dužnošću čovjek rađa, jer je stvoren od Boga. Čovjek je dužan priznati i štovati Boga kao svojega Stvoritelja. Svijet nikada nije bio bez religije; po njoj svijet priznaje da je od Boga i da pripada Bogu.
3. A nikad nije bilo nijedne religije bez molitve. Molitva je uvijek i bitno vjerski čin; svrha molitve je da Bogu da dužno poštovanje. No, molitva je još nešto više. Ona je glavni čin i duša vjere. Čitava se vjera temelji na molitvi; molitva je uzdržava i utvrđuje u javnome i u privatnome životu.
4. Organizirati molitvu znači organizirati vjeru. Spasitelj je zbog toga i došao. Najprije je potvrdio staru zapovijed o molitvi, a potom je i sam učio riječju i primjerom kako se moli pa je i sastavio jedan uzorak molitve. Njegovoj Crkvi možemo zahvaliti što posve točno znamo kako se mora držati velika naravna zapovijed o molitvi koja postavlja na nas tako hitne zahtjeve. Naš je Bog živi Bog koji nad nama trajno obnavlja svoju stvaralačku snagu time što nas uzdržava na životu i brine se za nas. Zbog toga Gospodin traži da i mi njega trajno priznajemo molitvom. Zato čovječanstvo mora uvijek moliti; zaista je uvijek i molilo. To je božanska značajka čovječanstva. Koliko daleko stvaralačka moć Božja seže od jednoga svijeta do drugoga, toliko daleko sežu i krugovi molitve. Samo jedan ne moli; a to je Bog sâm, jer je punina svakoga dobra. Sva ostala stvorenja žive od njegove dobrote, pa zbog toga sva razumna stvorenja moraju moliti.
5. Bog nam je naredio da molimo i zbog njega i zbog nas. Ne traži Bog od nas molitvu zato što mu je potrebna – Bogu ništa ne treba – nego je traži zbog pravde i svetosti. On je naš gospodar, naš Otac i izvor svih naših dobara. Bog ne može sebe zatajiti i svoje časti dati drugome. Ako se stvorenje ne želi klanjati Bogu u molitvi, znači da otpada od Boga. Zbog toga Bog sa svoje strane mora tražiti da molimo.
Promatramo li molitvu s ljudske strane, ne zahtijeva je Bog da bi što od nas primio, nego da nam može štogod dati. Nismo uvijek dostojni ni dovoljno spremni primiti darove Božje. Potrebno je pripraviti se i osposobiti za darove; u tome nam pomaže molitva. Molitva je, kako smo rekli, bitan čin krjeposti vjere. U molitvi uvijek imamo svjesnu ili nesvjesnu nakanu priznati i častiti Boga. Ta odlika leži u samoj naravi molitve i mi tu ništa ne možemo promijeniti. A priznanje koje Bogu dajemo u molitvi jest veliko i divno. U molitvi ponizno priznajemo našu bijedu, potrebu i nemoć, a Božju moć, dobrotu, vjernost u njegovim obećanjima te naše bezuvjetno povjerenje u njega. Kad molimo, doista obavljamo bogoslužje u svojemu srcu, posvećujemo sami sebe i dopadamo se Bogu te postajemo sve sposobniji primiti njegove milosti. Molitvom na taj način ne silimo Boga da nam nešto da, nego se sami spremamo i pripravljamo za primanje. To je razlika između molbe koju upućujemo čovjeku i molbe koju upravljamo Bogu. U onoj prvoj oraspoložujemo čovjeka od kojega nešto tražimo, a u ovoj drugoj sami sebe za primanje Božjih darova.
Za nas je vrlo korisno i vrijedno svoje potrebe i svoju nevolju ponizno iznositi pred Boga i priznavati da njegove darove jako cijenimo. I to se zbiva u molitvi.
6. Molitva kao čin bogoštovlja i religije za nas nije samo puko sredstvo kojime ćemo od Boga štogod isprositi, nego je prvi cilj našega života. Bog nas je stvorio da ga hvalimo, da mu se klanjamo i da mu služimo. Shvatimo li tako molitvu, vidjet ćemo da zapravo ne možemo dosta moliti. U molitvi postižemo naš cilj i našu životnu svrhu, ukoliko se na svijetu uopće mogu postići. To je ona osnovna misao redovničkih družina koje neprestano razmatraju i mole. Pa i u nebu će biti vječna molitva. Molitva podržava Božje gospodstvo ovdje na svijetu. Gdje nema nje, nestaje i kraljevstva Božjega iz srca ljudi. Koliko je kod nas nesretni vjerski razdor naštetio molitvi! Iz čitavih krajeva nestalo je svete mise i hvalospjeva koje su Bogu prinosili samostani. Za nas je to jedan poticaj više da molimo i da nadoknadimo taj manjak za kraljevstvo Božje.
7. Ako molitva toliko vrijedi, nije nikakvo čudo da su svi savjesni ljudi i kršćani, koji ozbiljno shvaćaju vjeru, molili i to molili mnogo. Najviše su cijenili svoju kršćansku vjeru a zato i njezinu molitvu. Mi smo kršćani, kao i nekoć Božji izabrani narod, narod molitve. Stari zavjet nema Platona i Aristotela, ali je zato poznavao pravu molitvu s kojom je uistinu spoznao i hvalio Boga. Naša je kršćanska vjera počela molitvom u dvorani Posljednje večere u Jeruzalemu. Pogani su se čudili kako kršćani mole. Njihove su crkve bile i još uvijek jesu pravi domovi molitve, dok pogani zapravo nisu ni znali što je prava molitva.
To je ozbiljni i pravi smisao molitve. Radi se o vjeri, o najčasnijemu i najvišemu dobru na svijetu. Čovječanstvo je tu istinu uglavnom uvijek priznavalo. Protiv toga ne mogu ništa panteisti koji ne mole, jer sami sebe obožavaju i drže da su dio božanstva. Ne mogu ništa ni materijalisti ni naturalisti, jer se njihove misli ne dižu iznad zemaljske grude. Ne mogu ništa ni pristaše filozofa Kanta koji misle da su oslobođeni od dužnosti molitve, jer još nisu razumjeli ili ne žele razumjeti dokaze Božjega postojanja. Ne mogu ništa ni učenici Schleiermacherovi koji smatraju da je za molitvu uvijek potrebno blagdansko raspoloženje. Što svi ovi ljudi znače, ako se usporede s velikim svjedočanstvom ljudskoga roda iz svih vremena, svjedočanstvom razuma i vjere koje glasno i jasno ističe dužnost molitve za sve ljude?
Moritz Menschler (Preuzeto iz knjige Tri temelja duhovnog života – Verbum)