Iz Franjevačkih smo izvora iščitali kako sveti Franjo piše Pohvale stvorova ili Pjesmu brata Sunca nakon što je primio objavu o sigurnosti vlastitoga spasenja. Dakle, sâm mu je Bog objavio kako je za njega raj siguran. Potom Franjo piše pjesmu, koju opravdano nazivamo pjesmom spašena čovjeka, navodeći razloge; čini to Bogu na slavu a nama na utjehu i duhovnu izgradnju.
On prvo hvali, slavi, časti i blagoslivlja samoga Gospodina, a onda u tu hvalu uključuje stvorove, počevši od Sunca pa sve do cvijeća i trave. Sva ta stvorenja koja su pod nebom – kako sam sv. Franjo kaže u jednoj od svojih opomena – sama od sebe bolje služe svome Stvoritelju nego mi ljudi. Zato je Svetac opominjao da se možemo hvaliti jedino svojim slabostima i križem Gospodnjim i poticao na to govoreći: „Pogledaj, čovječe, na koliko te je dostojanstvo postavio Gospodin Bog, jer te je stvorio i oblikovao na sliku svoga ljubljenoga Sina po tijelu i slična njemu (usp. Post 1,26) po duhu.“ (Opom. V)
Franjo je razumio da sva stvorenja sama od sebe, po vlastitoj naravi, savršeno služe Stvoritelju. Jedino je čovjek onaj koji zbog sklonosti grijehu vrijeđa Stvoritelja i time ne sudjeluje u njegovoj hvali i proslavi. Zato Franjo poziva na put poniznosti. Njegov put do poniznosti traži priznanje istine o vlastitoj bijedi i slabostima i svijest da se ne možemo spasiti vlastitom snagom već samo snagom križa Gospodina našega Isusa Krista.
Onaj koji upozna snagu Njegova križa, počinje se još više hvaliti vlastitim slabostima (usp. 2 Kor 12,9) Franjo je dovršio taj put poniznosti i zato se mogao priključiti svim stvorenjima u savršenoj i čistoj hvali Gospodinu.
Čovjek hvali i slavi Boga onda kad ispunjava svrhu vlastitoga postojanja. Kada živi u skladu s onime na što ga Bog poziva. A Bog poziva na puninu, izobilje života. To izobilje donosi nam po svome Sinu: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ (Iv 10,10) Zato život u Bogu uvijek donosi duboku i istinsku radost. Sv. Irenej je rekao: „Potpuno živ čovjek slava je Božja.“ Franjo je toliko upoznao puninu života s Bogom da je htio biti najsiromašniji među siromašnima, svjedočeći tako da onomu tko ima sve – ništa ne nedostaje! Na svome se duhovnom putu potpuno izmirio s Bogom i braćom i zato je mogao vidjeti ljepotu u svemu stvorenome. Svaka ružnoća dolazi od grijeha. Svaka istinska ljepota odraz je izvornoga sklada između Boga i čovjeka. Onaj koji dopusti da Bog u njemu uništi grijeh, nastavlja kročiti svijetom trajno preobražena pogleda.
Onaj tko shvaća da je Božje spasenje već zahvatilo čitav svijet, ne može ostati nepromijenjen. Takav čovjek može bližnjega, slaba i grešna, vidjeti Božjim očima: onakvoga kakvim može postati. Može vidjeti sveca u drugome i ljubiti ga kao sveca. Može prepoznati Božju sliku. Ljepotu. Takav pogled dokida mržnju i sukob. Takav pogled uspostavlja slogu i svladava nasilje.
Miljenko Jergović na jednome mjestu, opisujući predratno Sarajevo, pripovijeda o sunčanome danu u kasno proljeće, kakvih je u Sarajevu malo. Lijepo vrijeme namamilo je Sarajlije na okolne planine, s kojih je pucao čist pogled na grad. Oni koji su upamtili tu ljepotu, za vrijeme opsade ostali su u gradu. Oni koji su je zaboravili, popeli su se na te iste planine i granatirali vlastite sugrađane.
Onaj tko promatra ljepotu Kristova lika i ljubav kojom je spasio svijet, bit će glasnik mira. Onaj tko zaboravi tu ljepotu, promatrat će drugoga kao neprijatelja. Ljepota je već spasila svijet. Samo je ne smijemo zaboraviti.
fra Josip Stanić