„Zapamti tko si ti! Ti si moj sin i pravi kralj!“
Ovaj isječak iz Kralja lavova je kao stvoren za uvod u naše današnje promišljanje. Priča se vrti oko gubitka i pronalaska identiteta. Pretpostavljam da smo svi pogledali film i da znamo cijelu priču. Zato idemo odmah na stvar. Simba je zaboravio tko je on. Zaboravio je da je kralj, da ima svoju zemlju i svoju obitelj. Čak je zaboravio da je lav. Počeo je jesti crve, bube, kukce, a lavovi se time ne hrane. Lavovima treba jedna dobar komad mesine da bi mogli dobro i kvalitetno živjeti. Tako izgubljenom, dolazi mu Rafiki i pomaže mu da otkrije što se u njemu zapravo nalazi. Shvatio je da je zaboravio svoga oca. Napokon polazi u svoju zemlju i počinje se ponašati hrabro i odvažno, kao pravi lav. Toliko je prihvatio svoj identitet i suobličio se s kraljem Mufasom, da je Scar mislio da se sam Mufasa vratio. Simba se vratio u svoju zemlju i kao baštinik uzeo ono što mu pripada. Otkrio je svoj identitet i prihvatio da je kralj. Toliko da je bio spreman dati svoj život za svoju baštinu.
I sad se postavlja pitanje. Znamo li mi svoj identitet? Što smo mi u odnosu na Boga? Jesmo li baštinici? Jesmo li trgovci? Jesmo li kupci?
Mi volimo računati. Volimo mjeriti uloženo i dobiveno, stvarati tablice zasluga i kazni, definirati kvote dobrih djela koje moramo ispuniti kako bismo zaslužili Božju naklonost. Brojevi su nam se uvukli pod kožu. Navikli smo da se sve podmazuje, pa možda onda trebamo podmazati Božju ljubav. Vođen ovim mentalitetom, učinit ću samo ono što je po računici dovoljno da nabavim Božju naklonost. A sve više od toga me ne zanima, nije moja stvar, nije u mojoj normi. Dobri smo s Bogom samo kad imamo para, a krijemo se i bježimo kad mu nemamo što dati. To je mentalitet trgovca.
Idemo sada malo na mentalitet baštinika. Baštinik je osoba koja određena dobra stječe rođenjem ili darom. On prima ono na što, sam po sebi, nema apsolutno nikakvo pravo. Sve što ima nije mu dano zbog njegovih djela, već zbog ljubavi i volje onoga koji daruje. Baštinik je jedna desetogodišnja djevojčica koja ne treba zaslužiti to što joj otac osigurava hranu, kuću, odjeću, zagrljaje, ljubav. Baštinik je sin koji će pokositi travu oko kuće, ne da bi zaslužio 20KM za kave, nego zato što tu kuću i okućnicu već doživljava kao svoje i osjeća odgovornost za dobro svih ukućana. Isus nam nije došao ponuditi posao s plaćom koja ovisi o učinku. Došao je objaviti da smo djeca Kralja i da je sve što On ima – naše. Samim time zemlju, ljude i sve što nas okružuje ne doživljavamo kao sredstvo kojim ćemo se dopasti Bogu. Sve počinjemo doživljavati tako osobno, kao nešto što je moje i za što se trebam pobrinuti da bude još bolje. Ne pomažem čovjeku u nevolji samo zato što to nalažu duhovna i tjelesna djela milosrđa u onoj žutoj knjižici za krizmu i zato što je fratar rekao da će nas zbog toga Bog ljubit, nego zato što je to moj brat i treba mu biti dobro. Činiti dobro radi/zbog samoga dobra…
Naša djela, naše molitve i naša žrtva postaju zahvala i odgovor na Ljubav, a ne sredstvo za kupovinu Božje pažnje.
Daje nam se u baštinu Kraljevstvo, život, ljubav, svako nebesko i zemaljsko dobro. Naše pravo na vječni život i zajedništvo nije izboreno našom savršenošću, već je darovano Očevom milošću i Kristovom žrtvom. Zato se ne trebamo bojati da će nas Bog prestati voljeti ako pogriješimo. Mi nismo trgovci, nego sinovi i kćeri koji se vraćaju u Očev zagrljaj. Mi samo trebamo odlučiti hoćemo li ostati na Očevom i svom posjedu ili ćemo pobjeći i potrošiti uzalud sve što nam je ostavljeno. Pronađimo svoj identitet tako što ćemo kao Simba, usredotočiti se na Očev lik, poslušati što ima reći, sve dok u svom odrazu ne ugledamo taj isti lik. Sami biramo hoćemo li se kao Simba hraniti crvima, kao razmetni sin rogačima (jer ne znamo tko smo i koja nam hrana treba), ili ćemo prihvatiti ono što nam džaba daje i uživati u Božjoj milosti, toplini i ugojenoj teladi. Naša zadaća nije u tome da se dokazujemo i zarađujemo, već da odlučimo hoćemo li tu nevjerojatnu baštinu prihvatiti. Zar nečim možemo platiti ono što nam Bog daje? Ima li netko toliko imućan? Možemo samo kleknuti pred njim i priznati da nismo kupci. Možda bi i kupili, ali nemamo čime. Samo trebamo reći: Nemam para. On će odgovoriti onako preko Izaije: Ako i novaca nemate, dođite!
A možda doda i onu rečenicu s početka teksta.
Jesi li zapamtio tko si?
Luka Rezo