“Di si Isuse? Mučiš Ti. Kad mučiš u meni sve umukne i muči se. Moraš li uvik mučat kad mi je najveća muka?”
Ovo su stihovi koje sam prije nekoliko dana pročitala i koji su me natjerali na jedno dublje promišljanje. Krenula sam prebirati u sebi sve one muke kroz koje u životu prolazimo. Bile one male ili velike, naše su i nama su najteže. Odlučila sam procesuirati eksploziju koja se u nama dogodi svaki put kada nas muka pritisne.
I nije bilo uzaludno.
Najveća spoznaja koju mi je, vjerujem, Bog podario razmišljajući o “tamnim noćima duše” je da se ne smijemo bojati biti slabi, krhki, lomljivi, umorni, svoji.
Predočit ću vam to ovako:
On je Slikar i nalazi se pred praznim platnom.
Platno je svijet, a kistovi su ljudi.
Boje su njihove vrline i kistova ima raznih.
Neki oštri, neki glatki, neki kruti, neki deblji, neki tanji…
Iako različiti, svi su Mu tako silno potrebni za određeni potez na platnu. Za svakog od njih je namijenio neku boju i s njime će raditi sliku.
Međutim, ako radi samo s jednim kistom, slika nikako neće ispasti dobra.
Recimo da sam ja oštar kist, smeđe boje, namijenjen za crtanje krošnje drveća.
Istina, lijep je osjećaj kad te Slikar uzme u svoje Ruke i s tobom pravi poteze po platnu… Lijep je osjećaj kad preko tebe želi povući neku crtu na platnu (odnosno u svijetu), ali ako povlači samo s jednim kistom to neće ni na šta ličiti. Sve će se boje pomiješati i kist više neće na sebi imati lijepu, jedinstvenu boju kakvu je na početku imao.
Ne može sa mnom crtati rijeku kad je rijeka plave boje, a ne smeđe.
I kad za rijeku treba neki deblji kist, a ne tanak, oštar, kakav je potreban za krošnje drveća.
Upravo zbog ovoga, nekada nam se zna učiniti da nas je Slikar zaboravio. Kalkuliramo i pitamo se: “Zašto mene ne koristi? Zašto me zapostavio? Zašto sa mnom sada ne vuče crte po platnu (svijetu)?” Krenemo osjećati suhoću od silnog odmaranja, jer nam se čini da su naše dlačice već previše stvrdnute, te da više ne mogu pridonijeti ljepoti slike (života). I tako gubeći se u bespućima vlastite misli, vrlo lako zaboravimo da Slikar najbolje zna kada te dlačice treba ponovno namočiti, opustiti i upotrijebiti…
Stoga, nemojmo se forsirati. Sve će doći u svoje vrijeme.
I nije sve na tebi kao pojedincu. Neće ništa propasti ako i ti sebi nekad dadneš “oduška” i priznaš da si slab/a, da si se umorio/la. Jer zna Slikar, kad je pravi trenutak da te ponovno upotrijebi. Do tada, daje ti vrijeme da se odmoriš i opustiš malo svoje dlačice kista…
Petra Slišković