Prije dva tjedna mi je povjeren zadatak da pripremim predavanje za simpatizere jedne Frame. I tako, ova dva tjedna moje misli idu baš njima. Tko su oni, jesu li se snašli, znaju li zašto su tu, kakva sam ja bila kao simpatizer i zašto sam uopće ostala… Zato i ovu kolumnu posvećujem baš vama, i onim simpatizerima koji dolaze iza vas.
Dobrodošli na Framu! Možda ste tu tek par dana, ne znate što je simpatizer pa ste ukucali u tražilicu, a možda ste već pred svojim primanjima u Framu. Za vas ne osjećam ništa osim nade. Ovo je početak, sjeme je posijano, ali čeka vas put. Put ispunjen izletima, prijateljstvima, grančicama i vijencima, ali i propitivanjem, samoćom i uvijek neugodnom promjenom, čak i ako je ona na bolje. Kao simpatizer, bolje je da nisam znala što me čeka, jer taj dar i te blagoslove u tom periodu ne bih prihvatila.
U devet godina framaštva stalo je previše toga, a kao simpatizeru, nesvjesna budućnosti koja dolazi s ostajanjem na Frami, moje je bilo samo da dolazim, da postojim i da ne odbacujem blagoslove koji su dolazili. Ta godina je bila velika radost, ali i slijepa zaljubljenost.
Ona koja je kasnije progledala i učila voljeti ispočetka, bez zagledanosti u Framino vanjsko blještavilo i ljepotu. Ispred mene je sad bila samo slika svetog Franje u jadnoj vanjštini i svetoj, meni još uvijek nepojmljivoj, nutrini koja je živjela čistu ljubav.
Odluka da ostajem, da želim biti primljena u bratstvo Frame, nosila je sa sobom i činjenicu da sam ja, Marija (tada) Rezić, dio bratstva. To je značilo da nije više Frama služila da mene zabavi i osvoji, nego da sad stvarno trebam sudjelovati, izaći iz comfort zone, koristiti svoje talente na dobro bratstva (a pojma nemam koji su!), da trebam vidjeti sebe na totalno drugačiji način nego dotad i da je vrijeme za žrtvu, rizike i ulaganje. Vrijeme je da dajem dio sebe, a s vremenom, s prvim obećanjima, i cijeli svoj život.
Ali ima do toga. Zasad mi ostaje nada za vas. Nada da ćete prepoznati osobni poziv koji vas je doveo ovdje. Nada da nećete pobjeći kad dođu teški i ružni trenuci. Nada da ćete biti osobe koje isijavaju Božju sliku, u svom punom ljudskom, kršćanskom, a možda i franjevačkom potencijalu. Nada da ćete dopustiti Frami da vas formira, mijenja, ruši i gura. Dobro je da ste ovdje.
A kad ste već ovdje, ne budite mlaki i bezvoljni. Usudite se živjeti, budite hrabri i odvažni. Bog u vama već sad čini velike stvari i bit ćete na blagoslov mnogim ljudima. Ne sumnjam u to. Dobrodošli, samo ustrajno i “pomalo uz Božju pomoć”!
Marija Brkić