Danas ću s vama podijeliti neka svoja razmišljanja/razmatranja koja su mi dolazila u srce čitajući ove retke Ivanova evanđelja:
“Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas.” (Iv 10, 1-3)
Prije nego prijeđem na samu temu, voljela bih napomenuti da su ovo samo moje podijeljene misli s vama, a nipošto ne mora značiti da su ispravne. Dapače, mislim da kada govorimo o našim ljudskim srcima, jedino Onaj koji ih je stvorio zna što je ispravno činiti u kojem trenutku. Zato je vrlo važno da se Njega i držimo. No, čitajući ove retke, pitala sam se što bi mogla predstavljati ta vrata u našim ljudskim i krhkim životima… Pred očima mi se pojavila slika naših srdaca.
Vrata moga srca.
Vrata srca ljudi koje susrećem.
Vrata iza kojih se kriju strahovi i nade, radosti i rane, čežnje i sve ono što ostaje skriveno od moga pogleda. Pogleda drugih ljudi. Svako ljudsko srce ima svoja vlastita vrata. Neka su širom otvorena, neka tek malo odškrinuta, a neka čvrsto zatvorena. Na vrata nečijeg srca ulazimo lako, dok na druga ponekad dugo i strpljivo kucamo, a ona se ipak ne otvaraju. I tad nas krene zaokupljati ono pitanje: “Zašto?” Većinom (ili barem u mom slučaju) treba milijun i jedno postavljeno takvo pitanje dok ne shvatim(o) da ne moram(o) uvijek znati zašto. Možda iza tih vrata još uvijek traje neka borba koju mi ne vidimo. Možda je iza tih vrata još uvijek neka rana otvorena u koju ne smijemo dirati. Ili možda sam Bog iza tih vrata liječi to srce na način koji nama nije vidljiv. I onda nerijetko dođe trenutak kada odlučimo prestati kucati i strpljivo čekati, pa krenemo provaljivati u nečije srce. Bilo da to činimo riječima koje lako izazovu osjećaj krivnje, bilo upornošću koja ne poštuje slobodu drugoga, ili vlastitom željom da ostvarimo ono što smo zamislili da trebamo ostvariti. Isus jasno kaže da onaj koji ne ulazi na vrata nije pastir, nego kradljivac i razbojnik. Koliko moćna slika za naše međuljudske odnose…
Ljubav nikada ne provaljuje. Ona nikada nije nasilna. Ne prisiljava. Ono što dolazi od Boga, poštuje slobodu drugoga čovjeka. Bog je jedini koji bi imao pravo nasilno otvoriti svako srce, ta On ga stvorio i poznaje ga do svih njegovih dubina. A ipak… On kuca. Čeka. Potiče. Zove. Daje slobodu.
“Evo, na vratima stojim i kucam.” (Otk 3,20)
Ipak, ovdje bih voljela podijeliti i drugu stranu ove “slike”. Nismo li i sami u životu dosta puta iskusili da nisu sva zatvorena vrata znak da trebamo otići, posustati i prestati poticati? Jer postoje srca koja su toliko puta bila ranjena da više ni sama ne znaju kako se otvoriti. Postoje ljudi koji nikada u svom životu nisu iskusili ljubav koja ne traži ništa zauzvrat, pa svaku ispruženu ruku doživljavaju kao prijetnju. Postoje oni koji su naučili zaključavati svoje srce i ključ baciti daleko i od samih sebe, jer im je to nekoć bio jedini način da prežive bol. I važno je znati da to nije njihovo odbijanje nas, nego njihova samoobrana. Možda nas tada Bog ne poziva da odustanemo, nego da ostanemo pred tim vratima na jedan drugačiji način. Da im pred tim vratima ostavimo poštovanje, strpljenje, dobrotu, razumijevanje i prihvaćanje. Da im ostavimo barem mrvicu svjetla pred pragom. Jer ljubav ne razvaljuje, ali ispred praga može ostaviti toplinu koja će barem kroz otvor ključanice doprijeti do tog srca. Samo jedna topla riječ.
Jedno iskreno saslušanje. Jedan trenutak u kojem ne tražimo ništa zauzvrat. Jedna ustrajna molitva. Jedna ruka koja ostaje ispružena, ali ne prisiljava drugu ruku da to isto učini. Sve to mogu biti načini koji će nekome postati prvi tračak svjetla i nade. Nade da s druge strane vrata ne stoji netko tko želi uzeti, nego darovati. Netko tko ne želi osuditi, nego voljeti. Ta koliko smo puta i sami bili zaokupljeni sobom, ravnodušni ili udaljeni od Boga, a On nije odustao od nas. Nastavio je tiho kucati. Kroz druge ljude. Susrete. Riječi. Događaje. Evanđelje. Tišinu. I onda kad smo se najmanje nadali, svojom nas ljubavlju potaknuo da se približimo, ugledamo tračak svjetla i sami poželimo otvoriti.
Duboka je ovo tema za promišljanje…
Kolaps je nastao u mojoj glavi, a onda pročitah rečenicu: ”Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se…” (Iv 10,9)
Tu sam odlučila zašutjeti u svojim mislima.
I iskrena srca predati sve Gospodinu:
Gospodine, uistinu, Ti si vrata. Ti si jedini koji poznaje sve okove naših ljudskih srdaca. Ti si jedini koji poznaješ pred kojim vratima treba ostati kucati, koja vrata treba malo pogurati, a koja možemo slobodno otvoriti. Molimo Te, ne dopusti da ikada poželimo nasilno ulaziti u tuđe srce. Nauči nas kucati s poštovanjem i čekati s povjerenjem u Tebe. Nauči nas razlikovati upornost od nametanja. Daruj nam mudrost da prepoznamo kada trebamo ostati pred vratima, a kada se tiho udaljiti i prepustiti Tebi prag koji napuštamo. Daruj nam strpljenja i ljubavi za srca koja su ranjena i zatvorena. Nauči nas razlikovati odbijanje od obrane, šutnju od boli i udaljenost od potrebe za samoćom. Ti znaš kada je pravo vrijeme za susret, ljubav, oprost i novi početak. A također znaš kada je vrijeme da pustimo i prepustimo… Podsjeti nas da ona vrata koja Ti otvoriš, nitko drugi neće moći zatvoriti. Ali također i ona koja zatvoriš, da se ne trudimo više otvarati ih. Jer Ti si naša Vrata, naš Put i naš Dobri Pastir. Ti znaš što je za naša srca najbolje. Učini ih po Srcu svome.
Amen.
Petra Slišković