Blidinje nas je i ove godine dočekalo istim mirom planine, ali dočekalo je drukčije ljude nego lani – nova lica i prijateljstva koja su se tek trebala roditi. Od 28. do 31. srpnja tridesetak framaša ponovno se popelo ovamo, noseći sa sobom opremu, gitare i, možda najviše, želju da se otvorimo jedni drugima i Bogu. Slijedila su četiri dana koja se ne mjere kilometrima prijeđenim po planinskim stazama, nego prijateljstvima rođenim uz vatru, tišinom pred jezerom i iskrenim riječima izgovorenim u krugu.
Prvi dan počeo je slaganjem šatora, a već se tada osjetilo pravo zajedništvo – nitko svoj šator nije slagao sam, svatko je pomagao drugome. Poslijepodne, okupljeni ispred vikendice, imali smo slobodno vrijeme koje smo iskoristili za upoznavanje kroz društvene igre i karte. Zatim smo krenuli na Barzonju, točnije do crkve Gospe Snježne, gdje smo mogli pristupiti sakramentu ispovijedi, a potom se, sjedeći na travi pred crkvom, još malo i podružili prije nego što je započela sveta misa koju je predvodio fra Ante Vukoja. Nakon povratka u kamp, oko 19 sati okupili smo se na zajedničkoj molitvi, potom smo večerali, a večer se nastavila predavanjem fra Franje Brbora, koji je bio s nama tijekom cijelog kampa. Noćni mir u 23 sata zaključio je prvi dan.
Drugi dan započeo je u 7 sati laganom tjelovježbom, zajedničkom molitvom i doručkom, nakon čega smo krenuli prema Borovoj glavi. Već na samom putu osjetilo se prijateljstvo kakvo se obično gradi mjesecima, a ne danima. Putem smo molili križni put, izmjenjujući se tko nosi križ, a tko čita na pojedinim postajama, sve do samoga vrha gdje nas je čekao veliki kameni križ. Ondje smo sjeli okrenuti prema Blidinjskom jezeru, a svatko je za sebe uzeo desetak minuta tišine – jedan od najljepših trenutaka cijelog kampa. Potom smo se uputili do groblja na Borovoj glavi, gdje nas je ispovjedio i svetu misu predvodio fra Željko Tomić; misa proživljena usred prirode ostavlja poseban trag. Uslijedio je ručak koji su nam pripremili naši vijećnici, a zatim povratak u kamp i rad po skupinama na temu života i vrijednostima svetog Franje. Svaka je skupina sastavila vlastitu molitvu, a upravo se u tom zajedničkom pisanju najviše vidjelo koliko je svatko od nas dio cjeline. Nakon zajedničke molitve i večere uslijedila je zabavna večer – podijeljeni u četiri ekipe, kroz igre koje su pripremili vijećnici, smijali smo se od srca. Noćni mir je bio ponovno u 23 sata.
Treći dan započeo je, kao i prethodni, tjelovježbom, molitvom i doručkom, nakon čega smo se zaputili prema Masnoj Luci moleći krunicu i razgovarajući putem – jednostavni trenuci koji ostaju u sjećanju baš zbog te jednostavnosti. U Masnoj Luci obišli smo Vrelo Jasle, a potom smo, sjedeći u hladu na travi pred crkvom, pričekali početak svete mise koju je predvodio fra Ivan Hrkać. Slijedio je ručak, gulaš koji je svima ostao u lijepom sjećanju, nakon čega smo se uputili do planinarskog kampa u Masnoj Luci gdje su nas dočekali članovi HGSS-a. Održali su nam predavanje o osnovama pružanja prve pomoći, a potom nam pokazali i dio svoje opreme za spašavanje uz čiju smo pomoć mogli isprobati penjanje uz uže – dio njihova redovitog treninga koji je zasigurno svima bio jedno od zanimljivijih iskustava kampa. Put natrag do kampa prošao je u uživanju u svakom koraku. Navečer smo poslušali još jedno predavanje, ovaj put od fra Ivana Hrkaća, zatim večerali, pomolili se i družili se oko vatre uz gitaru i pjesmu, sve do noćnog mira u 23 sata.
Petak, 31. srpnja, naš posljednji dan, započeo je kao i svaki prethodni – tjelovježbom, molitvom i doručkom. Zatim smo, pomalo teška srca, počeli pakirati stvari. Sjeli smo u krug i svatko je podijelio svoj osobni dojam o kampu – koliko nam je značilo biti gore, u planini, i koliko je svatko od nas u ovih nekoliko dana pronašao nešto vrijedno za ponijeti sa sobom. Oko 10 sati krenuli smo prema svojim domovima – ispunjeni, zadovoljni, ali i pomalo tužni jer je došao kraj.
Vratili smo se svojim kućama, no dio nas ostao je gore, na Blidinju, među onim istim licima koja su nam prije samo četiri dana bila nepoznata, a danas su nam braća i sestre. Popeli smo se ovamo kao pojedinci, a spustili se kao obitelj – i upravo to, čini se, najbolje govori o onome što nam je ovaj kamp podario.
Dominik Jukić, Frama Posušje