Voljela bih Oče, biti točna i precizna,
disciplinirana i dosljedna.
Voljela bih ispoštovati rokove,
doći na dogovore,
odgovoriti na sve poruke.
Voljela bih trošiti vrijeme
tješeći žalosne, hraneći gladne,
praveći društvo bratu siromahu.
Voljela bih, Gospodine, uroniti u Tvoju Riječ.
Meditirati, kontemplirati, upiti tišinu,
tako da me obuzme,
vrišteći kroz svaku poru.
Voljela bih juriti na misu,
svaki dan,
susresti se s Tobom za kojeg kažem da si mi najvažniji.
(Jer to radimo s onima koji su nam bitni, zar ne?)
Voljela bih Duše Sveti, zastati i čuti Te ,
u svojim najbližima,
onim najtežima,
usporiti i vršiti ono što ti hoćeš od mene, a ne moj ego.
Voljela bih toliko toga…
Ali gubim vrijeme na prolazne stvari,
Na odluke da ću se popraviti i da neću griješiti više,
Odluke koje su, izgleda, još uvijek tek izgovorene riječi.
Voljela bih se susresti s Tobom, jedne noći,
bez straha i onog što bih voljela…
Ali bojim se da ću tada samo čuti:
Volio bih da si davala
vremena,
pažnje,
truda
meni, tvome Bogu, kao toj/tom ________* koja/i te ima,
nevidljivo,
okrutno
i zavodljivo.
*ubaci sam/a što te ima više od Njega.
Antonia Primorac