Kada bih svoj život morala svesti na samo dvije rečenice u kojima sam Krista najviše susretala, u kojima me ozdravljao, mijenjao i nešto novo u meni poticao, bile bi ove dvije:
“Kako si?” “Tu sam.”
Kada bih iskustva susreta s drugim ljudima morala svesti na samo dvije rečenice u kojima mi se On najviše darovao, preko kojih je najveća čuda činio, kamena srca mekšao i planine premještao, bile bi ove dvije:
“Kako si?” “Tu sam.”
Volim ljude. I volim susrete s ljudima.
Volim jer me svaki susret s drugom osobom izaziva da u njoj pronađem Krista. I da u njoj otkrijem kako se On danas osjeća. Je li radosno hodi putem ljudskog srca ili trenutno u njemu proživljava Getsemansku uru? Je li Mu skučeno u tom ljudskom srcu, ili su putovi toliko prohodni da svi to možemo primjetiti? Volim Ga tražiti u ljudskom srcu. I volim Ga pronaći pomoću jednog iskrenog pitanja: “Kako si?”
Uvijek me iznenadi svojim odgovorom. Nekada samo odmahne rukom, kaže “ma, dobro je” i preokrene temu. Nekada sa suznim očima jedva izusti “dobro je”. Nekada na to pitanje samo zašuti. Nekada tako radosno usklikne “dobro je” jer u tom trenutku stvarno je. Ali nekada mi toliko uvjereno, pomalo i čudno, kaže da je dobro pa Ga odlučim još nekoliko puta upitati je li stvarno dobro… I tu Ga onda do kraja otkrijem, jer valjda i On tu osjeti da mi se može do kraja otkriti. Tad Ga samo pokušavam slušati i ne iznevjeriti…
Slušati kako su Ga prijatelji u školi, na fakultetu, poslu izdali, kao što Mu je to nekoć učinio Juda.
Slušati kako su Mu puno obećavali i olako Ga iznevjerili, kao što je to nekoć učinio Petar.
Slušati kako su Ga pogrdnim imenima nazivali, kao što je to nekoć činila svjetina.
Slušati kako su Mu umjesto prihvaćanja odbacivanje nudili, kao što su Mu to nekoć najbliži činili.
Slušati kako Ga agresivna bolest vodi do iznemoglosti, kao što su to nekoć udarci bičeva činili.
Slušati kako Mu ranu na ranu zadaju i kako Ga na križ života raspinju, kao što su Mu to nekoć vojnici učinili.
Pokušavam slušati i često puta ne znam što Mu reći ni kako Ga utješiti. Pa Mu samo, iskrena srca, pokušam kazati da sam tu. I da želim biti tu. A On, odjednom, ozarenih i suznih očiju, kao da iz te “obične” rečenice krene doživljavati uskrsne dane svoga života. Odjednom grob neprihvaćanja i samoće postade prazan, jer je jedno srce osjetilo da je od Boga voljeno pomoću te četiri tako siromašne, a tako bogate riječi.
A to srce je zapravo u velikoj većini slučajeva moje. Nemoćno srce u koje On odluči doći preko brata čovjeka. Darovati mi svoju ljubav, vrijeme, prihvaćanje i razumijevanje.
I tek u tom trenutku shvatim da sam ja ta koja doživljava uskrsne dane u tim susretima u kojima se On vješto skrije. Da sam ja ta koja iz tih susreta treba naučiti kako slušati i kako ljubiti. Učiti iz Njegove boli, patnje i ustrajnosti u vjeri koju mi pokazuje preko srca drugog čovjeka.
Moćan je naš Bog.
Često puta, zaokupljena svojim slabostima i zbog toga što ne ljubim brata čovjeka onako kako Ga on ljubi, ne primijetim kako mi dolazi. Ne primijetim, ali tek kasnije shvatim da susret s drugim u meni nešto mijenja i ozdravlja. Kao što je nekoć pomoću dvije ribice nahranio veliko mnoštvo, tako i meni danas pomoću te “dvije ribice” nahrani dušu svojom ljubavlju i nježnošću. I preko njih mi govori da sam voljena i ljubljena Njegova kći.
Pokušajmo danas jedni druge, onako od srca, upitati kako smo.
I imati spreman odgovor da smo tu.
Moliti Ga da uvijek uza se imamo te dvije ribice i povjerenje u Njega da on od njih može nahraniti naša srca.
Tek tada ćemo vidjeti da je interval između tog jednog pitanja i odgovora beskonačan.
I da u taj interval stane nečiji život.
A pogotovo nečiji razlog za nastaviti dalje.
U slučaju da ti danas nitko ne postavi to pitanje, sjeti se Njega koji te svaki dan, u svakom trenutku, to pita. Kada si potpuno sam/a i čini se da nikoga nema, On je taj koji sjedi pored tebe i čeka da Mu odgovoriš na pitanje kako si?
Da, razumijem te. I ja često puta samo odmahnem rukom i ne dadnem Mu nikakav odgovor. Jer imam ja sad drugog posla i nemam snage Njemu, koji sve zna, objašnjavati kako se osjećam.
A moj Bog u svojoj neizmjernoj poniznosti i ljubavi mene čeka.
U predvečerje dana i u najvećoj patnji kada (se) (p)o(d)sjetim da mi ne preostaje ništa drugo osim Njega, pogledam u križ. I gle, raširenih ruku, na križu, kaže mi samo jedno:
“Tu sam”.
I to bude dovoljno.
Više nego dovoljno.
Za novo jutro.
I dan (priliku) drugi.
Petra Slišković