Stvorivši čovjeka Bog je u njega udahnuo svoj Duh i dao mu život. On od samih početaka u sebi nosi dio božanskoga. Taknuti Božjim Duhom, dubine našega bića žele biti sjedinjene sa svojim Stvoriteljem. Možda bi i mi htjeli čuti Božji hod zemljom poput prvih ljudi ili izravno pričati s Bogom poput Abrahama kojemu je čak Gospodin dozvolio da se ,,prepire“ s njim oko Sodome i Gomore.
Bog nam nije prestao govoriti. Iznad svega progovorio nam je u svome Sinu Isusu Kristu koji je rasvijetlio svijet pokazavši nam Oca. Do dana današnjega Bog nam uvijek iznova i iznova progovara u svojoj Riječi. Posebno u slavljenju Euharistije. Jedno veliko bogatstvo koje nam daje Sveto Pismo upravo su psalmi za koje se smatra da ih je napisao kralj David. Moleći psalme zasigurno ćemo opet začuti Božji hod u vrtovima naših srca. U njima su opisana sva stanja ljudske duše. U njima se mogu nazrijeti radosti i borbe samoga pisca psalama. Imajući psalme na usnama ne dopuštamo da utihne slava Božja, a mi zauzvrat bivamo utješeni i okrijepljeni Božjom snagom.
Crkva je još od svojih početaka u njima prepoznala veliko bogatstvo i oni postaju srce liturgije časova. Ne treba nas začuditi da je sveti Franjo gajio toliku ljubav prema psalmima. U njima je nalazio utjehu, snagu i opomenu. Ako bi negdje putovao sa svojom braćom uvijek bi zastali da izmole božanski časoslov. Nije htio moliti psalme onako usputno.
Čitamo li njegov životopis onda ćemo naići kako je na samrti koliko mu je snaga dopuštala zapjevao Psalam 142: „ Iz svega glasa vapijem Gospodinu, iz svega glasa Gospodina zaklinjem…“ Ovdje možemo vidjeti kako sveti Franjo u situaciji u kojoj se nalazi traži utjehu u Božjoj riječi. Smrt sa sobom uvijek donosi prazninu i tjeskobu. Svjestan toga Franjo vapi Gospodinu govoreći s psalmistom: „ K tebi, Gospodine, vapijem; govorim ti si mi utočište, ti si dio moj u zemlji živih. Psalam na kraju govori: „ Izvedi iz tamnice dušu moju da zahvaljujem imenu tvojemu…“ Franjo što prije želi da se njegova duša rastavi od tijela jer je tijelo uvijek smatrao tamnicom. Znao je da će njegova duša biti slobodna kada bude u zagrljaju svoga Stvoritelja.
Na času njegove smrti braća su se okupila oko njega želeći mu pružiti utjehu, a i sami su bili ranjeni žalošću jer ostaju bez oca. Bio je svjestan brige svoje braće koja je posve normalna i ljudska, ali on ipak traži utjehu u Bogu.
fra Mario Kvesić