Jednoga hladnog ranog jutra, čekam u redu za ulazak u autobus. Ima nas puno i, ako dobro vidim, radi se o mladim ljudima. Čekajući, malo promatram cijeli prizor koji, mislim, ni vama nije nepoznat: „karta za Mostar“, „za Čitluk“… i vozač ne dižući glavu, dijeli karte još napola pospanim putnicima. Dolazim konačno na red i ja. Iako sam došla među prvima, ulazim zadnja. „Dobro jutro! Molim kartu za Mostar.“ Čovjek, malo iznenađeno podigne glavu, pogleda me u oči i odgovara: „Dobro jutro, sestro!“ Čekajući, primijetila sam da ga nitko od putnika nije pozdravio.
Dragi framaši, vjerujem da je to mnogima od vas svakodnevni prizor. U tomu jest i stvar, da se naš život najviše sastoji od naših „uobičajenih“ svakodnevnih prizora. Svetost i jeste u tomu da ove „obične“ stvari učinimo lijepima i ugodnima, sebi i drugima. Da poput Abrahama, izađemo iz svoje „zemlje“, iz sebe i s pouzdanjem u Boga, zakoračimo u nepoznato. Kada to učinimo, često primijetimo da su pored nas ljudi slični nama i da imaju iste potrebe kao što imamo i mi. I nama i njima dovoljan je ponekad samo mali znak pažnje: „Dobro jutro!“ ili samo osmijeh, ugodan pogled ili naklon glave. Nekada je potrebno da dobro djelo započne od nas, a ne od osobe pored mene. Vjerujem i znam sama po sebi, da to ponekad iziskuje, uistinu, puno truda i ne vide se odmah plodovi naše dobrote, ali jeli ih vidio i Abraham? Kao što nam je poznato 40 je godina lutao pustinjom sa svojim narodom i na kraju su ušli u Obećanu zemlju bez njega.
Prije dva dana slavili smo svetkovinu svetoga oca Franje. Razmišljajući o njegovom životu uviđamo da su njemu ovi sitni znaci pažnje bili uobičajeni. Ali, moram priznati, nikada mi nije bilo jasno kako ga svi mi zovemo: „radosnim svecem, veselim navjestiteljem Evanđelja, radosnim glasnikom Velikoga Kralja…“, ako je njegov život bio toliko prepleten patnjom? Gladan, žedan, bos, umoran, osamljen, bolestan, ranjen, pun iskrenih suza što ljubav nije ljubljena… Dok nisam shvatila da se njegova svetost sastoji i u tomu što je sve smatrao milošću. Što se smijao i kroz suze. Ludo!? Sigurno, jer kako možemo smatrati milošću nešto što nas ranjava, što nam stvara bol ili ljutnju? Ali Biblija nam kaže da „lude svijeta odabra Bog da posrami jake“. Sveti Franjo i svi ostali sveci, odlazeći iz svoje zemlje, krenuli su prema svom Uzoru – Isusu Kristu. Svima nam je poznato, što je Isus učinio za nas.
Oh, sveti Franjo, sveti Franjo, moli se za nas, da možemo postati sveti – bolji, u našim svakodnevnim obvezama u obitelji, školi, Frami, Crkvi, u svijetu. Pomozi nam da i mi budemo radosni navjestitelji Božje ljubavi, unatoč svim našim poteškoćama.
– s. M. Samuela Muchová