Idi iz zemlje svoje

Dragi framaši, dogodi se i vama da  postavljate puno pitanja ovome svijetu gledajući, što se sve u njemu događa? Odmah vas molim da mi dopustite da ovaj moj članak bude ovoga puta, pun pitanja umjesto odgovora. Moje prvo pitanje glasi: Kuda vodi ovaj svijet?

U svijetu u kojem nam reklama ili moda diktira što trebamo obući, kako se ponašati ili kako naši zubi moraju biti samo bijeli kako bi smo bili lijepi? U svijetu u kojem razum „ne hoda“ zajedno sa svojim godinama ili u svijetu u kojem smo uvijek ovisni o nekome i zaspati možemo samo zahvaljujući lijekovima? U svijetu u kojem moral postaje teret i radije šetamo sa svojim osobnim čuvarom u parku, nego da ga se pridržavamo? U svijetu u kojem nam nad glavom kruže razni signali – mreže i tako sebi stvaramo nove „bogove“, kojim služimo? U svijetu u kojem žene igraju uloge muževa koji se bore za srce druge osobe? U svijetu u kojem se svađamo zbog raznih gluposti i ne rijetko zbog njih lomimo svoje ili tuđe kosti? U svijetu u kojem sudimo drugoga samo zbog toga, jer griješi drugim načinom negi mi sami? U svijetu u kojem je „netko“ zarobio naše misli i naše dragocijeno vrijeme i mi više nismo slobodni? U svijetu, u kojem Bog nema mjesta. Tako naša sloboda vapi jer smo postali zarobljeni ovim svijetom. Ali što činiti s dušom čovjeka? Može li se ona dati zarobiti? Zar duša nije dar – Božji dar, isto kao i naš život? Kao da radije vodimo rat nego da se borimo za mir. Ali Bog neće biti na drugoj strani bojišta, nego pored nas. Možda je teško iza svakog pada i dalje voljeti, ali to je jedini mogući način, kako biti i ostati sretan u ovom svijetu.

Neka nam Bog pomogne da postanemo „zarobljeni“ jedino ljubavlju koja lomi svaki naš lanac kojim smo svezani. I u toj slobodi smješit će nam se sam Bog. Smiješit ćemo se i mi.

–  s. M. Samuela Muchová

Kao i svake godine tako i ove, korizmeno vrijeme približava se svome kraju. Često sam se susretala s mišljenjima da „toj Korizmi nikad kraja!“ Ili da je to vrijeme tako „nostalgično“ i „tužno“. Nije ni čudo! Ta i meni se samoj korizma nekada znala „oduljiti“ zbog istih ili sličnih razloga. Često si zadamo razna odricanja, molitve, postove i jedva čekamo da prođe ovih beskrajnih 40 dana jer nam je teško izvršiti sve što smo si zadali.

Ništa nije loše u tome što smo si odredili ova odricanja, dapače to je pohvalno, ali imamo li ispravnu nakanu, zašto to sve činimo? Ne znam kako vama, ali meni je ovo korizmeno vrijeme prošlo veoma brzo. Ovu sam korizmu gledala zaljubljeničkim očima. Kako to? Gledam što je sve Gospodin učinio za mene, moje prijatelje, moju obitelj, moje sestre, jednostavno za sve – bez razlike kojoj državi ili naciji ili religiji pripadamo pa se ne stižem čuditi. Ako budemo gledali na korizmeno vrijeme kao na vrijeme zaljubljivanja u Isusa zbog svih tih velikih djela što ih je za nas s ljubavlju učinio, neće nam biti problem odreći se „nečega“. Sigurno ćete mi reći da sam romantik, ali mislim da nisam daleko od istine bez obzira kojim naočalama na nju gledam: rozim, ljubičastim, crnim ili bijelim. Korizmeno vrijeme trebalo nam je otvoriti oči kako bi smo ugledali Božja djela i počeli konačno tražiti Gospodina. Jesmo li ove Korizme tražili Njegovo lice? Ili smo tražili svoje lice? Ako mi se netko sviđa, sve ću učiniti da tu osobu ponovo mogu susresti, da je mogu vidjeti, da je mogu gledati. Ali ako tražim svoje lice, onda sve činim da se mene gleda, moja djela ili nedjela. I ako se to dogodi, onda nam se može korizma, uistinu, jako oduljiti jer ne vodi pravom Cilju – Licu Božjemu.

Traženje Gospodina je proces koji traje cijeli život. Zato nama kršćanima, uistinu, nikada ne može biti s Gospodinom dosadno. Prema tomu, ako smo ove korizme uspjeli gledati na Boga, možemo slobodno i s radošću ući u uskrsno vrijeme. Ako niste uspjeli, dragi Framaši, želim vam da vam ovaj Veliki tijedan bude vremenom iskrenog gledanja u Njegovo lice. Neće biti lako! Ta tko bi htio gledati – ljubiti neko ispaćeno lice? Ali ja se zaljubila – zagledala. Istina je da nas ovo Lice može naučiti ljubiti i druga (ili svoja) slično ispaćena lica.

Sretan Uskrs, dragi čitatelji!

– s. M. Samuela Muchová

Ne tako davno naišla sam na jedan veoma lijepi tekst. Govori o tome kako su danas potrebni sveci. Nisam mogla ovaj tekst ne usporediti malo s našim framašima. Često, gledajući u veoma optimistična i vesela lica ovih mladih ljudi, i ja poželim da u našim srcima raste želja za svetošću.

Danas se sve tako brzo kreće i nekada i ne stižemo ići ukorak s vremenom koje nam se upravo u ovom trenutku događa. Nameće nam se puno toga i pozitivnog i negativnog, a mi trebamo biti pametni i znati odlučiti ili odabrati. Da! Nije lako! To nerijetko traži puno snage Duha Svetoga koji nam može i danas darovati razborito i sveto srce ako ga zamolimo ili zavolimo. Vjerojatno ćete me sada upitati – ali gdje ćeš danas naći čovjeka sa svetim srcem – sveca? Pa recimo i u Frami. I zašto ne? Potrebni su nam svetci i bez habita ili „šlajera“, u džinsu i starkama. Potrebni su nam framaši – sveci koji idu i u kino, slušaju rock glazbu i izlaze sa svojim prijateljima. Potrebni su nam framaši – sveci, koji Boga stavljaju na prvo mjesto, ali izvrsni su i u školi. Potrebni su nam framaši – sveci koji će naći vrijeme za svakodnevnu molitvu i puni su čistoće koja posvećuje sve oko njih. Potrebni su nam framaši – sveci koji također piju Colu, jedu ćevape, koriste se zdravo internetom i iPodom. Jednostavno potrebni su nam framaši – sveci koji su otvoreni, normalni, prijateljski, radosni i koji su dobri prijatelji. Koji znaju uživati na ovom svijetu u onom dobrom i korisnom, a ipak nisu samo svjetovni ljudi nego su uvijek Božji.

Dragi framaši, od srca nam želim da postanemo sveci naše svakodnevnice. I ne zaboravimo da se od nas često traže samo male sitne stvari. Budemo li njih ispunjavali odgovorno i uz Božju pomoć, već postajemo svecima današnjice. Od nas se traži samo dobra volja, a u svemu ostalome će nam pomoći dragi Bog.

Mir i dobro!

– s. M. Samuela Muchová

Ne tako davno gledala sam animirani film „Hrabra Merida“. Ovaj sam film gledala sa češkim titlovima i u njihovom prijevodu zvao se „Buntovnica“. Iako je to crtana bajka u koju su „ubacili“ nama kršćanima nevažne stvari, ipak me zainteresirala glavna glumica ovog filma – Merida. U ovom članku malo bih se osvrnula na njezin lik.

Riječ je o mladoj princezi koja u sebi krije veliku čežnju za slobodom. Voli lutati u prirodi, po planinama, u šumi, i svaki trenutak koji može posvetiti samoj sebi. Živi „punim plućima“. U ovom filmu se spominje da se naš život treba sjediniti sa prirodom. Donekle se slažem! Zar nam Gospodin nije dao dar da možemo uživati i radovati se svemu što je za nas stvorio? Na početku filma Merida govori o sudbini, ali mi ćemo kršćani ovu riječ zamijeniti riječju „život“ ili „vjera“. Dakle, Merida u filmu spominje kako mnogi ljudi promišljaju da se „životi“ svih ljudi isprepliću kao što se tanke niti prepliću i pretvaraju u tkaninu. Sa njenim mišljenjem možda bi se složili i moji profesori sociologije, psihologije, teologije, i ne znam koje još „logije“. Netko svoj „život“ traži, a netko se s njim bori. Neki ga nikada neće pronaći, ali postoje i takvi ljudi koji se u svom „životu“ prepuste vođenju. Ah, ova mala buntovnica! Ne jednom Bog nam daje mogućnost poučiti se od „malih, neznatnih“ ljudi. Promijene naš život i bez toga da o tome znamo. No, vratimo se animiranom filmu u kojem naša glavna glumica treba postati prava princeza. Treba postati princeza koja ima svoje obaveze, dužnosti, brige koje mora izvršavati. Ljuta je jedino na svoju majku koja upravlja njezinim životom umjesto nje same. Svatko od nas može umjesto riječi – majka – dopuniti svoju riječ. Prema njezinoj majci ona mora ispravno govoriti, dobro poznavati svoje kraljevstvo, ne jesti puno i ustajati rano. Princeza bi trebala biti strpljiva, milosrdna, oprezna,

uredna,…jednostavno – princeza bi trebala biti savršena! Možemo se složiti sa majkom da su to uistinu lijepe vrednote, ali dogodi se da njih jednostavno ne možemo sve izvršavati. Ako nam to ne ide duže vrijeme onda imamo „depresiju“. I mene nekada Gospodin upita: „I reci mi, Samuelka, tko to zapravo čezne za tvojim savršenstvom, ja ili ti?“ A ja se izvlačim i odgovaram: „ Ohh, ja, Ti, i sve oko mene!“ Jer, sudeći prema meni, i ja moram biti uzorna… Ipak, nekada je bolje uvidjeti da li se naše slike „svetosti“, poklapaju sa slikom Božjom?! Zašto? Jer On najbolje zna što je za nas najbolje i što možemo podnijeti. Čak, bolje i od nas samih. Bunit ćemo se? Da! Ali na kraju ćemo priznati da je bio u pravu. Sada ću se vratiti na našu glavnu glumicu – Meridu. U filmu se spominju i trenutci kada ne mora ispunjavati svoje obaveze. Merida izabire prirodu jer svatko od nas ima mjesto, svoje mjesto, gdje može napuniti svoje „baterije“. Toliko toga nam je darovao Gospodin u čemu možemo otkrivati snagu i ljepotu življenja s Njim. Merida je izabrala lutanje ispod oblaka i uživa u svemu što je lijepo. U tim trenucima dobiva snagu kao „more koje jača u oluji“.

Vama također želim ove trenutke u kojima ćete otkriti snagu u izvršavanju svojih svakodnevnih obaveza na putu prema nebu. Ali, oprez!! Naša glavna glumica čezne za slobodom, čezne za ispunjenjem svojih snova. To ne mora biti loše, ali naši se snovi ne moraju i ne mogu uvijek ostvariti. Nekada moramo svoje snove ostaviti snovima. Isto tako slobodu moramo nekada ostaviti u svome srcu i ne zahtijevati je svugdje oko sebe. To prepoznaje i naša glavna glumica, što nju čini „hrabrom“. Ako želimo promijeniti ljude oko sebe, ovdje ne postoji nikakva „čarolija“ (koju koristi Merida) nego možemo i trebamo promijeniti jedino samo sebe i tek onda će se mijenjati svi oko nas. Nekada možemo postati slobodni jedino ako „lance“ koje smo prekinuli ponovo svežemo. Kako? Iskrenom ljubavlju i praštanjem, ljubav čovjeka prema Bogu, majke prema kćeri, sina prema ocu, brata prema sestri, kao što to čini i naša Merida. Naša sloboda vrijedi jedino tada ako nas vodi prema Uzoru ljubavi – Bogu. I svaki naš put ka Bogu vodi preko čovjeka. Ovim putem svima nam je ići.

Želim Vam sretan put!

– s. M. Samuela Muchová