Nikada neću zaboraviti svoj prvi dan u Frami. Ivana među svom onom gužvom ide prema meni raširenih ruku, grli me, upoznaje i predstavlja ekipi kao da me zna sto godina. (Ivanši, hvala!) Vjerujem da neću iznova doživjeti taj trenutak, toliko ljubavi i prihvaćanja od ljudi na koje si “slučajno” nabasao. Nisam ja imala pojma tko su ti ljudi ni što ono fra u Frami znači ni što se tu radi, ali s vremenom kako je rasla ljubav oko mene počela se buditi Ljubav i u meni. I tu započinje moj hod na Franjinom putu. Moja framaška priča nije tipična. Nisam sjedila u zadnjem redu niti bila povučena, dapače, uvijek sam se gurala i gdje trebam i ne trebam, ali kroz nju učim da treba biti malen, ponizan i da ponekad, (dobro hajde, češće) treba znati zašutjeti i čuti. Tek biti sluga koji je uvijek na usluzi svome bratu i svojoj sestri, zaboravljajući na svoje komplekse i želje. A to je teško…
Svaka priča započne idilično, ali nakon početnog entuzijazma udari te šamar realnosti i prelije te val razočaranosti. U framaše, u duhovnog asistenta, u vijeće, i sve ono što ti je bilo broj jedan odjednom je poljuljano. Nisi više sretan jer si tu. Bezbroj stvari i pojedinca te gura što dalje. Imaš osjećaj da si vezan nekim nevidljivim okovima, a najradije bi pobjegao i zaboravio da si ikad dao dio sebe. Ali ne ide to tako. Svi mi koji smo jednom osjetili framašku radost ne možemo se maknuti, ali što preostaje kada sumnja razdire mlado srce, a pitanja i poljuljani ideali muče glavu? Već sam jednom citirala Yivondesa koji kaže kako je Franji zajednica bila njegov najveći križ jer ju on nije ni želio. Želio je imati svoj odnos s Gospodinom – čist i iskren, bez nekih tamo ljudi. Ali Gospod mu dade braću. Dade ih i meni i tebi. Pokušavaš shvatiti da su i oni samo ljudi koji ti ne odgovaraju jer ih krojiš po nekim svojim mjerilima zaboravljajući tko je njihov autor. I što onda preostaje nego vratiti se na početak.
Početak, dakle. Uvijek me iznenadi kad neki Framaš ne zna ništa o Franji. Tada ga upitam da li bi slijedio i išao za nekim u grad koga ne poznaje. Odgovor je naravno negativan. Priupitam dalje zašto je onda tu gdje je, a ne trudi se upoznati tog “luđaka” zbog kojeg i postojimo kao FRAma? E da, kad bi ga više slijedila koliko bi mi bilo lakše prihvaćati neke stvari, a kamoli ljude. Franjin primjer je početak našeg smisla u Frami.
Ispred nas je još jedna framaška godina, puna uspona i padova. Braćo i sestre Framaši, podsjećam vas kao i sebe, da je ovo što imamo posebno. Podsjećam vas da ispred našeg imena stoji ono framaš/ica i da svojim stavom i ponašanjem predstavljamo – ne samo sebe – nego i cijelo bratstvo. Podsjećam nas također i na obećanja, posebno na ono : “Odazvati se na svaki poziv dobra..” Suvišno je pisati da smo to obećali Njemu licem pred oltarom. SVAKI POZIV DOBRA. Bilo da se radi o dodavanju bilježnice sestri ili mijenjanja samog sebe. Neka nam ova godina bude blagoslovljena da upoznamo sebe, naučimo učiti od Franje, nastavimo se boriti i kad je najteže, a ponajviše nam želim da nam Frama da korijenje da ostanemo nevina djeca i krila da postanemo mudri ljudi!
Antonia Gašpar