Pod pritiskom svih sitnih, ali i onih malo krupnijih problema, čovjek često klone. Dopustimo da nas prevale i pređu nam preko glave, pa se jedva borimo s njima, zato što postaju veći od nas. Budite „magarad“, kažem vam.
Dobro, da bi vam sve bilo malo jasnije, ipak ću vam morati objasniti o kakvom se sad tu magarcu radi. Neki čovjek je imao magarca, jednog dana na ispaši magarac upadne u nekakvu rupetinu, i nije mogao sam izaći. Vlasnik, malo stariji i nemoćan čovjek, nije mu mogao pomoći, niti pronaći način da ga iz rupe izvuče. Odluči, tako, da je najbolje magarca živog zatrpati u rupu. I baci čovjek lopatu zemlje, ona padne na magarca. Magare otrese zemlju s leđa, stane na nju i zbije ju. Baci čovjek još jednu, dvije, dvadeset lopata, a magarac je uvijek radio isto. Strese zemlju s leđa, pređe preko nje i zbije ju. Što više zemlje je čovjek bacao na magarca, to bi se on više i više peo na nju, i bio bliže slobodi. Nakon što je dovoljno puta otresao zemlju i popeo se na nju, magarac je uspio pobjeći iz rupe.
E sad, ja nisam magare, i ne d’o Bog da me netko gađa lopatama zemlje dok sam u rupi. Naravno da nećemo isčitavati doslovno značenje ove priče. Rupa je ono razdoblje života kada ti se čini da ti spasa jednostavno više nema. Izlaz ne vidiš, problemi su ti prešli preko glave, a ti ne znaš kako ih se riješiti, kako iz te rupe izaći. Bilo da te je to pritisak vršnjaka, profesora, roditelja, općenito okoline, pritisak ocjena u školi ili na fakultetu, pritisak rada na poslu. Bilo kakvi problemi nas mogu dovesti u situaciju „rupe“. I što se onda događa? Dođe netko tko nas posipa zemljom i hoće nas u toj rupi žive zakopati! Barem se tako, na prvu, čini. Dolazi netko tko povrh svih problema još baca po nama hrpu drugih, a mi se ne znamo otresti. Mi, koji smo toliko pametni i mudri, ne znamo stresti probleme sa sebe, kao što ono „glupo“ magare zna stresti zemlju sa svojih leđa. Zašto? Zato što mi ljudi u većini situacija kompliciramo i previše razmišljamo o tako jednostavnim stvarima. Bez obzira što je bio u naizgled bezizlaznoj situaciji, magarac se riješavao jednog problema po jednog. Jedne lopate zemlje, pa tek onda druge. Nije zbog konačnog cilja magarac ostao bespomoćan. Taj konačni cilj, odnosno izlazak iz rupe, treba imati uvijek na umu, ali probleme moramo riješavati redom. Jednu lopatu zemlje, pa tek onda drugu. Jedan problem, pa tek za njim drugi. Prije nego što i uspijemo opet pogledati ka konačnom cilju, shvatit ćemo da smo mu blizu, makar za koračić, makar za jednu lopatu zemlje. Bliže nego ikad.
Zato budi „magare“. Znaj gdje je tvoj konačni cilj, al’ ne dopusti problemima i pritisku da te ukopaju na mjestu, pa da nikada ne dočekaš ono što si toliko želio. Ako je mogao magarac, uvjeren sam da možeš i ti!
Mario Rajič