Prisjećanje na Njemačku i pamćenje svih mogućih datuma i godina. ’68. “Iščiji si kuća” forma i izvlačenje da ste rodijaci po nekom petom, šestom kolinu(ako niste, ne daj Bože, iz roda već ispali). Naručivanje dobrih starih evergreena, a mi, tobože, mlađarija ko mlađarija ne kontamo se. Ali ipak u tom nesporazumu okrenemo po svom, pa zapjevamo nama lakše. Ali na njima opet veselo lice. Naviknuto na led, na ’91 i draču. Pa tako i na nas. I rekla bih da im je stjecanje radosti ko vjera, ko ono gorušičino zrno. Tako malo potrebno. A dinamično. Silovito. I koliko im je potreban samo jedan stisak ruke i suza. Manjak pažnje za života, ali za sekund sva ljubav svijeta. I kad ti baka ’39 godište kaže : “Ta ću ovde, sve babe ovde. ” Još vrvi taj mladenački duh. A zašto ja žurim odrasti?…
I Bulić bi se posramio kad ga čuje. Slavuja Marka. Još tinja žar mladosti, priča o sastajanju i kolu među mladima, sve uz “Eee,tako je to bilo.” I kad je na Mati (?), mogu ga nazvati moj dida (jer mi je najviše zapeo za oko) čiča zima, džemperi i kape, ali iza onog malog nosa i invalidskih kolica izviri : ” Ma ja ću pobići odavde” i smijeh. Tko to more platit … Dok jedno od 80 i kusur godina ima snage da te još jako zagrli , ima snage za život, ali snage koje mu daje ono što nosi na svom lančiću : križ. Prisjećanje na rad u školi, u Ružićima i baba koju upitah: “Kako se prezivate? , a ona će : “Ima deset dana.” Redovno me oni podsjete i na nas mlade, dobar primjer je jedna : “Kad će bit ovdi štogod za pojist? ” (nova je). Reko’ babo, konkretna si . I neka, na slobodu pravo imamo. I onih apokaliptičnih dijelova. Život je prevrtljiv. Bauštela trbuhom za kruhom i diskriminacija Ustaša/ Partizan . Klasika. Ali nekog je zabolilo.I boli.Plus smrt majke. Teška priča, ali osmijeh. Ma Nancy brate.
Bez kontakta s rodbinom već 20 godina. Teško zamislivo da bi bilo realno. Ali jest. Zapitaš se, na koji
način uopće utješiti takve ljude. Kad nisi proživio ni desetinu onog što on/a je…ali ipak Onaj gore da
inspiraciju. Sjesti pored peći i promatrati…i plakati. Nekima je to sve.
A meni su oni sve. Naučili su me životu. Za sat vremena.
Bez tečaja, jednostavni…
ali Njegovi.
Matea Zorić, Frama Ružići