Planirala sam danas pisati kako je upravo ovih dana prvi rođendan otkako se u meni rodio i u potpunosti zaživio osjećaj Boga, obitelji i jednostavnosti iako sam u mnoštvu ljudi, daleko od tišine i smirenosti. Prvi je rođendan moje konačne spoznaje da me Bog ponekad šalje upravo u metež, galamu, zbunjenost i napetost da bih tamo živjela od onoga čime me On, dok sam u tišini s Njime, hrani. Oni dani provedeni na našem čerinskom brežuljku dokazali su mi svakim svojim trenutkom da se savršenstvo krije u skromnosti, da ogromnu snagu mogu kriti obične i slabe, male ruke, da Njegov šapat mogu čuti kroz stotine nota koje se pjevaju istim glasom. Planirala sam vam danas pisati kako sam to isto doživjela ponovno na taj rođendan, i ove godine, 10. lipnja. Na drugom mjestu s prilično istim, i još nekim novim ljudima. Osjetila sam moć koju posjeduju mladi ljudi dok zanosno trčkaraju oko crkve, visoko skaču kao da žele rukama dotaknuti Nebo i samo trenutak kasnije spokojno kleče ispred Isusa. “Gospodin mi dade braću” u mom životu odavno već ima svoj smisao a danas, taj Naš Isus baš kao da je htio da svoje razbacane misli zaustavim i zahvalim mu na svim ljudima koje imam pored sebe zahvaljujući Franji. Već od sinoć pažljivo planiram svaki trenutak današnjega dana, borim se s vremenom točno preklapajući ljude i kilometre. I onda kad ja to ljudskim očima sve dobro odradim, ostaje mi još samo prijeći nekih pedesetak kilometara i stići na knap u točno dogovoreno vrijeme. I da, već danima odgađam napisati kolumnu, i svaki pokušaj ostaje samo pokušaj, bez naslova, samo s jednom rečenicom. Možda sam samo trebala čekati trenutak da mi pukne guma jer je s njom dobila svu inspiraciju ovoga svijeta. Zvuči smiješno, ali to je ono što mi je danas poremetilo sve planove i trenutak poslije donijelo inspiraciju J. Pitate se koje veze ima puknuta automobilska guma i „Gospodin mi dade braću“? Od osam brojeva koje sam mobitelom tipkala dok sam čekala da me netko pokupi s Rondoa u tri ipo kad je najveća gužva, sedam ih je bilo brojeva framaša, bivših ili sadašnjih, taj jedan preostali je bio mamin. Od svih ljudi na koje pomislim dok se molim, omjer obitelji i prijatelja/framaša bude skoro pa jednak. Od svih ljudi kojima javljam da sam položila ili pala ispit, da mi treba pomoć ili jednostavno predah uz sprajt, da mi je na pamet pala neka glupost ili mi je potreban savjet, opet omjer obitelji i prijatelja/framaša jednači. Logika je jasna, frama=obitelj. U mom slučaju to izgleda ovako… Gospodin mi dade braću. Braću onu po krvi, u mom slučaju sestre, koji te najbrže od svih nasmiju jer znaju svaku moguću foru kojom to mogu uspjeti. I onu ponekad iritantnu, čije jadikovanje i promjene raspoloženja ponekad moraš podnositi. Gospodin mi dade i braću koju upoznah putujući Franjinim putem, sve one dragocjene i različite ljude bez kojih ne mogu zamisliti dan, čije poruke mi uljepšaju jutro i susret u prolazu popravi tjedan. Dade mi braću, i onu ne po krvi nego po Franji, na koju se mogu osloniti uvijek. Koji će, kao da se to podrazumijeva, tražiti izgubljeni mobitel po mostarskih +30 i od mijenjanja puknute gume u majici od sabora napraviti spektakl, nesvjesno postati dosadni pozivima: „Kako si?“, koji će i čuvati leđa iza, i koračati da pokažu put naprijed i stajati pored tebe. Koji će osjećati, koliko god udaljeni bili, da nešto nije u redu, znati zagrljajem liječiti ranu ali i ne dirati onu koju znaju da ne mogu zacijeliti. Gospodin mi dade braću koju nema, ali nema šanse da bih ikada mogla upoznati da nas On tako mudro nije spojio. Tako moćno zvuči, sam Gospodin mi dade braću! U svim (ne)prilikama svijeta i vremena, mirna sam jer nisam sama, i nikad neću biti. Imam Njega i njih koje mi je poslao kao svoju produženu ruku. Imam braću!
Ivana Milićević