Naslovna Tagovi Objave tagirane s "framaši"
Tag:

framaši

NaslovnaNovostislider

ODRŽANA VII. NACIONALNA DUHOVNA OBNOVA FRAME BOSNE I HERCEGOVINE

U Međugorju, od 13. do 15. svibnja 2022. godine održana je VII. Nacionalna duhovna obnova Frame BiH pod geslom „Obnavljajte se duhom svoje pameti i stvorite novog čovjeka.“ (Ef 4, 23-24)

Na duhovnoj obnovi sudjelovalo je 80-ak framaša iz cijele Bosne i Hercegovine. Program je započeo petkom, okupljanjem u dvorcu kod Nancy i Patricka gdje su framaši bili smješteni i gdje se održavao veći dio programa. Večer je obogaćena sudjelovanjem na svetoj misi i večernjem molitvenom programu u župnoj crkvi. Povratkom u dvorac sve sudionike je pozdravio fra Davor Petrović, nacionalni duhovni asistent te Anđela Marić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Prvo predavanje framašima održao je fra Goran Azinović na temu gesla poistovjećujući se Franjinim životom. Također,  dotaknuo se teme Gospinih ukazanja i poruka te povezao sva mjesta ukazanja u čitavom svijetu, od Međugorja do Fatime. Večer smo zaokružili zanimljivom igrom upoznavanja i upoznavanja framaša unutar grupa.

Subota je započela zajedničkom jutarnjom molitvom i doručkom, nakon čega je fra Slaven Brekalo, bivši područni i nacionalni duhovni asistent Frame BiH framašima održao predavanje na temu siromaštva.  Fra Slaven je prvo postavio framašima četiri pitanja te ih pustio da u tišini da svatko sebi odgovori iskreno. Zatim je pričao o idealima mladog čovjeka, o osobama koje imaju sređen život, ali se ne osjećaju ispunjeno. Poručio je framašima da isprazniti se ne znači poniziti se, nego upravo suprotno, znači uzvisiti se. Nakon fra Slavenovog predavanja uslijedila je pustinja u kojoj je svaki framaš  razmišljao o svom duhovnom životu, preispitivao sebe te tražio odgovore na postavljena pitanja. Framaši su proveli sat vremena u pustinji i šutnji, a nakon toga su po grupama sa svojim animatorima razmjenjivali iskustva i podijelili dojmove. Uslijedilo je slobodno vrijeme, a potom su se framaši okupili na svetoj misi i večernjem molitvenom programu. Nakon večere i vesele večeri, framaši su se uz molitvu krunice popeli na mjesto Gospina ukazanja.

Nedjelju su framaši započeli zajedničkom jutarnjom molitvom i doručkom, uslijedio je kratak rad po grupama, a zatim su slušali svjedočanstvo Nancy i Patrika kojima je samo jedna Gospina poruka iz Međugorja promijenila život iz temelja. Odlaskom na svetu misu i ručkom završila je duhovna obnova nakon čega su se framaši obogaćeni novim iskustvom i poznanstvima, vratili u mjesna bratstva u nadi da su pronašli mir i odgovore na svoja pitanja.

 

 

                                                                                  Nacionalno vijeće Frame BiH

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
BratstvaFrama Široki BrijegNaslovnaNovostislider

Akcija “Čišćenje Grabovine” Frame Široki Brijeg

U subotu, 30. travnja 2022. godine, održana je jedna od najvećih akcija Frame Široki Brijeg – Čišćenje Grabovine.

Kao i dosadašnjih godina okupili smo se u jutarnjim satima, a pridružili su nam se i naši veliki glasnici. Cijeli program započeli smo molitvom, nakon čega smo se podijelili u grupe za čišćenje. Čišćenje je trajalo do 12 sati, kada smo svi zajedno otišli pred galeriju na ručak. Već tada se osjetila ta posebna atmosfera koja je obilježila cijeli taj dan na Brigu.

Nakon ručka uslijedila je pauza koji su svi iskoristili za druženje s ostalim framašima. Program smo nastavili molitvom krunice Božanskog milosrđa. Vjerujem da je svima tih pola sata ostalo u toliko lijepom sjećanju jer smo se na pola sata zaustavili te svoj pogled usmjerili k Isusu. Molitveni dio završili smo pjesmom te smo krenuli na Bakamušu, na našu posljednju točku programa. Naravno radi se o zabavnom programu koji je bio pripremljen po uzoru na Squid game.

Za razliku od dosadašnjih godina framaši su u ovoj igri, punoj iznenađenja i preokreta, imali priliku natjecati se sami, a ne unutar grupe. Squid game sastojao se od više krugova  a u svakom krugu broj natjecatelja se smanjivao. Bilo je tu raznih igara poput graničara, slaganja riječi, bombe i još mnogo toga. Završetkom squid game-a zaključen je i naš službeni program Čišćenja Grabovine, no naravno druženje je potrajalo još par sati.

Teško je izdvojiti što je taj dan bilo najljepše ili čega ćemo se najradije prisjećati, ali zasigurno sve naše uspomene vežu se uz Franjinu radost koja je uistinu bila prisutna u svim framašima. Ta radost privukla je naše glasnike još korak bliže nama, a nas je još jednom podsjetila zašto smo izabrali ovaj put franjevaštva. Na kraju samo možemo zahvaliti Bogu na onomu što nam je darovao, da uz svoga brata učimo živjeti Evanđelje.

 

Marija Bubalo, Frama Široki Brijeg

 

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
NaslovnaNovosti

ODRŽAN II. NACIONALNI SUSRET FRAME BIH

Nakon sedam godina i održanog prvog susreta Frame BiH, opet smo se susreli u Vitezu, proteklog vikenda, od 3. do 5. svibnja pod geslom „Bit ćete mi svjedoci!“ (Dj 1,8).

Župa Vitez tog susreta u svoje domove primila je oko 700 framaša iz cijele Bosne i Hercegovine.

Program smo započeli svetom misom, koju je slavio fra Domagoj Šimić, nacionalni duhovni asistent Frame BiH u koncelebraciji fra Velimira Bavrke, viteškog župnika, fra Marija Dadića, duhovnog asistenta Frame Vitez i fra Marina Karačića, područnog duhovnog asistenta Frame Hercegovina. Fra Domagoj nam je u svojoj propovijedi približio značenje riječi „svjedok“ i na koji način sve možemo posvjedočiti Krista. Nakon svete mise uputili smo se svojim domaćinima na objed, a ubrzo nakon toga krenuli smo na brdo Kalvariju, gdje smo sudjelovali na razmatranju Kristove muke i klanjanju pred Presvetim.

Subota je započela zajedničkom molitvom koju je predvodio fra Jozo Hrkać, duhovni asistent Frame u Posušju, nakon čega je uslijedila izrada milenijske fotografije u obliku križa sv. Damjana, koji je bio prepoznatljivi logo ovog susreta. Sve Frame sa sobom su ponijele maleni znak pažnje župi Vitez, nešto po čemu su one prepoznatljive ili njihov kraj, a i na taj način se predstavile. Prije kraja prvog dijela programa, fra Stipe Kljajić nam je objasnio kakav pravi svjedok treba biti i koje karakteristike imati.

Nakon pauze, na kojoj smo nastavili naše framaško druženje, uputio nam je riječ mons. fra Marko Semren na temu Krist živi prema Apostolskoj pobudnici Christus vivit za mlade i čitav Božji narod, a fra Marin Karačić nas je svojim kratkim, ali jako korisnim predavanje pripremio za ispovijed, te je potom uslijedila sveta misa, koju je predslavio mons. Semren. Poslije svete mise uslijedio je koncert duhovne glazbe, tih sat vremena urezalo nam se u sjećanje tog trodnevnog susreta, framaški smijeh i veselje odjekivao je viteškom crkvom, a sve to Njemu na slavu.

Kao i subotu, i nedjelju smo započeli jutarnjom molitvom. Ovaj put predvodio je fra Mario Dadić. Kako je Frama djelovala na njihov život posvjedočili su bivši framaši, fra Ivan, časna sestra Radmila i bračni par, Ivana i Zoran koji su svoj poziv ostvarili u redovničkom životu ili u obitelji.  Nedjeljnu misu slavio je fra Jozo Marinčić, provincijal Bosne Srebrene. U svojoj propovijedi obratio je pažnju na to, kako mlade današnjice mnogo zarobljavaju društvene mreže, i tako manje vremena provode s Gospodinom. Nije nam smetala ni sestrica kiša da otpjevamo po tko zna koji put himnu ovog susreta. Nakon ručka uputili smo se svojim kućama, bogatiji za još jedno predivno iskustvo u našem putu franjevašta.

Ana Marija Nuić, područna tajnica

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNaslovnaNovostiUmijeće malih koraka

Gospodin dade mi braću!

Planirala sam danas pisati kako je upravo ovih dana prvi rođendan otkako se u meni rodio i u potpunosti zaživio osjećaj Boga, obitelji i jednostavnosti iako sam u mnoštvu ljudi, daleko od tišine i smirenosti. Prvi je rođendan moje konačne spoznaje da me Bog ponekad šalje upravo u metež, galamu, zbunjenost i napetost da bih tamo živjela od onoga čime me On, dok sam u tišini s Njime, hrani. Oni dani provedeni na našem čerinskom brežuljku dokazali su mi svakim svojim trenutkom da se savršenstvo krije u skromnosti, da ogromnu snagu mogu kriti obične i slabe, male ruke, da Njegov šapat mogu čuti kroz stotine nota koje se pjevaju istim glasom. Planirala sam vam danas pisati kako sam to isto doživjela ponovno na taj rođendan, i ove godine, 10. lipnja. Na drugom mjestu s prilično istim, i još nekim novim ljudima. Osjetila sam moć koju posjeduju mladi ljudi dok zanosno trčkaraju oko crkve, visoko skaču kao da žele rukama dotaknuti Nebo i samo trenutak kasnije spokojno kleče ispred Isusa. “Gospodin mi dade braću” u mom životu odavno već ima svoj smisao a danas, taj Naš Isus baš kao da je htio da svoje razbacane misli zaustavim i zahvalim mu na svim ljudima koje imam pored sebe zahvaljujući Franji. Već od sinoć pažljivo planiram svaki trenutak današnjega dana, borim se s vremenom točno preklapajući ljude i kilometre. I onda kad ja to ljudskim očima sve dobro odradim, ostaje mi još samo prijeći nekih pedesetak kilometara i stići na knap u točno dogovoreno vrijeme. I da, već danima odgađam napisati kolumnu, i svaki pokušaj ostaje samo pokušaj, bez naslova, samo s jednom rečenicom. Možda sam samo trebala čekati trenutak da mi pukne guma jer je s njom dobila svu inspiraciju ovoga svijeta. Zvuči smiješno, ali to je ono što mi je danas poremetilo sve planove i trenutak poslije donijelo inspiraciju J. Pitate se koje veze ima puknuta automobilska guma i „Gospodin mi dade braću“? Od osam brojeva koje sam mobitelom tipkala dok sam čekala da me netko pokupi s Rondoa u tri ipo kad je najveća gužva, sedam ih je bilo brojeva framaša, bivših ili sadašnjih, taj jedan preostali je bio mamin. Od svih ljudi na koje pomislim dok se molim, omjer obitelji i prijatelja/framaša bude skoro pa jednak. Od svih ljudi kojima javljam da sam položila ili pala ispit, da mi treba pomoć ili jednostavno predah uz sprajt, da mi je na pamet pala neka glupost ili mi je potreban savjet, opet omjer obitelji i prijatelja/framaša jednači. Logika je jasna, frama=obitelj. U mom slučaju to izgleda ovako… Gospodin mi dade braću. Braću onu po krvi, u mom slučaju sestre, koji te najbrže od svih nasmiju jer znaju svaku moguću foru kojom to mogu uspjeti. I onu ponekad iritantnu, čije jadikovanje i promjene raspoloženja ponekad moraš podnositi. Gospodin mi dade i braću koju upoznah putujući Franjinim putem, sve one dragocjene i različite ljude bez kojih ne mogu zamisliti dan, čije poruke mi uljepšaju jutro i susret u prolazu popravi tjedan. Dade mi braću, i onu ne po krvi nego po Franji, na koju se mogu osloniti uvijek. Koji će, kao da se to podrazumijeva, tražiti izgubljeni mobitel po mostarskih +30 i od mijenjanja puknute gume u majici od sabora napraviti spektakl, nesvjesno postati dosadni pozivima: „Kako si?“, koji će i čuvati leđa iza, i koračati da pokažu put naprijed i stajati pored tebe. Koji će osjećati, koliko god udaljeni bili, da nešto nije u redu, znati zagrljajem liječiti ranu ali i ne dirati onu koju znaju da ne mogu zacijeliti. Gospodin mi dade braću koju nema, ali nema šanse da bih ikada mogla upoznati da nas On tako mudro nije spojio. Tako moćno zvuči, sam Gospodin mi dade braću! U svim (ne)prilikama svijeta i vremena, mirna sam jer nisam sama, i nikad neću biti. Imam Njega i njih koje mi je poslao kao svoju produženu ruku. Imam braću!

Ivana Milićević

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
NaslovnaPodručno bratstvo

Hodočašće u Asiz

Reče nam naš fra Antonio :“Neke stvari se ne mogu zabilježiti fotografijom,one ostaju duboko urezane u naše sjećanje.“ I doista ostaju i svatko ih doživljava na neki svoj poseban način. Jednako tako riječi i fotografije ne mogu dovoljno dočarati naše osjećaje s putovanja u sveti grad Asiz. Ova naša priča počinje jednog pomalo tmurnog Uskrsa, s nadom da takvo vrijeme nećemo ponijeti sa sobom u Asiz. Nakon dugog puta i bezbroj Božinih (tigrovih) viceva stigli smo na La Vernu koja je prava oaza mira i „duhovna crpka“. Potom smo na misi koju je predvodio fra Antonio slavili rane sv. Franje u kapeli sv. Lovre koja nam nije bila baš jednostavna za pronaći. Vrijeme nakon mise smo proveli razgledavajući mjesta na kojima je Franjo proveo posljednje godine svoga života i sudjelovali u svečanoj procesiji iz kapele sv. Marije Anđeoske do mjesta gdje je Franjo dobio stigme. Hodajući kroz šumu na La Verni smo shvatili svrhu Franjinih lutanja i jedan dio onog što je Franju činilo čudnim u očima drugih,ono neshvatljivo u njemu. Ne znajući čeka li nas obnovljeno svratište u šumi ili pristojni hotel sa brzim internetom zaputili smo se prema Folignu. Na našu radost dočekala nas je „Oaza sv. Franje“ sa internetom koji je mogla popraviti samo sestra Mattea koja je jako rano išla spavati te je (ne)internet uspio povezati ljude. Zahvaljujući Aliasu, stolnom nogometu i tenisu provodili smo večeri u veselju. Sljedeći dan smo u Porcijunkuli slavili misu koju je je predvodio fra Ivan Penavić. To je mjesto na koje je Franjo bio ljubomoran i koje je za sve nas izvor duhovnosti i početak svega franjevačkog. Nakon mise smo se uputili prema toliko isčekivanom Asizu i prvo smo posjetili crkvu sv. Damjana u kojoj  je Franjo započeo svoj put. Obilazak Asiza smo nastavili uz razgledanje katedrale sv. Rufina, Chiesa Nuove(Franjine kuće), Bazilike sv. Klare čije nam je posebnosti i povijest pomno objasnio fra Ivan. Od fra Ivana smo naučili da arhitektura ne predstavlja samo građevine nego pokazuje način na koji su ljudi tada razmišljali. Na povratku smo posjetili i Rivotorto ili „Vijugavi potočić“, mjesto gdje je bila prva nastamba Male braće.

Treći dan našeg putovanja proveli smo u obilasku Rijetinske doline. Posjetili smo Fonte Colombo, gdje smo 15 minuta hodali do Izvora golubova koji nas je dočekao presušen, La Forestu, Poggio Bustone te se nakon toga uputili na Greccio, mjesto gdje je uvijek Božić. Tu je Franjo po prvi puta uprizorio žive jaslice, gledajući Greccio divili smo se tom prirodnom fenomenu na kojemu je Franjo ostavio dio sebe kako bi nam približio sami čin Isusovog rođenja. Fra Antonio nam je u propovijedi govorio o Isusovoj prisutnosti u svakodnevnici postavljajući nam pitanje:“Biste li prepoznali Isusa one večeri da ste  bili u svratištu?“. Rijetinska dolina doista je dolina utočišta i ostavlja utisak da bi se svaki čovjek povukao na takva mjesta kada mu je najpotrebnija tišina. Treću večer smo proveli u noćnoj šetnji Asizom, gradom koji jedva bez Franje postoji, a Franjo je bez njega nezamisliv.

Posljednja dva provedena dana u Asizu su bila posebna, ali sutra nas je čekalo ono najposebnije : misno slavlje u Bazilici sv. Franje. Obilazak Bazilike je bio proveden u isčekivanju središta našega cijeloga hodočašća, groba sv. Franje. Upravo to mjesto je sigurno svima ostalo urezano u sjećanje, molitve tu izrečene, koje ne bi bile savršenije na bilo kojem drugom mjestu,mjesto na kojem je svaki od nas zasigurno preispitao i produbio svoj franjevački poziv i na kojem smo doživili Franjinu jednostavnost. Kroz Baziliku nas je vodio fratar Matija, rodom iz Osijeka koji je na studiju u Asizu. Naravno, neizostavno je bilo i da se ostavi dio vremena za naslikavanje ispred Bazilike. Dalje smo nastavili sa usponom (taksijem) do Carcera, još jedno u nizu mjesta koje te očara svojim mirom i tišinom. Vrijeme nakon Carcera smo opet proveli u šetnji Asizom, jer se toga grada nikada nasititi, uvijek te vuče nazad i proveli smo ga u pjesmi i veselju jer smo znali da nam je to zadnji dan u Asizu.

Zadnji dan smo započeli  misom u Porcijunkuli koja je također zavrijedila dostojan pozdrav i u kojoj smo izrekli svoje osobne molitve. Nakon toga smo se zaputili prema Padovi, grobovima dvojice Franjinih nasljedovatelja, sv. Leopolda Mandića i sv. Ante Padovanskog. Vidljivo je koliko su se ti ljudi razlikovali i zbog čega su proglašeni svetima. Obilazak Padove smo završili sa Bazilikom sv. Ante Padovanskog u kojoj smo imali priliku vidjeti grob i relikvije sv. Ante. Približilo se i vrijeme našega polaska, pomalo umorni, u popodnevnim satima smo krenuli kući te u ranim jutarnjim satima došli.

„Nadam se da je ovo doviđenja, a ne zbogom Asizu“, riječi koje će vjerojatno svima uvijek odzvanjati u ušima. Nadamo se i da nećemo reći zbogom uzvišenosti i tajnovitosti, zavodljivosti, a u biti neshvatljivosti jednog Siromaška. Franjina zaljubljenost u Boga i Siromaštvo će nas nakon ovog posebnog putovanja pratiti kroz cijeli naš život.

 

Ivan Zrinušić, Katarina Šarac (Frama Bukovica)

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
BratstvaFrama BukovicaNaslovna

Framaši iz Bukovice razveselili najmlađe za sv. Nikolu

IMG-20151206-WA0034

Šestog prosinca  mi framaši smo odlučili razveseliti one najmanje. Vjerodostojno smo uprizorili lik svetog Nikole koji je upravo njihov zaštitnik, pa smo im u duhu toga odlučili dijeliti slatkiše i razveseliti ih za baš taj,njihov dan. Franjinim primjerom mališanima smo pokazali što to doista znači živjeti za druge. Hladnoća i studen nisu nisu nas mogli pokolebati u namjeri da uljepšamo dan onima najmlađima ali ne i najmanje bitnima. Ovo je bila tek jedna od mnogobrojnih prigoda u kojoj su framaši svojim primjerom sitne ali ipak lijepe geste pokazali kako je moguće živjeti svaki dan u skladu s Bogom što smo pokušali pokazati uzevši primjer svetog Nikole koji je čitav svoj život posvetio borbi protiv nepravde. Slijedeći Franjino pravilo da svaki dan činimo dobra dijela te tako budemo što bliže k Njemu i dalje ćemo nastojati svojim gestama i lijepim djelima uljepšavati dane kako najmanjima tako i onim malo starijima. Nikada nećemo prestati činiti dobra djela sve dok ima ima onih kojima će te sitnice,ma kako se nebitne činile donijeti osmijeh na lice.

received_1080771848629758

IMG-20151206-WA0036

Anđela Šarac, Frama Bukovica

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNaslovnaUmijeće malih koraka

U svijetu, ali ne od svijeta

kolumna

„Gluha“ je nedjelja, a ja bih vrištala. U ozbiljnoj sam svađi sama sa sobom. Shvaćam da to ne vodi ničemu. Sjedim i tipkam da raščistim neke stvari. Reče mi maloprije jedan fratar kako dok piše kritike shvaća koliko kritizirajući druge pronalazi sebe. Dugo želim pisati o ‘mlakim’ vjernicima, framašima, ali drugi dio mene me opominje da ja nisam dostojna prozivati niti određivati neke mjere kršćanstva, franjevaštva… Ali tražim odgovore i želim ih pronaći… Dopustite mi da s vama podijelim svoje mišljenje i izmirim se sa svojim „ja“.

Ne pada mi na pamet spominjati tradicionalno kršćanstvo, ta sama sam nekoć bila ‘mlaka’ kršćanka. Isti onaj mlaki kršćanin kojem Bog kaže: „Jer si mlak, ispljunut ću te iz usta“.Ili jesi ili nisi. Danas se pitam jesam li mlaka framašica, jer to je moj trenutni poziv. Na kraju krajeva, želim spoznati jesam li dostojan čovjek, žena, kako god. Jedan dio mene potvrđuje ispravnost mog poziva. Nastojim raditi sve što u Statutu piše, molim se redovito, crpim snagu svakodnevno iz Euharistije, idem na susrete, animiram, pomažem braći i trudim se doprinijeti bratstvu. Drugi dio me upozorava na sve one mane koje ne priznajem i propuste koje opravdavam pod krinkom dobrih djela. U svijetu sam, borim se, ali sve me strah da sam od svijeta i ne uočavajući to.

Franjo je bio legenda. Nemam druge riječi za njega nego te. Stvarno je lik koji je neponovljiv. Upoznala sam ga neki dan opet, po tko zna koji put. Brzoplet je to stvor bio. I ja sam. Volio je sve držati pod svojom kontrolom. Volim i ja. Kažu da je jeo previše. I ja sam. Gubio se u ovom svijetu tražeći svoj put. Gubim se, također. Vikao je na braću, očekivajući od njih ponekad preteške stvari. I ja tražeći osuđujem. Franjo je priznavao svoje pogreške. Priznam, nakon par dana. Unatoč svim manama, Franjo se radikalno trudio slijediti Krista. Trudim se, ali kako? Ovdje stajem i gubim svađu. Pomirih se.

Radikalno živjeti Evanđelje na koje se pozivam kao Framašica (podsjetnik: Ono što svi obećamo pred licem živog Krista „Živeći njegovo evanđelje u bratstvu Franjevačke mladeži.“) često zaboravim. Dogodilo mi se prošli tjedan da ne komuniciram s bliskom osobom u bratstvu , prozivajući ju da ne živi dovoljno svoj poziv. Koja ironija, zar ne? Krećem od svog primjera, ali sam sigurna da bi ih svatko od nas ima barem još sto. Odlučili smo Ga slijediti poput Franje. Dičimo se našim bratstvima, našim druženjima, a koliko se družimo s Njim? Koliko dopuštamo Njemu da On bude naš brat, prijatelj i prijatelj naših najbližih? Koliko Mu dozvoljavamo da preuzme kormila naših bratstva da svojom Riječju upravi naš put? Koliko mi živimo kao On? Koliko se spuštamo do naših „gubavaca“? Bojim se odgovora. Što neiskrenih, što iskrenih.

Svjesna sam koju čast imamo što slijedimo „drugog Krista“, ali nisam svjesna koliko je radikalno Franjo slijedio Isusa. Koliko mlako Ga mi pratimo. Dolazim do zaključka da samo radikalni ljudi mogu napraviti promjene. Ljudi koji doslovno skinu sa sebe sve, ogole se za druge (Braćo i sestre, ovdje mislim na sve one trenutke kad nam je teško dok trpimo i kad mislimo odustati zbog drugih i njihovih mana, ali iz Ljubavi koja nas spaja ostajemo uz svog brata) i odbace svijet. Ti, i samo ti ljudi mogu činiti promjenu. Biti radikalan, koliko god te osuđivali radi toga, znači samo biti sličan Njemu. Biti u svijetu, ali ne od svijeta.

Kako rekoh u samom početku, nisam dostojna neke filozofske obrade pisati, niti sam dovoljno zrela da bi napisala neki pametan zaključak, a i Franjo kaže da je bolje imati kap ljubavi nego more znanja, stoga vam iz bratske ljubavi poklanjam ovaj post, a znanje i smisao crpite iz citata sv. Augustina: „Kako bih volio upisati ovu istinu u vaša srca, braćo. Ako želite živjeti autentično kršćanstvo, slijedite Krista, U POTPUNOSTI, onakvog kakav je bio za nas!“

Antonia Gašpar

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail