Bijaše nekad davno ekipa od 12 muškaraca vođena nekim bradatim likom zvanim Isus. Iako lika nisu poznavali, slijedili su Ga i slušali Njegov nauk kojeg i nisu baš razumijeli. Kako to obično biva uvijek jedan u skupini bude onaj koji je najglasniji i koji se ističe na ovaj ili onaj način. Jonin sin, Šimun Petar, lik je koji se u Novom zavjetu uz Isusa zasigurno najviše spominje. Je li to zbog njegovog stalnog nametanja i propitivanja, ili pak zbog njegove vjere koja je nalik na otkucaje srca, ne znam. Ipak vjerujem da je s razlogom temelj Crkve.
Tko je bio taj Petar? Svetom pismu poznat je kao lik kojeg Sin Božji poziva da bude ribar ljudi. Jedan od najstarijih Isusovih učenika, koji je brz na jeziku. Ljudima je prepoznatljiv po onom trostrukom zatajivanju u noći Muke. Petar je istodobno i običan čovjek i neobičan svetac. U razgovoru s Isusom otkrivamo njegove ljudske strane: malovjernost u kušnjama (I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti i krikne: „Gospodine, spasi me!“ … „Malovjerni, zašto si posumnjao?“ Mt 14,29-31); nepostojanost u molitvi i traženje uvijek lakšeg puta (No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu… Reče Petar Isusu: „Učitelju dobro nam je ovdje biti“ … Nije znao što govori. Lk 9, 32-36); brzopletost i pametovanje (Reče mu Petar: „Nećeš mi prati nogu nikada!“ Iv 13,9)… Petar uistinu poput ogledala pokazuje svakog kršćanina u svoj svojoj poniznosti, izgubljenosti i traženju.
Petrova istinska vjera i ljudska slabost očituju se u kontrastu njegovog postojanja. Isus mu u jednom trenutku daje vlast nad vlastima („Tebi ću dati ključeve nebeskoga kraljvestva. Što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, i što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.“ Mt 16,19); dok u drugom trenutku Petar je sablazan: (A on se okrenu i reče Petru : „Idi od mene Sotono! Ti si mi na sablazan.“ Mt 16,21).
Proučavajući Petra, došla sam do zanimljivog dijela koji je kako već rekoh svima poznat – Petrova zataja. Svi Evanđelisti je opisuju. (Zanimljivo mi je kako se Petar tri put „odriče“ Isusa, a nakon Uskrsnuća Gospodin ga tri puta pita ljubi li ga – ali o tome neki drugi put.) U svojoj zataji, nebeski vratar se prvo odriče Isusa Nazarećanina – „I ti bijaše s Nazarećaninom, Isusom“. On zanijeka. „Niti znam niti razumijem što govoriš.“ Zatim se odriče svojih prijatelja, apostola, zajednice kojoj pripada – „Ovaj je jedan od njih“ On opet nijekaše. Naposljetku, Petar se bez Gospodina i Crkve kojoj pripada odriče i sebe samoga priznajući da sebe ni ne poznaje – „Ta Galilejac si!“ On se tad stane kleti i preklinjati: „Ne znam čovjeka o kom govorite!“ (Usp s. Mk 14,66-72). Nije li ovo realna slika svakog čovjeka i posljedica otuđivanja od Njega?
Petar je stijena. Izgrađena od dobrih i loših tvari. On je otkucaj srca, puls koji ide gore pa se spušta dolje dajući smisao životu. „Iziđe te gorko zaplaka.“ (Mt 27,75b) Samo veliki ljudi mogu pustiti suzu, priznati svoju pogrešku i krenuti ispočetka. I možda se u Djelima apostolskim najbolje predstavio sam Petar kada je rekao i ja sam samo čovjek (Dj 10,26).
Gospodin je svjestan i poznaje svakoga od nas kao što je poznavao Petra. Ne očekuje od nas da ne zaspimo dok molimo niti da ga ne zatajimo, a ni da prvi trčimo na grob – On želi samo jedno: da vjerujemo u Njegovu ljubav bez obzira na našu malenost. Udostojiti se vratiti i pokajati i kada si zaglibio da dublje ne možeš, jer, imaš komu. Oslobađajujće je znati da si ljubljen najviše kada si najjadniji. Velika je hrabrost i još veća poniznost blatnjav od grijeha doći pred Lice i pokazati se takvim kakav jesi – prljav, nedostojan i odbačen od svih. Doći i prihvatiti da sam i dalje stijena usidrena u tlo Ljubavi koju ni vrata paklena neće nikada nadvladati.
Antonia Gašpar