Ove godine, kao i svake ostale, naša frama je imala duhovnu obnovu u dvorcu kod Nancy i Particka. Naše geslo je bilo: ” Svi koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji. ” (Rim 8,14). Doista, to nas je geslo povelo kroz ova tri prekrasna dana. Na početku smo bili divno dočekani od strane Nancy, Patricka i svih ostalih volontera koji su došli s ciljem da postanu što je moguće ponizniji. O njima se govorilo: ” Naravno na kraju se mogu najviše zahvaliti Nancy i Patricku koji tako zrače Božjom milosti…nevjerovatno. Toliko snažni ljudi da svaki put ostave neki otisak u mojem srcu. ” , ” Kad vidim Nancy, s kojim žarom i ljubavi u očima ona priča o Majci Božjoj i Isusu, ja ostanem zadivljena. ” Prvi dan, kao najvažniji sakrament naše vjere, ispovijed…zatim najsavršeniji trenutak u našim životima, sveta euharistija, te cijeli dan posta i molitve kao naša žrtva za mir u svijetu. Tako ispunjeni Božjom ljubavlju i Njegovom milošću uputili smo se na Podbrdo da prikažemo čast našoj Majci Mariji. Poslije molitve na Podbrdu svi smo u tom predivnom zajedništvu osjetili zaštitu naše presvete Djevice Marije, naše predragocijene Majke.
Drugi dan, odmah ujutro, krenuli smo prema Križevcu, gdje smo svi mi framaši zajedno molili i uživali u prisutnosti našega Duha Svetoga koji nas je ispunjao sva ova tri dana. Kada smo se popeli na vrh, još smo malo ostali u molitvi i šutnji. Vratili smo se natrag u dvorac te slušali nagovore našega fra Tomislava. Dok je on pričao…jednostavno smo osjetili djelovanje Trojedinoga Boga kroz njega te tako počeli slaviti Boga i zazivati Duha Svetoga. Jedna framašica je izjavila: ” Ljudi moji, zahvalite se Bogu na našem fra Tomi, ne bi ovo evo prva ja, ni u pola doživila ovo sve ovako da nije njega, i njegove molitve. Stvarno je predivno bilo. Zbog svjedočanstava, molitve i pjesme ja se osjećam kao potpuno nova, obnovljena osoba. ” Duh Božji je počeo djelovati kroz svakoga od nas i počeo nas povezivati. Jednostavno…bilo je predivno!! Samo zamislite tu milost koju nam Bog daje da baš kroz nas, nas obične grješnike, počne mijenjati prvo nas, a zatim i cijeli svijet kroz nas. Poslije slavljenja i nagovora fra Tome ostajemo zahvaljivati Gospodinu.
Napokon…nedjelja…blagdan Presvetoga Trojstva, jutarnja molitva, odlazak na euharistiju…sve to zajedno uz pjesmu, u zajednici sa svojim najmilijima, u Božjoj prisutnosti… Kao šećer na kraju naša framašica Marija Pejić nam svjedoči o svome putu prema svetosti. Govori nam o njenom iskustvu Živoga Isusa. Za kraj svi zajedno kroz pjesmu zahvaljivamo Gospodinu na ova tri savršena dana, promijenjeni u duhu, duši i tijelu, slavimo Ga, a u isto vrijeme, sretni zbog ove duhovne obnove i tužni zato što odlazimo, opraštamo se od svih onih predivnih ljudi: Nancy, Patricka, volontera… i nadamo se povratku što prije!! Svi mi framaši smo u ova tri dana shvatili što znači biti dijete Božje, koliko znače post i molitva, naše zajedništvo i spremno nastavljamo mijenjati svijet po uzoru na našega Svetoga Franje Asiškoga. Shvaćamo koliko znače neke sitnice kao što su taj radosni pogled u očima, ti zagrljaji koji život znače, ta pjesma, ta Božja prisutnost, neizmjerna ljubav i snaga Duha Svetoga, život u zagrljaju našega Trojedinoga Boga. Potvrda tih svih malih stvari je ova rečenica koju je jedna framašica izjavila: ” Osjećala sam se na slavljenju kao da sam u Njegovu zagrljaju i nikad se više povezanije sa svima nisam osjećala. ” Naša starija framašica je dodala: ” Bravo, bravo, ljudi. Svaka vam čast.”
Mogu vam reć da se ne bojim za vas, kao mlade u ovom svijetu i sve što smo svi gradili godinama i dalje se nastavlja
Samo tako nastavite!! ” Uistinu, svi koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji!!
