Naslovna Tagovi Objave tagirane s "Umijeće malih koraka"
Tag:

Umijeće malih koraka

KolumneMarija Kristina ČolakNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

I kamenčić i stijena

Nisam nikada razmišljala o najdražima, manje dragima i neshvatljivim likovima iz Biblije, niti sam kojeg osuđivala, čudila mu se i uporno ga pokušavala shvatiti jer sam smatrala kako mi Biblijom nije dovoljno razjašnjen. Svima sam se jednako divila, jednako ih poštivala i razmišljala o tome kako bi lijepo bilo, da bar i jednim malim dijelom svoga bića, mogu biti kao oni.
Ničiji postupci mi nisu bili toliko neobični da bi mi se trajno urezali u misli.
Osim jednoga.
Petra.
Onoga istoga od njih dvanaest koji su uvijek slijedili Isusa,
onoga koji je lutao sam, bježao, trpio zbog svoje tvrdoglavosti,
Onoga koji je bio i tih, a ujedno i tako glasan. Isprva neuočljiv, ali pokatkada i napadan.
Nekada glas razuma, a nekada sve ono razumu suprotno.
Uvijek sam se pitala, kako Ga je mogao zanijekati, kako je nakon svega što je Isus učinio mogao to učiniti, kako je uopće dopustio da te riječi izađu iz njegovih usta? Zašto se bojao hoda po vodi, zašto je bježao, paničario i htio natrag na lađu kada je Isus bio pored njega?
Zašto je donosio odluke koje nitko nije shvaćao, zbog kojih je znao ispasti sebičan, slab i nevjeran?
Dugo vremena je trebalo da shvatim
kako je sve to iz jednog vrlo jednostavnog razloga:
Jer je bio čovjek.
Isti kao i svi mi.
Isti kao i svi Njegovi apostoli.
Sa sigurnošću znam kako bih ja s te lađe odbijala i sići.
U strahu i panici bih rekla vjerojatno i gore stvari.
U trenutku bih toliko puta krivo prosudila, ignorirala činjenice i trčala pred rudo.
Ponekad, isto kao Petar.
Godine i godine su prošle dok je od malog kamena koji je Petar bio,
nastala ona Stijena koju je Isus postavio za temelj svoje Crkve.
Petar se sve vrijeme kotrljao skupljajući sve dijelove koji su mu potrebni da postane dovoljno snažan da bi sve to držao na svojim leđima.
Kroz sve padove i podizanja,
patnje i radosti je išao dalje.
I Petar je uspio.
Uspio je jer nije odustao.
Nakon onog razgovora u kojem Ga je zanijekao, nikada više nije posumnjao u Njegovu ljubav i Njegov plan za sebe.
Zato ga Isus i postavi stupom vjere,
kao primjer i onoga u čiji lik uvijek možemo pogledati i sjetiti se kako u planu našega Gospodina,
riječ “nemoguće” ne postoji.

 

Marija Kristina Čolak

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneMarija Kristina ČolakNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

ZAR TI DA MENI PEREŠ NOGE?

Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: “Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?” Odgovori mu Isus: “Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.” Reče mu Petar: “Nećeš mi prati nogu nikada!” Isus mu odvrati: “Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.” (Iv 13,6-8)

Naš Spasitelj nekome pere noge.

Bogočovjek. Alfa i Omega. Početak i svršetak.

On, koji je umro za naše grijehe, kleknu na koljena i opra svojim učenicima noge.

Očisti ih.

Izbavi ih iz blatne lokve grijeha i zaspe morem svoje ljubavi.

Ukloni od njih sve ono suvišno, iskvareno i darova im novi život.

Život malo drugačiji od dotadašnjeg.

Život koji će od njih tražiti da ga spoznaju u ljudima oko njih, mjestima, pa čak i onim naizgled neznatnim trenucima.

Doći će im u kišnom ponedjeljku, osobama koje im nisu drage, datumima koji za njih nose samo loše uspomene.

Odjeknut će Njegov glas: “Ljubljeni, prepoznaješ li me?”

Doći će pred njih kao pred Magdalenu riječima: “Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?”, dok će ona i ne znajući da gleda u Njega, pitati tog “nepoznatog gospodina” da vrati Isusa ako ga je uzeo.

Čovječe, koliko si puta tražio Krista dok je On stajao iza tvojih leđa i držao te za ramena govoreći ti da se zaustaviš?

Sprječavao tvoje posrtanje.

Okrenuo te prema suncu.

Zaklonio te od oluje.

Vidiš li onu dubinu Njegove ljubavi u osmijehu djeteta,

zagrljaju osobe koju nisi dugo vidio,

dobronamjernoj kritici osoba kojima je stalo do tebe?

Osjetiš li Ga kako te s ljubavlju gleda dok postupaš krivo,

čuješ li Njegov plač u krugu psovke i klevetanja,

dodiruje li te Njegova veličina dok očajavaš nad svojom sudbinom?

Tomu su prozvali nevjernikom.

Magdalena je bila zbunjena.

Petar nije razumio.

Tvoj apostol kojeg si izabrao,

ona neznatna žena kojoj si vratio vjeru u život i izveo ju na pravi put,

Tvoj Petar, Tvoja Stijena, Tvoja Crkva. Temelj kojeg je pored Tvoje snage preplašio vjetar.

Poslanik koji te je iz straha zanijekao.

Učenik koji je nakon što si mu oprao noge, tražio isto za ruke i glavu.

Petar nije razumio.

Ni mi, Tvoja djeca koju si stvorio i urezao u svoju kožu, ne razumijemo.

Slabi smo i grešni.

Volja nam je poput kule od pijeska, koju prvi val razočaranja potopi.

A Ti,

Ti si nam dao sve što si imao.

Mnogo više od onoga što smo zaslužili.

Mi smo bili Tvoj križ, Tvoj bičevanje i Tvoja Golgota.

I sada smo.

Ne usudim se tražiti ni djelić Tvoje muke, onoga što si Ti morao proći za nas.

Zato Te molim da u sebi pronađem hrabrost i snagu da se nosim sa svojom.

U svemu što mi se događa želim tražiti Tebe.

Biti s Tobom.

Vidjeti Tvoje blago lice kako me gleda dok hodim bez tuge, straha i očajavanja,

noseći svoj križ,

svoju žrtvu i

svoje spasenje.

Marija Kristina Čolak

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Ante SmiljanićKolumneNaslovnasliderUmijeće malih koraka

Čežnja

Ma koliko te tražim,
koliko god se trudim,
ja te ne osjećam,
ja samo slutim.

Ma koliko god te zovem
da budeš tu, korak do,
riječi ne izustim.

Volio bih da mogu.
Da više nisam mal.
Da ne budem
još jedan pali đak.

Volio bih da sam snažan,
mnogo više hrabar.
Da i pod okriljem noći
kroz život pravo kročim.

Volio bih da sam vjeran.
Da te slijedim,
da za tobom žudim,
iz sna druge budim.

Volio bih da ne gubim,
da bližnje svakog dana više ljubim.
Da za njih gorim
i ničeg se ne bojim.

Volio bih kad bih znao
da ipak nisam pao.

Jer koliko god te tražim,
zovem, plačem, vičem…
Ti si tu.
Duboko u meni.
Samo čekaš da te vidim,
paučinu s oka skinem
i pred tebe stanem.

Jer sve ovo jesam
samo s tobom, Bože.
Samo kad si tu, korak do…
Mome srcu dovoljno.

Ante Smiljanić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Ante SmiljanićNaslovnaNovostiUmijeće malih koraka

Pred Tobom

Evo me opet,
K’o i svaki drugi dan
Pred Tobom

Tražim nešto
Nešto fino, blago i mirno
A dijete k’o dijete
Ne zna se izraziti

Ne zna ni ono što traži
Ne zna u kojem smjeru
Uperen prst drži
Al’ ustrajno
Drži

Ono i ne zaslužuje
Ono za čim se glasovi dižu
Al’ upornim biva

Možda mu se i isplati

Tako i ja
Što dobijem uzmem i još tražim
Grabim ne misleć da ispod sebe kopam
Dok ne shvatim
Da Svjetla trag ne vidim
Sunca svoga zraku niti jednu
Zebem al svejedno strahom gonjen
Još dublje kopam,
Pred Svjetlom oči zaklapam
Sve dok me snena
Misao ne razbudi:

Koliko si grešan
Ne bi smio kročiti ovoliko blizu
Blizu svetosti
Čistoći

Koliko si grešan
Ni sam ne znaš
Dok se ne primiriš
Zbrojiš sve
Što si radio
Rekao, mislio…

Sve se to da popraviti.

Ako dopustiš da djeluje kroz tebe.
Ako dopustiš barem jednom od sedam
Da te obdari
Duh da te miluje

Samo malo u glavi
A tako puno na djelu.

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Antonia PrimoracNaslovnaNovostiUmijeće malih koraka

Jednom framaš, uvijek Framaš?

Toliko puta se zalomilo kroz moje uši: „Jednom framaš, uvijek Framaš!“, i činjenica je da u većini slučajeva  to nije tako. Baš kao u prispodobi o sjemenu usporedila bih framaše s istim. Nešto padne uz put, nešto na kamenito tlo, nešto u trnje, a nešto napokon i na dobru zemlju. (Usp. s  Mt 13)

Frama je čudo, posebno u onom početničkom zanosu koji te opije i zaludi da pomisliš kako je tu sve ono što si ikada tražio i kako su ti ljudi, od krvi i mesa, tvoja savršena braća i sestre, uvijek spremni za pomoć, molitvu i zabavu. Čudo je i kada se malo dublje uputiš u njene čari i shvatiš da ima i poteškoća, nesavršenih ljudskih postupaka, iskorištavanja i dvoličnosti jer ipak svi smo različiti i rastemo. Čudo je i kada upoznaš prava lica drugih ljudi koji su tu došli iz krivih razloga, otišli iz još više krivih pobuda, kad te povrijede i osakate za najdivnije osjećaje, a najčudesnija je kada otkriješ sebe i svoje nesavršenosti koje su ti do jučer bili najveći aduti.

Tko je jednom bio framaš i uistinu živio taj poziv ne može stati na tome – jednom framaš, uvijek Framaš. Ne želim nikoga uvrijediti, ali biti Framaš cijeli život znači odazvati se pozivu kojeg ti je Bog usadio u srce nekada dok i nisi znao. Biti „uvijek Framaš“ znači živjeti poziv u punini po uzoru na svetoga Franju. Ispričavam se svim onim framašima koji su prošli svoj put kroz Framu i shvatili da ta karizma i duhovnost jednostavno se ne uklapaju u njihov način življenja kršćanskog života i povukli se. Ali se pitam gdje su svi oni moji framaši koji su se hvalili svojom pripadnošću, veličali druženja, osjećaje prema svetom Franji, slavili blagdane i noći i dane provodili oko Franjevačke? Gdje je nestala sva ta silna ljubav i zalaganje?

Frama je nastala zahvaljujući  braći iz OFS-a. Nastala je s ciljem da nas pripremi za Treći franjevački red kako bi rasli u spoznaji i franjevačkoj duhovnosti. Koliko se framaša odvaži napraviti korak i dati priliku Franji i zaživjeti „uvijek Framaš!“?

„Ma neka me malo da odmorim, tamo je ionako sve ozbiljno…“

„Šta ću ja tamo, tamo su samo bake i djedovi?“

„Dosadno je tamo, samo mole i ništa ne rade…“

„Premlad sam ja za takvu obavezu vezanja i odgovornosti…“

I tako u nedogled. Ma dajte molim vas? Koga zavaravate – sebe ili svoju savjest? Zar vas stvarno Frama nije naučila ničemu – pa ni prihvaćanju odgovornosti za svoj poziv?

Tko hoće uvijek će naći način, a tko neće naći će izgovor. Ružno je uzimati i iskorištavati bilo što na ovome svijetu, a kada dođe vrijeme za uzvratiti – povući se i okrenuti glavu. Priznajem da je jednostavnije ne staviti sebi na leđa još jednu obavezu pohađanja susreta, redovite molitve Časoslova,  življenja sakramentalnog života, ali nije li to ono na što smo svi kao kršćani pozvani? Gdje se izgubilo ono koliko daš –toliko će ti se vratiti?

Naše Frame su pretrpane ljudima, naša bratstva OFS-a vape za novim članovima. I dok sve te bakice i djedovi, stariji, mole za svoju mlađu subraću, potajno im se diveći kako imaju toliko odgovornosti i zadataka i stižu sve obaviti, braćo framaši, razmislite zašto bježite od susreta s Franjom i Isusom i divnih ljudi koji vam imaju toliko toga za ponuditi? Čega se bojite?

 

Usuđujem se reći da je Frama možda najteži level Franjevačkog suživota pojedinaca. Danas kada sam ponosni član OFS-a mogu reći da je puno lakše biti „trećar“ nego Framaš. Stavljam vam na srce da se zapitate gdje ste vi s Framom u budućnosti, koje ćete sjeme odabrati biti. Dajte priliku svom starijem bratstvu i uvjerite se koliko svi ti „stariji“ ljudi trebaju vas, odnosno vi njih. Obećavam vam puno manje obaveza, više smijeha, puno više ljubavi i suosjećanja, životne franjevačke jednostavnosti koju imaju samo ljudi s godina iskustva. Kada dođete do kraja svog framaškog puta i prepoznate se u onom: „Jednom framaš, uvijek Framaš! “ – sjetite se svog početničkog zanosa i Franjinog: „Braćo, krenimo ispočetka!“

Antonia Primorac

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
NaslovnaNovostiUmijeće malih koraka

Pauza

Već nekoliko dana je napolju dosta vruće. Sparina kažu. I bit će ovako, ma i neka će, valja malo. Valja isto i pogledati kada i gdje će se ići na more ili na bazen, kada i gdje će se okupati, osvježiti, pocrniti, dotjerati. Treba ljeto iskoristiti I za koji izlazak, jer, zaslužili smo malo odmoriti nakon naporne godine, zar ne? Treba malo ‘ohanut.

I lijepo je to, i neka, oni koji su u mogućnosti i koji u svemu ovome znaju biti umjereni i trebaju malo ‘ohanut. Zasluži čovjek to, pa nek si uzme malo i predaha. Ipak, svake godine iznova se čudim nekom drugom fenomenu i nekom drugom „Malo ću ohanut!“. Zar je moguće da i od crkve i vjere treba odmarati? A prema svemu sudeći, takva je situacija. Crkve tokom ljeta bude sjena punine i mase ljudi koja u njima obitava u nekim drugim mjesecima i godišnjim dobima. A Bog je isto tu, Bog ne odmara, niti mu treba predah od nas, niti stavlja svoju ljubav na čekanje. Nekima od nas, s druge strane, sasvim je svejedno hoćemo li preskočiti jednu, dvije ili tri nedjelje, pa možda i više, u ljetnim mjesecima, i u mjesto odlaska u crkvu i na misu popiti kavu ili sjedit pod klimom il’ u hladu. Pravdamo se ponekad tom vrućinom, ponekad se tješimo da smo na moru ili negdje drugo, pa eto „nisam kući, ne mogu“. Nekad nam se i ne da, pa eto jedna gore dole, šta sad. I tako to ide i tako se napravi neki lanac izlika i opravdanja koja budu uzrok već spomenutom fenomenu. Praznini u crkvama za vrijeme ljeta. Dobro, kažem, valja se otići odmorit se i okupati se na moru, ali isto tako bi bilo lijepo da osim svih planiranja takvih odlazaka i izleta, isplaniramo i barem jedan odlazak u crkvu tokom ljeta gdje ćemo se odmoriti i oprati od grijeha na ispovijedi. Kad planiramo koje ćemo kreme ili kakva druga maziva protiv sunčevih zraka kupiti, isto tako bi bilo dobro isplanirati i kako ćemo zaštiti svoju dušu od svih štetnih utjecaja oko nje. Za vanjštinu se toliko često puta tokom ljeta brinemo i pobrinemo, valjda je i ona druga strana nešto zaslužila. Nećeš to raditi radi Boga, On bi te otvorenih ruku čekao i kada bi se vratio na misu u rujnu, preplanuo i osunčan. Nećeš to radit radi svećenika koji, iako voli vidjeti prepunu crkvu, misu zbog tebe neće propustiti. Nećeš to raditi radi majke ili oca, nisi više toliko mali da te tjeraju, uradit ćeš to radi sebe. Zbog sebe ćeš se ovu godinu potruditi biti drugačiji. Tražit ćeš manje opravdanja, a više ćeš djelovati. To je barem sat vremena tjedno, najmanje što možeš uraditi kada je On tu za tebe 24 sata dnevno, svaki dan u tjednu.

Ove godine „ohanite“ na pravi način. Osunčajte se, odmorite se, preplanite, ali isto tako ne zaboravite ono bitnije. Ne stavljajte vjeru, Boga i crkvu na pauzu, na neko sporedno mjesto. Neće vam nitko zamjeriti i brojati dane i sate provedene u molitvi ili bez nje, ali vi će te znati, a to je ono najvažnije. Ovo ljeto gradite i radite na svojoj duši i vjeri, a ne samo na preplanulom tenu.

Mario Raič

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNaslovnaUmijeće malih koraka

Ogledalo

Uobičajena jutarnja rutina. Otvoriš oči i prekrižiš se, zazoveš Njega da ti pomogne ovaj dan bar malo biti bolji nego jučer. Ustaneš. Opereš zube, umiješ se, uzmeš ručnik, obrišeš lice i pogledaš se u ogledalo. Što vidiš tamo? Što ono zrcali na površini, a što u nepreglednim dubinama?

Vidim sretna čovjeka.

Sretna, ali nedovoljno zahvalna.

Uzimam mobitel, također uobičajena jutarnja rutina, otključam zaslon dok drugom rukom prinosim šalicu ustima da uzmem već treći gutljaj kave s mlijekom i natrenom, jer eto, ne bih šećer. Na pozadini slika dvoje afričke djece. Kao podsjetnik da budem zahvalna. Čovječe, treba mi podsjetnik da imam podsjetnik da se podsjetim.

Dok još u pidžami sjedim i uživam u predivnom nedjeljnom jutru, razmišljam o toj Božjoj ljubavi i milosrđu. Imam ja podugačak popis pitanja kada dođem pred Njega (da se razumijemo, vjerujem Mu bezgranično i ne sumnjam u Njegovu volju) i nadam se da će biti raspoložen da meni stvorenoj znatiželjnoj odgovori na njih.

Zašto ja imam sve što imam, a oni ne? Čim sam ja zaslužila imati vid i sluh i doživljavati sve ljepote stvorenog oko sebe? Odakle mi obje noge zdrave premda lijene za trčanje i odakle mi ove ruke sposobne koje ne grle dovoljno? Zašto mi je dan razum i spoznaja svijeta oko mene, empatija i osjećajnost za druge, a ja sam još uvijek pasivni promatrač društva koje se ruši? Kako to da imam zdravu obitelj, krov nad glavom i siguran obrok svaki dan? Od kud sam zaslužila čovjeka koji je spreman kročiti sa mnom kroz život, u dobru i zlu, sve dane mog života, a ja mu pronalazim mane? Koliko prijatelja imam koji me nose kroz život svojim molitvama i uvredama, a lijena sam im odgovoriti na poruke? Tko je osoba koju gledam svako jutro u ogledalu da je zaslužila biti bogata? Tko su ovo dvoje djece bez osmijeha na licu? Zašto Bože oni?

Tako su mali, tako slatki. Tako me neka tuga obuzme i knedla mi se stvori u grlu, i kava je bljutava i dan više nije tako sunčan. Oni su skoro do kosti ogoljeni; bez osmijeha na licu… Maleni nosi na leđima svu težinu ovoga svijeta. Nemaju hrabrosti pogledati prema nebu. Žive. I sigurno nemaju sliku neke tamo #wannabedobarčovik na pozadini da ih podsjeti da im je život divan. I uvjerena sam da nemaju popis pitanja za Njega. A ni da im je bitno hoće li u kavu s mlijekom staviti šećer ili natren (…)

Prvo čitanje danas govori: „Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga…“ A Evanđelje kaže: „…Možda će ubuduće ipak uroditi…“ Psalam nadovezuje: „Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina i ne zaboravi dobročinstava njegovih!“

Maleni prijatelji, gdje god da jeste – oprostite mi. Moji problemi i vaši problemi nisu isti. Moj križ pažljivo je biran za mene, a vaš za vas. Kako sam slab čovjek! Hvala vam na primjeru koračanja kroz život. Vi ste moj putokaz k Nebu kada se gubim u slatkim kugama ovoga svijeta.

Prijatelju, Isuse, hvala što si me toliko ljubio i blagoslovio svim što imam. Oprosti mi moju nezahvalnost i bijedu sitničavog življenja. Znam da vidiš patnje svega svijeta, pa i moje sitničave prigovore– osposobi me da u meni urodi plodom tvoja Riječ da iskrena srca mogu koračati s ovim malenima i blagoslivljati tebe. Uvijek i u svemu! Učini me oruđem svoje Ljubavi da budem ogledalo Djeteta Božjega! Hvala što mi je mnogo toga dano – osposobi me da činim sada mnogo toga što od mene bude traženo!

Antonia Gašpar

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNaslovnaUmijeće malih koraka

Kušnje

Korizma. 40 dana. Opet vrijeme isčekivanja i vrijeme priprave. Vrijeme skrušenosti. Vrijeme kroz koje se većina nas nečega „odriče“ ili se od nečega suzdržava. I već prve korizmene nedjelje, Evanđelje nas tjera na razmišljanje o našim odlukama i djelima.

„Ne živi čovjek samo o kruhu.“, reče Isus đavlu, odgovorivši na njegovu prvu provokaciju i kušanje vjere. I toliko puta čujemo tu rečenicu, toliko puta nam se kaže da se ne živi samo od onoga što je na stolu i od onoga što je u džepovima, a zaboravljamo. Toliko puta svakodnevno dolazimo u ove iste kušnje, a mi grešni i smrtni, na tim istim kušnjama padamo. Kako to Isus samo lijepo kaže. „Ne živi čovjek samo o kruhu.“, jednostavno, ali moćno i potpuno. Kad tog istog kruha imamo, težimo za nečim drugim, kad se dočepamo i sljedećeg materijalnog koraka u životu, težimo za višim i daljim. Ne stanemo razmisliti da to nije ono od čega i zbog čega smo tu, od čega i zbog čega živimo.

Na drugu kušnju, drugu provokaciju, Isus opet jednostavno, a moćno, odgovara „Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!“. A mi, mi u onoj svakodnevnici u kojoj se borimo za „kruh“ i ove jednostavne riječi zaboravljamo. Kad nam se to tako i ne čini, klanjamo se ovozemaljskom i prolaznom, a zaboravljamo ono što je vječno, zaboravljamo Boga kojem jedinom trebamo služiti. Sluge smo, robovi smo svijeta, a nazivamo se slobodnim bićima.

I treća, posljednja kušnja je ona na koju Isus odgovara s „Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“. Opet, tako jednostavno, tako blago, tako razumljivo. Bez opravdanja, bez „linije manjeg otpora“, Isus odbija svaku kušnju, pa i ovu posljednju, tako jednostavno i tako normalno. Način na koji i po treći put odbija okrenuti leđa vjeri i Ocu je zapanjujuće logičan, a mi ga ljudi kompliciramo. S Bogom se ne igra i Boga se ne iskušava. Bog, kao što to često čujemo, nije niti trgovac, niti neki strašni sudac. S Bogom nema uvjetovanja i nema dogovaranja i traženja usluga i kredita. Sve zna, sve vidi, sve trpi, a opet te voli, i opet si Njegov. A mi, grešni i prolazni, ni ovo treću, tako jednostavnu rečenicu, ne možemo uvijek zapamtiti i sami sebi ponoviti. Od Bog svašta tražimo, a nažalost mu, u usporedbi s našim zahtjevima, malo toga i vraćamo. I ne traži Bog da mu se vrati sve što nam dadne, ali traži poštovanje i traži poniznost, a mi ga iskušavamo.

Isus, opet kažem, jednostavno odbija svaku kušnju. Ne možemo od sebe očekivati isto to, ali moramo tomu težiti. Ne možemo očekivati moć razlučenja bilo kakvih kušnji u svakom trenutku, ali možemo razumom, i savjesno, gledati i kročiti kroz život.

Svi, pretpostavljam, znamo koje su kušnje stavljene Isusu na teret, ali ih nije potrebno navoditi. Zašto? Zato što je gotovo svaka zla i prljava kušnja ista, i svakoj od njih može biti uzvraćen jedan od ovih Isusovih blagih, jednostavnih, logičnih odgovora i svaku ćemo od njih tako od sebe otjerati.

Ne živimo za kraljevstva i od „kruha“ ovoga svijeta, živimo za kraljevstvo nebesko i od Riječi. Korizma je. Vrijeme priprave. Vrijeme skrušenosti. Vrijeme da to i pokažemo.

Mario Rajič

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNaslovnaUmijeće malih koraka

Čokolino

Jesi li ti hrabra osoba? Zastani i zapitaj se ovo pitanje. Što za tebe uopće znači hrabrost? Radiš li na tomu da svakodnevno činiš korake koji te vode njenim putem?

Hvalospjev ljubavi donosi jedan prekrasan dio koji nije tako „popularan“, a Pavao nas u njemu baš poziva na hrabrost: „Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek odbacih ono nejačko“ (1 Kor 13,11). Kako je čovjek u svojoj grešnosti prepoznatljiv i dvije tisuće godine unazad. Najčešće idemo ovim redom, govorimo, pa mislimo pa onda rasuđujemo. Redoslijed bi trebao biti malo drugačiji, a mi bi trebali već biti puno zreliji uzmemo li pretpostavku da smo sakramentom Svete potvrde (Krizme, jel’) postali zreli članovi Crkve.

Jednom prilikom, dok još bijah simpatizer čula sam riječi jednog fra čovjeka koji je lijepo protumačio smisao kršćanskog poziva. Reče on: „Kad smo bili mali bila nam je dovoljna bočica čokolina i mi smo bili siti. Kad smo malo porasli jeli smo čokolino iz zdjelica i trebalo nam je malo više. Kao već odrasla djeca i ljudi, čokolino ipak nije dosta da bi nas zasitilo. Je li tebi dovoljna ista „količina“ Isusa u životu kad si u maminom naručju donesen u Crkvu, kada si sama dolazila na vjeronauk, i kada si nakon Krizme odlučio da si to nekako prerastao?“ Jesam li ja hrabra osoba? Hm… Prije da sam nejače koje uporno odbija postati zreo čovjek. A zašto? Zato što sam se navikla na čokolino. Na nešto slatko, fino i lako pripravljeno. A zrelost dolazi s hrabrošću.

Danima mi se u glavi vrti pjesma: „Ovo je vrijeme za hrabre i Duh Božji svima je dan…“ U ovom razdoblju koje vrvi pošastima onog koji nije vrijedan da ga spominjemo (jer na kraju priče je on gubitnik), naša hrabrost je itekako potrebna. Ovo je tvoje i moje vrijeme. Duh Božji nam je dan – bez obzira na to jesmo li mi to zaslužili ili ne. Izazivam te da budeš hrabar i hrabra. Prihvati sebe takvog/takvu kakva jesi – grozna, divan, debeo, mršav, grešna, sveta, visok, nizak, moliš stalno, ne moliš nikako. Hrabar čovjek prihvaća sebe. Poštuj druge takvi kakvi jesu bez obzira što bi njih pola na Mars poslao, samo kad progovore. Hrabar čovjek poštuje tuđe slabosti. Pokreni se i izađi iz zone komforta, izbaci iz rječnika ne da mi se – jer rješenje za tvoje probleme je samo u tome da ti kreneš nešto raditi. Hrabar čovjek je uvijek zaposlen. Kreni na margine društva odbačenima oko tebe – u obitelji, bratstvu, na ulici. Hrabar čovjek ljubi one koje nitko ne doživljava. Prestani tražiti opravdavanja za vlastitu lijenost i stvari koje navodno nikako ne možeš učiniti, jesi li stvarno dao sve od sebe. Hrabar čovjek nikada ne odustaje. Najvažnije od svega, svaki hrabar čovjek jest Dijete Božje, i to je više nego dovoljan razlog da se usudimo živjeti svoj poziv punim plućima.

Okrenimo se od samosažaljevanja i kukanja, dano nam je u izobilju; potrudimo se opravdati to što nam je darovano nezasluženo, nosimo jedni druge nesebično, umirući sebi, pa ako treba i krvareći. Crkva nas treba više nego ikada, treba nas hrabre da podmetnemo leđa noseći mlađu braću služeći im. Treba nas da zaboravimo sebe i pohitimo nejačadi ovoga svijeta reći da je naš Bog živ, radostan i sveprisutan.

Zreli članu Crkve, odbaci ono nejačko; molim te, budi hrabar!

Antonia Gašpar

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNaslovnaUmijeće malih koraka

Pismo

Zdravo plavooka djevojčice!

Nadam si da sada uživaš malo više u svom svijetu mašte i bezbrižnosti. Želim ti se javiti i reći ti da mi nedostaju dijelovi tebe – tvoja opuštenost, sposobnost pretvaranja sitnica u svjetska čuda, bezgranično povjerenje u ljude…  Zažmiri malena, opusti se i skini taj teret odraslosti s leđa.

Želim ti reći da Bog nije onaj koji „kara“ kada si zločasta i ne viče na tebe kada grmi, On je divan Tata koji te čuva na svakom tvom koraku. Voli te takvu kakva jesi jer te on sam takvom zamislio. Vjerojatno ćeš provesti život boreći se da prihvatiš ovu istinu, ali te molim, nju uvijek imaj u svom srcu. Čut ćeš brojne glasove svijeta koji će ti tvrditi da nisi nešto „dovoljno“. Ali jesi! Dovoljno si savršena kada te stvorio Savršeni! Upamti to, molim te!

Znam, razbijaš glavu problemima mame i tate, tvojih prijatelja, simpatija, siromašnih i beskućnika. (Žao ti je bakice u trošnoj štali kraj kuće – e pa znaj da je ona još uvijek tamo, još uvijek nema struje i još uvijek je onako sretna.) Vidiš, neke probleme možda i možeš riješiti, ali većina njih je za tebe nerješiva. Znaš što je super – postoji netko tko je spasio svijet. Maleni Isus! Kad porasteš, shvatit ćeš da i on oduvijek raste u tvom srcu. Sjećaš se dana prve pričesti kada si imala osjećaj da letiš koliko si sretna bila – to je On. Kada god imaš problem, svojim djetinjim srcem ispričaj ga Njemu. Ne moraš nabrajati one silne molitve, s njim možeš pričati svaki dan, svojim riječima iz srca.

Moram ti reći da je pred tobom dug i težak put, jer i zlo postoji. Ali ne boj se. Ono što te sada boli, ojačat će te i ohrabriti za neke nove bitke. Važno je da znaš da će uz put biti ljudi koji su dobri i onih koje je život pomalo učinio manje dobrima. Budi blaga s njima! Povrijedit će te i boljeti, ali samo zato što su i sami ranjeni. Oni viču i ne znaju kako tražiti ljubav osim da privuku pažnju na kriv način. Njih voli najviše i posveti im svoje vrijeme. U jednom trenutku ćeš shvatiti da te svatko može povrijediti, pa i oni najbliži. I pomislit ćeš da si sama. Ali… Vjeruj ljudima, koliko god to teško bilo, vjeruj im.U drugom trenutku ćeš shvatiti da ni sama ne znaš ljubiti, ni praštati, i da si i ti samo čovjek koji nekog drugog boli. Nećeš uvijek biti jaka i poletna, nasmijana i puna riječi, slomit ćeš se. Nećeš vidjeti smisao i strah će ti biti vječni cimer. I unutar sebe ćeš vidjeti samo trulež. Ali i tada se sjeti da si savršena takva kakva jesi.

Brbljavice, ne daj da te ikad utišaju i ubiju iskre tvoje posebnosti. Nezgodno je mjesto ovaj svijet, ali je on samo most do Doma. Pleši na njemu, čini pogrešne korake, padaj i ustaj. Predlaži svoje koreografije, treniraj i odmaraj. Budi blaga prema sebi! Koliko god te šibale bure nevolja, ostani mekana – takva se ne možeš slomiti. Uvijek imaj na umu da si samo na putu kojim te vode nevidljive ruke tvog Oca koji te čeka. Slijediš li ih, ne možeš se izgubiti. (P)Ostani dijete zauvijek, molim te.

Antonia Gašpar

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Noviji postovi
Stariji postovi