Često se u životu nalazimo pred dvojbama. Svakodnevno smo pozvani poželjeti živjeti ovako ili onako. Prilike koje nam se pružaju zahtijevaju odluke. Jedan od temeljnih motivacijskih govora, pa i u svijetu religija, glasi: „ili – ili!“, „ili jesi, ili nisi!“, „ili život, ili smrt!“, „ili ćeš biti vrhunski framaš, ili framaš nećeš biti nikako!“ Mogli bismo ovako u nedogled nabrajati sve one izreke i životna stanja koji nas potiču na odabir, zauzimanje stava, opredjeljenje. S druge strane, kad god se susretnem s frazama i zbivanjima koje odišu odabirom jedne i automatskim isključivanjem druge stvarnosti, sjetim se jedne rečenice za koju kažu da je „staro katoličko načelo“, a glasi: „et – et“, što znači „i – i“, za razliku od načela „aut – aut“, što znači „ili – ili“.
Razmatrajući današnje evanđelje na Prvu korizmenu nedjelju o Isusovim kušnjama u pustinji, možemo uočiti da „dijalog“ između Isusa i sotone tematizira upravo gore navedene dvojbe i izbore. Drugim riječima, sotona napastuje Isusa upravo po ključu isključivanja jedne nauštrb izabrane stvarnosti. Barem u prvim dvjema napastima, koje su trebale poslužiti kao uvod za totalni kolaps u trećoj.
Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom. Pitanje o Božjem sinovstvu poput refrena odzvanja u prvim dvjema napastima. Zapravo, čitav Isusov život kako ga nalazimo u evanđeljima, sve do smrti na križu, obilježen je pitanjem sinovstva i očinstva. A mi smo, poput Isusovih suvremenika, pozvani iščitavati u čemu se ono sastoji. Kao i tada, tako i danas postoje različite percepcije očinstva i sinovstva. I, kao što su Isusovi sunarodnjaci stajali pred izborom između Isusa – Sina Očeva, i Barabe – sina tatina (hebr. „bar-abba“ – tatin sin), tako i mi danas poznajemo Sina Očeva, očeve po uzoru na Oca i sinove po uzoru na Sina, kao što poznajemo i tatine sinove, tate po uzoru na tate i sinove po uzoru na sinove. Koji nam je draži? S kojim ćemo bolje proći? Koji je istinski?
Vraćajući se na prvu kušnju, pozvani smo ju nadvladati ako želimo biti sinovi Oca. Prva Isusova kušnja, ili prvi „ili“, sastoji se u prvenstvu tijela nad duhom. Jedna od temeljnih kritika kršćanstvu često je uperena prema bogatstvu. U današnje vrijeme ta je kritika prilično bučna i agresivna. Nerijetko ćemo naići na komentare poput ovih: „svećenici nemaju što tražiti u društvu!“, „nemaš ti što nama ‘popovati’!“, „prvo se odreci bogatstva, plaćaj porez, radi kao ostali normalan svijet, pa onda pričaj!“, „podajte vatikanska bogatstva narodu pa ćete onda biti vjerodostojni“, itd., da ne navodim sada i one malo masnije izričaje. Pokušavajući aktualizirati Isusovu prvu kušnju, uviđamo kako se i mi danas možemo s njome susresti. I kušat ću odgovoriti protupitanjem: „da se sve ovo nabrojeno dogodi, koliki će biti postotak onih koji će nakon toga Crkvu više zavoljeti?“ Zašto sam ovako skeptičan? U evanđeljima pročitah da se ovo ako si Sin Božji još jednom čulo, i to pod križem – u obliku provokacije.
Time nije rečeno da smo se pozvani oglušiti o kritike, makar one i ne bile izrečene u dobroj namjeri. Čovjek uvijek može učiti, i od onih koji mu žele dobro, kao i od onih koji mu ne žele. Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. Onaj tko svodi Crkvu i kršćane na prodavnicu i prodavače, štandove i one koji iza njih stoje, promašio je njezinu bit. Onaj koji padne na ovoj kušnji pao je pod napašću onoga „ili – ili“. Prvenstvo riječi nad kruhom nije smanjenje kruha, nego spoznaja da čovjek jednostavno ne smije biti promatran u isključivo tjelesnoj komponenti. Upravo poimanje čovjeka u isključivo tjelesnoj stvarnosti dovodi do strašnih posljedica. Ondje gdje je čovjek shvaćen kao nakupina mesa i kostiju, čisti poslušnik i rob/a kojim/kojom se trguje i gazi njegovo dostojanstvo, događa se prevrat temeljnih vrijednosti, i takav je jedan od glavnih uzročnika moći jednih i nemoći drugih. Čovjek ne može biti samo predmetom zakonskih i ustavnih paragrafa, znanstvenih, filozofskih i ne znam više kakvih istraživanja, objektom koji živi da bi zadovoljavao nečije sebične potrebe. Čovjek, već od svojih početaka u majčinoj utrobi, jest i treba biti predmet pažnje, nježnosti, ljubavi, riječi. Jednostavno, čovjek je puno više od stanica. Isus nas danas poziva oduprijeti se ovoj prvoj, temeljnoj kušnji, ne nasjedajući na nju ma kako u prvi mah istinito zvučala. Dodati riječ nije zanemarivanje kruha. Štoviše, ona je njegova jedina istinska mogućnost po kojoj će čovjek uistinu živjeti punim plućima, primajući uistinu sve što mu je potrebno – a ne samo dio.
Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’ Isus mu kaza: „Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ Zanimljivo je uočiti kako sotona poznaje sv. pismo. Rekli bismo, vrhunski bibličar! Upravo nas ta spoznaja približava shvaćanju druge kušnje, koja se sastoji u zanemarivanju tijela nauštrb duha. Kao vjernici koji redovito pohađamo crkvu, pa i više od redovitog, osobito smo napadani na ovoj razini. Zaboravljajući da nismo pozvani samo njegovati duhovni život, postajemo licemjeri. Želeći postati nešto što nismo – a anđeli nismo – život nam se može pretvoriti u privid. Tako, u crkvi mogu imati jedno ponašanje, a na ulici sasvim drugo. Na zajedničkim molitvenim skupovima mogu se ponašati poput sveca, a u kući, među društvom ili na poslu poput nekoga tko nikad u životu nije čuo niti jednu Isusovu riječ i poticaj. I u drugoj kušnji Isus nas svojim primjerom poziva odbaciti ono „ili – ili“ jer, prisutnost tijela u duhovnom životu nije degradacija duhovnosti, nego njezino istinsko ostvarenje. Na vrh hrama možemo se lako popeti, ali je bolniji pad kad se s vrha strovalimo.
Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: „Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.“ Tada mu reče Isus: „Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’“ Konačno, nadvladavši temeljne dvije kušnje, Isus je izričito odbio i treću. Kralj je onaj koji je pozvan pobrinuti se i za tjelesno i za duhovno jer, u svom kraljevstvu ima i onih kojima je potreban duh kao i tijelo. Ali, takva briga za duh i tijelo je umanjena jer, koliko god sjaj toga kraljevstva bio blještav i primamljiv, ipak pada pod onim napastima koje u konačnici prokazuju i onoga koji kao kralj stoji iza takvih kraljevstava. Što li je drugo klanjanje čovjeku i zemaljskim kraljevstvima doli prethodno popuštanje sotoni zbog kojeg ne opažam važnost duha – uz tijelo, i važnost tijela – uz duh? Ove napasti su teške. Ali, pozvani smo ih u svom životu primijetiti i znati im odoljeti, kako bismo izlazeći iz pustinje doživjeli istinsko preobraženje – a ne upali u idolatriju.
Bog je onaj koji sabire u jedno. Đavao je onaj koji razdvaja.
S ovim ili – ili, nije se baš za igrat’…
fra Antonio Šakota