Naslovna Dobra priča
Kategorija:

Dobra priča

Dobra pričaNaslovnaNovostisliderUncategorized

Frama za Afriku

 

Potaknuti misijskim organizacijama Srce za Afriku i Mali Dom, Nacionalno vijeće Frame BiH je početkom godine predstavilo novi projekt “FRAMA ZA AFRIKU”.

Nekoliko mjeseci kasnije, projekt je priveden kraju.

Ujedinili smo framaše širom Bosne i Hercegovine te je ulogu kumstva preuzelo čak 60 bratstava.

Razmišljajući o životu sv. Franje, prva pomisao jest uvijek siromaštvo. Franjo se htio osiromašiti do kraja. Htio je da svatko ima više od njega. Hvala Bogu pa smo, tom mišlju vođeni, prepoznali bližnjega u potrebi. Uistinu nas je oduševila ideja da pomognemo baš onima za koje stalno čujemo, no rijetko se odazovemo.

Ali sada smo bez imalo premišljanja, proveli misao u djelo jer kao što u Vječnom zaljubljeniku pronalazim: “Nije dosta samo razmišljati, dolaziti do svijetlih spoznaja. To je nedovršeno djelo; što je u svijesti, mora u život.”

Kad je to djelo napokon oživjelo, oživjela je i radost u našim srcima znajući da smo učinili njihove živote barem malo sigurnijima i lakšima.

I reći ću da je uistinu čudesno bilo ujediniti sjever i jug, istok i zapad da zajedničkim nastojanjem učinimo dobro.
OD SRCA VAM SE ZAHVALJUJEMO! ❤️

 

Frama Hercegovina

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Dobra pričaNaslovnaNovosti

‘Ladne se vode s izvora napiti

Ne može se sakriti grad koji leži na gori (Mt 5,14). Vozeći se autocestom prema Franjinom gradu još se izdaleka može ugledati mjesto u kojem je sve započelo. Kamena oaza građena u talijanskom gotičkom stilu dominira brdo na kojem je smješten mali umbrijski gradić koji više djeluje kao prizor nego realnost. Oduševljenje šezdeset hodočasnika koji su se uputili u rodni grad svoga duhovnog oca bila je opipljiva i nije ih je bilo mnogo koji su mogli skloniti pogled s osvijetljenih kamenih zidina. Nisam imao osjećaj toliko da idem negdje, da dolazim na neko mjesto, nego kao da se vraćam. Kao da smo svi mi bili nekad davno poslani iz ovog gradića i da se napokon vraćamo kući. Već sam danima zamišljao kako prolazimo kraj ploče na kojoj piše Assisi i sebe kako stojim ispred male crkvice unutar ogromne bazilike – Porziuncula, jedino mjesto koje braća imaju pravo zvati svojim. Vraćao sam se kući, a bio sam na pustolovini.

Smjestili smo se u samostan taman ispred gradskih vrata, kao da je svečani ulazak trebao još malo sačekati. Rano ujutro trećega dana našega putovanja uputili smo se prema crkvici Marije anđeoske. Doživljaj svih nas najbolje opisuje reakcija jedne framašice koja nije mogla skinuti osmijeh s lica i dok je cijelim putem prema sakristiji skakala od radosti ponavljajući „ljudi moji ovo je Porcijunkula.“ Prizor je uistinu bio nevjerojatan. Unutar masovne bazilike, čija kula seže 70 metara, smještena je mala crkvica – kolijevka franjevačkog Reda. Pred njom se ne stoji kao pred spomenikom. Stati pred Porcijunkulu znači biti uprisutnjen u Franjin život. Skoro zaboravljena, osamljena i napuštena u Franjino vrijeme ona točno odgovara njegovu duhu. Htio je biti malen, štoviše uvijek je htio biti manji, a baš se takvim Bog poslužio da učini nešto veliko. Takva skromna mjesta pratila su nas gdje smo god pošli. Tražiti franjevačka mjesta nikad nije traganje za nečim znamenitim. Onaj koji traži dodir s Franjom zavlači se u špilje La Verne i Fonte Colomba, upućuje se u staje Rivotorta i povlači se u tišinu Carcera. Upravo se u toj tišini čuje Božji glas – onaj isti glas koji je uputio Franju da mu popravi Crkvu. Čini mi se da smo se svi nadali čuti isti glas dok smo klečali pred križem svetog Damjana u crkvi svete Klare. Možda ga i nismo čuli na isti način kao Franjo, ali smo pošli odatle s uvjerenjem da Bog može preko svakog od nas dati novog života svojoj zaručnici – Crkvi. Upravo je to ono zbog čega smo došli u Asiz. Nismo došli vidjeti, nego doživjeti. I kako smo doživjeli!

Bili smo kratkih 5 dana, ali kao da je vrijeme stajalo. Bili smo s Franjom, uronjeni u otajstvo čovjeka ujedno jasna i neshvatljiva. Tako smo na kraju svoga puta došli do mjesta gdje je Franjo završio svoj zemaljski put. Ispod crkve sv. Franje nalazi se grob asiškog siromaštva. Kako opisati mjesto u kojem tisuće ljudi ne puštaju glasa? Tu sam doživio nešto posebno i osobno. Dok sam klečao pred grobom u klupama kraj mene sjedila je jedna djevojčica. Bila je vidno bolesno iako posve zdrava duha. Kraj nje sjedio je njezin otac, a iza njih majka i sestra. Ugledavši me kako pored nje klečim u habitu, uzela me za ruku, izgurala svog oca i sjela me kraj sebe. Dok smo sjedili u molitvi ni u jednom trenutku mi nije ruku ispuštala. Kako malo treba da se čovjek sjeti zašto je uopće pošao ovim putem. Nisam tu za sebe, nego za drugog. Vjerujem da su i ostala moja braća iz ove skromne franjevačke obitelji, negdje na ovom putovanju to osjetili. Život ima smisao samo kad je drugom darovan. I to je Asiz. On je povratak na izvore. To je mjesto na kojem franjevačka duša duboko pije iz najčišćeg vrela. Vratili smo se kratko kući, okrijepili i opet bili poslani. Živim u nadi da ću poput svetog Franje još jednom prije nego me Bog pozove k sebi vidjeti mjesto gdje je sve počelo, a još više da ću to mjesto donijeti drugima u svojim susretima. Ono se ne može opisati, samo doživjeti. U nadi da ćete i vi jednom Asiz iskusiti pozdravljam vas našim starim pozdravom, Pax et Bonum!

fra Robert Kavelj

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Dobra pričaNaslovnaNovostiUncategorized

Jutro novog života!

Gledajući ljudskim očima možemo reći da je Krist ovdje na zemlji doživio svoj poraz. Sav njegov nauk, čudesa, njegova djela bila su izrugana i popljuvana od strane svjetine koja je vikala: “Raspni ga!” Okrunili ga trnovom krunom, razapeli i ubili našeg Gospodina.

Na prvi mah čini se da je zlo pobijedilo dobro, da je laž uništila istinu i da je tama porazila svjetlo. I sve je to zapečatila stijena na Grobu. I upravo u tome i jest ljepota! Sve staro mora umrijeti da bi započelo novo. Sjeme mora pasti u zemlju, ući u tamu, umrijeti da bi urodilo plodom. To nam je tako lijep i snažan poticaj da svoje grijehe, zle sklonosti, ružne navike, sve propuste razapnemo na Golgotu i položimo u grob. Jer samo tako možemo početi iznova. Kad umremo sebi tek smo se onda sposobni roditi za novi život.

Ne možemo činiti iste stvari, a očekivati drugačije rezultate. Moramo mijenjati svoju svakodnevicu i svoje navike. A Krist nam je upravo danas pokazao kako je samo on kadar graditi na našim ruševinama i kako je samo on sposoban od mrtvoga i usahloga učiniti živo i svježe! Na klimavom i prestrašenom Petru gradi svoju Crkvu, a grešnica prva nosi Radosnu vijest!

Neka nam ovaj Uskrs bude poticaj da pustimo Gospodina u svoj život i dopustimo mu da gradi na našim slabim i krhkim temeljima. Jer On to može! On našu slabost pretvara u jakost!

Sveti Franjo znao je svoj križ nasloniti na Kristov križ; svoje rane na Kristove rane i svoje boli dati Onome koji najbolje zna što je bol. Neka nam primjer svetoga Franje bude poticaj da duboko u srcu nosimo istinu da svaka patnja i bol, svako trpljenje imaju smisla jer je stiglo Jutro Uskrsa! Jutro koje nosi novi život.

Neka vam je sretan i blagoslovljen Uskrs!

 

Fra Marin Karačić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Dobra pričaNaslovnaNovosti

ALI GA USTUPLJENO SVJETLO NIJE UMANJILO

Dragi framaši i svi čitatelji dobre volje!

Nadam se da ste sinoć sudjelovali na misi uskrsnog bdjenja. Svaka misa je posebna i u svakoj nam se daruje čitav Krist – i po Riječi i po Kruhu. No, sinoćnje bdjenje s razlogom se već od starine naziva „majkom svih bdjenja“. Bogatstvo obreda koji se, uz popratne dijelove, sastoji od četiri cjeline – službe svjetla i riječi, krsne i euharistijske službe – u čovjeku bude ono pitanje kojim kod Židova počinje pashalna naracija, a mi smo ga s punim pravom preuzeli, potaknuti upravo vazmenom noći: „Zašto je ova noć drukčija od svih drugih noći?“.

Dok budete čitali sljedeće retke preporučujem uzimanje stanki. Slobodno zastanite na nekim dijelovima kako bi sjećanje istinski odjeknulo u vašim srcima i u njima se nastanilo s ciljem preobrazbe života po Kristovu uskrsnuću.

Sinoćnji obred započeo je službom svjetla, kada se pred crkvenim vratima pali uskrsna svijeća, jedan od najsnažnijih simbola Isusa Krista. Sjeti se, svećenik je nije upalio upaljačem. Da bi ju upalio prethodno je morao pripraviti prirodnu vatru. Za to je morao izdvojiti vrijeme, pohoditi majku prirodu, pripraviti drva i malo se više nego obično potruditi. Zato, u ovom prvom koraku razmatranja o uskrsnoj svijeći, zastani! Postani svjestan da si za stvaranje velikih stvari pozvan potruditi se i izdvojiti svoje vrijeme. Postani svjestan da se velike stvari u životu neće dogoditi jednim zamahom palca, niti da će se riješiti pet do dvanaest. Velike stvari traže pomnu pripravu. Poziv koji nazivamo životnim počinje se stvarati i pripremati izdaleka. Svaki mali koračić učinjen na tom putu vrlo je dragocjen jer taj već pripravljeni put ravna, svaka prolivena kap znoja bistri nam obzorje sklono zamućivanju, svaki mučni zamah ruku, intelektualni kao i molitveni napor čine nas spremnijima za odigravanje onih velikih utakmica. Konačno, u moru vještačkoga i umjetnoga, zahvali za Uskrs Bogu na majci prirodi, svim njezinim bogatstvima. Od prirodnoga ognja pali se svijeća napravljena zahvaljujući pčelinjem radu. I Bog je na početku uzeo tvar – prah zemaljski – i stvorio čovjeka. I Bog je ono što je odvijeka naumio s čitavim stvorenjem započeo izdaleka, nekad davno. I Bog je svoju veliku utakmicu pomno pripremao tijekom čitave starozavjetne povijesti spasenja. Konačno, i Bog je uzeo tvar – tijelo – da bi po Kristu postao čovjekom i po tom tijelu donosio ljudima svjetlo.

I dok se vani palila svijeća u crkvi bijahu ugašena sva svjetla. Sve je bilo u tami dok preko praga nije prešlo svjetlo Uskrsloga. Jedna svijeća unosi svjetlo u tamu. Jedna svijeća izgara da bi svima od njezinog svjetla doteklo. U Hvalospjevu svijeći pjevamo: „Njezin je plamen podijeljen drugima, ali ga ustupljeno svjetlo nije umanjilo“. Svijeća se dijeli i pritom ne gubi od svoje biti. Izgara i izgarajući se skraćuje, ali ostaje uskrsna svijeća. Njezino izgaranje i skraćivanje omogućuje svjetlost na nekom drugom mjestu. Netko drugi gori i svijetli zahvaljujući ovoj svijeći. Tako uskrsna svijeća postaje dio života jednoj drugoj svijeći. Krist koji za nas izgara nastanjuje se u nama kada primimo od Njegovoga svjetla. I tako na čudesan način ostaje s nama do svršetka svijeta, u našem životu i svakom pojedinom danu, po sjaju one jedne male iskrice za koju se samo čini da je mala.

Od jedne svijeće mi mnogi primamo svjetlo. A svjetlo primamo tako što ga jedni s drugima dijelimo. Za nadati je se da oni koji su najudaljeniji od prostora prolaska uskrsne svijeće neće biti nestrpljivi te iz džepova izvaditi upaljač kada vide da tamo nečije svjetlo već gori a njihovo još nije. Gdje god se nalazio, budi svjestan da će svjetlo do tebe stići. Nemoj se uspoređivati s onim ispred tebe. I on, poput tebe, vrši jedan obični zadatak – nestrpljivo čeka da ga svjetlo obasja kako bi ga dijelio dalje. Neće ga on dobiti više od tebe. A manje je bitno je li ga dobio prije ili poslije jer postoje radnici prve, treće i posljednje ure, i svi će dobiti jednaku plaću (usp. Mt 20). Stoga, nadam se da nisi i ubuduće nećeš posezati za „upaljačima“ nego da ćeš čekati i pritom znati da će svjetlo stići, a ti koji si ga dobio prvi nadam se da sinoć nisi i ubuduće nećeš pomisliti da je to zbog toga što si više „Bogom dan“ od nekog drugog. Uloga ti je jasna, primi svjetlo i podaj svjetlo! I još nešto! Kad se sjetiš ovih uvodnih obreda ponesi u kovčeg životnih lekcija i onu da ne možeš sam. Netko „ovisi“ o tebi i ti „ovisiš“ o nekomu. Netko će od tebe primiti svjetlo – kako je to lijepo! Od nekoga ćeš ti primiti svjetlo – zahvali na tome! Konačno, ni sama uskrsna svijeća nije baš preuzetna te sebi na pleća natovarila zadatak zapaliti svaku pojedinu svijeću. Upalila ih je nekoliko, onih najbližih, i njima povjerila tako važnu zadaću raspaliti ostale. Uvijek zastanem pred ovom tajnom Božje logike koja se očituje u povjerenju, slobodi i nenametljivosti. Niti On „sjedi u fotelji“ gledajući što činim ja, niti sam ja stvoren „sjediti u fotelji“ čekajući što će učiniti On.

Svijeće su se opet upalile pred navještaj Evanđelja, Radosne vijesti Kristova uskrsnuća. Uvijek sam se divio jednoj povijesnoj činjenici. Naime, mjesto gdje je Krist raspet, pokopan i odakle je uskrsnuo nalazilo se izvan grada. Kada je rimski car Hadrijan godine 135. razorio Jeruzalem pretvorivši ga u novi grad pod nazivom „Aelia Capitolina“, središte toga grada s poganskim hramom sagradio je upravo oko Golgote. Zašto baš tu? Zašto ne kod nekadašnjega Hrama? Ili na nekom trećem mjestu? Od Isusova uskrsnuća do 135. g. prošlo je jedno stoljeće. Ni puno ni malo. Ovisi s koliko se intenziteta određene stvari žive. U tih 100 godina prve generacije kršćana neprestano su hodočastile na Golgotu i s upaljenim svijećama u rukama (tako su prvi kršćani, judeo-kršćani, najčešće molili) slušali Radosnu vijest uskrsnuća pred praznim grobom. Očito, toliko su njihova pobožnost i stalni dolazak na ovo mjesto bili prepoznatljivi da ih se moralo zatrti pokušavajući izbrisati spomen na Kristom posvećena mjesta. No, neki tračak svjetla uvijek je ostajao u tami neprijateljskih sila. Ipak su one prolazne, za razliku od uskrsnoga svjetla koje trajno tinja i svijetli. Tako je kršćanski svijet na Golgoti ipak dočekao izgradnju bazilike Kristova groba. Ova činjenica naučila me mnogočemu. Dok držim upaljenu svijeću, pozvan sam slušati Riječ, o nju se ogledati i u život je provoditi jer, Gospodin mi je svjetlost i spasenje (usp. Ps 27). Sada znaš zašto si sinoć držao upaljenu svijeću dok se čitalo Evanđelje. Zato ga ubuduće nemoj čitati ni slušati kao neke uobičajene riječi. Riječi Radosne vijesti imaju posebnu snagu. U stanju su ostavljati trajne spomene, okupljati zajednicu oduševljenih ljudi, poticati na hrabra djela i mijenjati živote.

Svijeća se palila i na krsnoj službi. Jedan od neizostavnih simbola krštenja upravo je svjetlo. Po krštenju dobivamo novi vid, drukčiju dioptriju. Naš okvir postaje Evanđelje, Krist Gospodin. Krštenjem postajemo dionici božanske naravi. Boga nazivamo Ocem, Sina bratom a Duh nas uvijek iznova podsjeća na tu snažnu istinu o Bogu i u nju nas trajno uvodi. Krštenjem postajemo i članovi jedne obitelji – Crkve, te nam se svi grijesi opraštaju. Lijepo je znati da na svijetu nismo sami, te da samoća kao posljedica nekih grešnih odluka ne mora biti naše trajno stanje. Uvijek postoji mogućnost novoga početka!

Pozvani smo živjeti po uzoru na Krista. Zato, dragi framaši i svi čitatelji dobre volje, vratimo se onoj svijeći. Pokušaj na trenutak zamisliti sebe u ulozi one jedne svijeće.

Potrudi se oko sebe!

Pripremaj svoju veliku utakmicu izdaleka!

Zavoli svoju prirodu/narav!

Zavoli prirodu i izvan sebe!

Budi strpljiv sa sobom!

Tvoja mala iskrica može zapaliti mnoštvo!

Netko se može oduševiti zahvaljujući tvojoj žrtvi i tvojoj riječi!

Nemoj se diviti svome svjetlu kako lijepo gori nego se okreni i podijeli ga s nekim jer netko upravo na tebe čeka!

Izgaranje će utjecati na tvoj život ali te neće umanjiti! Naprotiv!

Nemoj sam paliti sva svjetla! Pusti i druge neka pale i imaj povjerenja u njih!

Kad misliš da ti ne ide budi svjestan da je uvijek s tobom ono Veliko svjetlo!

Dolazi na misu, slušaj Riječ pozorno i od nje živi, ne zato što moraš nego zato što želiš!

Prekriži se u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i postani dionikom ove logike što je učimo po svijeći!

Neka je svima sretan i blagoslovljen Uskrs!

 

 

fra Antonio Šakota

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
ČasoslovDobra pričaHodKolumneNaslovnaNovostiUmijeće malih koraka

Sljedeći korak

Rutina je nezgodna stvar. Ljudi su takvi da teško izbijaju loše navike iz svog ponašanja, a one dobre isto tako teško usvajaju u tu rutinu. Gadno se, prema tome, iz loše rutine izvući. No, mogu li i one navike koje mi smatramo dobrima preći u loše?

Većini nas, bilo da smo studenti, srednjoškolci ili da radimo, dan za danom izgleda slično. Slijedi se neki normalni, uhodani raspored i sve što se „mora“ uraditi, a da nije u tom rasporedu, već je malo teže. Naviknuti smo na jedno i dobro nam je tako. Ne treba u to dirati. Dođe možda vikend, popije se kava, dvije, tri, popriča se s prijateljem kojem si rekao tamo nekad prije dvije godine „Aj zvat ću te na kavu!“, pa eto nisi do sad imao vremena, znaš kako je, vazda nešto. Al’ lijepo je to, eto malo si kao promijenio nešto u svom rasporedu i dobro ti je. Makar je i taj vikend svaki isti, samo nek’ se razlikuje od radnog dana, da brate znam da je vikend.

I prolazi tako, dan za dan, vikend za vikendom, tjedan za tjednom, pa i godina za godinom, a ti si u nekoj rutini. Ti si u toj kolotečini iz koje se svakim tim proteklim danom sve teže i teže izvući. Probaš, negdje zapneš, vratiš se u svoju „komfort zonu“ i opet ti je dobro. Nije odlično, al’ je dobro, ugodno, može se tako. I tu nailazimo na najveći problem svih nas. Smatramo da je navika i rutina loša, samo ako je „na prvu“ loša. Ne gledamo širu sliku, ne vidimo da i neke dobre navike, dobra okruženja, ako zapnemo u njima, mogu postati loša. Život dan za danom traži korak dalje, korak više od onoga što si mu do sada nudio. I onda se čudimo svemu i svačemu, onda nam ne valja ni ono što je prije valjalo. Zašto? Zato što fali taj korak. Fali nam tako malo da se pomaknemo naprijed, al’ eto, nama je i ovdje dobro, pa zašto uopće išta više i dalje tražiti i pokušavati? Uhodali smo se u svom poslu, dobro nam je, ne želimo ni pomisliti da možda možemo i zaslužujemo bolje. U školi, na fakultetu, dobro ti je i kad polažeš predmete, jer, kakvih sve ima, dobar si ti. I jesi, dobar si, al’ možeš biti bolji. Razlog zašto smo samo „dobri“ je taj što nam je to dovoljno. Ne treba se ograničiti niti zadovoljiti situacijama i okolnostima u životu. Ne traži nitko od nas da svaki dan izmišljamo nova društva, novu okolinu, nove projekte, … Ali generalno gledajući, radi sebe, pa i radi drugih, trebamo paziti da nam ono što radimo ne postane rutina. Ako nešto pređe u naviku, rutinu, refleks, tu se gubi ljubav. Ljubav prema poslu, ljubav prema zajednici, prema osobi. Možda zvuči čudno, ali sve to može i hoće preći u naviku, ako se malo ne trgnemo i ne odlučimo napraviti taj sljedeći korak. Možda i drugi budu slijedili moj primjer, pa i njih potaknemo na micanje s mjesta u koje su zapeli igrom slučaja.

Postoji izreka „Putovanje od tisuću milja počinje jednim korakom….“. I na prvi pogled je ta izreka besmislena. Logična je sama po sebi i nema smisla da mi netko uopće to ponavlja. Nema, ali očigledno je da nam to i treba ponavljati jer zaboravimo da je za bilo kakav napredak u životu potrebno dati neku reakciju, napraviti sljedeći korak, pokrenuti se!

Mario Rajič

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Dobra pričaKolumneNaslovnaNovostiUmijeće malih koraka

Odmah!

Svakodnevno odgađam toliko toga za neki drugi trenutak… I u istom tom trenutku znam da sam na To do listu nakačila bespotrebno još jednu crticu koju ću odgađati do krajnjeg roka. Brzina mog „Evo sad ću“, obrnuto je proporcionalna brzini kojom to i učinim. Misao da imam vremena za bilo što toliko se uvukla u moj svijet da me današnje Evanđelje baš zapitalo. Jedna jedina riječ me tako posramila da sam pred oči izlistala poveći spisak svega što planiram učiniti već godinama, a ne činim. Istina je da činim samo ono što mi se stavi na put kao prioritet ili kada baš dođem do zadnje sekunde (između ostalog, kao i ova kolumna). Jedna jedina riječ, a toliko me razodjenula i ogolila da sljedeće godine života ne mogu nego ju ponavljati…

 

O čemu se ovdje radi? O lijenosti, nemaru ili bezvoljnosti? Kolotečini života u koju svi upadnemo, težini zadatka koji se nađe ispred nas ili o ogromnom strahu od sljedećeg koraka? Sjećam se da sam za vrijeme pripremanja ispita uvijek sve ostavljala za zadnji trenutak i uvijek obećavala sebi da ću sljedeće ispite spremati na vrijeme. Mo’š misliti. Ispiti su položeni, ali ja tek sada učim značenje onoga na vrijeme. Život kao elegantni kaos zna postaviti ispred čovjeka situacije u kojima jednostavno treba znati reagirati. Bilo da se radi o spremanju ispita ili pospremanju sobe, razgovora s nekim koga bi najradije u top stavio, odluke o životnom pozivu, okretanju nove stranice ili jednostavno prihvaćanju toga što si i gdje si u ovom trenutku, bitno je znati reagirati odmah. To je ta čarobna riječ koju moja majka toliko puta ponovi u danu, a ja je začuh tek danas. Odjeknula je prostorima moje duše britko i jasno poput nanosa bure, koja je unatoč hladnoći nositeljica nečeg osvježavajućeg i novog.

             

Apostoli su odmah ostavili ono što im je život značilo i krenuli za Isusom. Tek tako, bez govora i pitanja. I ja se smatram pozvanom jer sam Krštenjem dio velike obitelji Majke Crkve, ali znam da često odbijam krenuti za Njim, i to baš u onim malim, svakodnevnim situacijama. I evo, odmah ću početi raditi na cijelom popisu, jer želim biti odvažna i hrabra, želim krenuti za Njim ne pitajući se što će, kako će i kada biti. Pokušat ću ostaviti svoje mreže nesigurnosti i straha od nepoznatog (a možda i ove online koje me odspajaju od Blizine) i uhvatiti ruku Njegove sigurnosti ne okrećući se za neodgovorenim pitanjima. Odmah! Toliko komplicirano jednostavna riječ, baš poput onoga što Isus traži. Krenuti za njim spremajući ispit, opraštajući, postavljajući pitanja koja će promijeniti sve, donoseći odluke, upravo sada – odmah! Jer poslije možda neće nikada doći, a druge prilike neće biti. (…) Na Njegovu riječ „Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim!“ (Usp s. Mk 1, 14-20), pa krenimo onda i mi!

Antonia Gašpar

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Dobra pričaNaslovnaNovostiPodručno bratstvo

I SVJETLO U TAMI SVIJETLI

Oni koji pažljivo čitaju Sveto pismo znaju da izvještaje o Isusovu djetinjstvu, pa tako i božićne događaje, nalazimo kod Mateja i Luke. Izvješće ovoga drugoga najčešće u liturgiji Božića i slušamo, osobito na misi polnoćki. Međutim, dobro je znati da za svetkovinu rođenja Gospodnjega imamo 4 različita misna obrasca, kao i odabir misnih čitanja. Tako, postoji misa bdjenja, polnoćka, zornica i danja misa. Nerijetko se dogodi da Lukin izvještaj slušamo u svakoj od navedenih, jer nam je, nekako, najbliži i najbolje dočara Božić.

No, postoji i jedan drugi tekst evanđelja, onaj iz Ivanova proslova. On je ponuđen za liturgijski navještaj u danjoj misi. Na jednom mjestu, tako, stoji: „i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“ (Iv 1, 5). Vjerujem da smo na vjeronauku učili različite teorije o nastanku svetkovine Božića, ili bolje, njezinu smještanju u kalendarski okvir kojega do danas baštinimo. Nadalje, možda se netko bar jednom upitao kako je nama Božić zimi a nekom drugom ljeti. Osobno, barem se nadam da nam u tom kontekstu snježne pahulje nisu uvjet za dobru proslavu Božića. Učili smo da je, između ostalog, postojala jedna poganska svetkovina, boga sunca, koju su kršćani starine „pokrstili“, slaveći upravo tada svoje „Mlado sunce s visine“. I, nisu kršćani ništa prepuštali slučaju. Tako, mogli su oni svetkovinu rođenja Isusova proslaviti bilo kada u godini. Evanđelje nam ne odgovara na pitanje je li to bilo u ljeto ili u zimu, u jesen ili na proljeće. Kršćani su odabrali zimu, hladnoću, razdoblje zimskoga solsticija – kada je dan najkraći a noć najduža. Znali su se ti kršćani uživjeti u svijet simbola. Znali su dopustiti da im određeni izvanjski čimbenici, poput tame i hladnoće, postanu sredstvo po kojemu će bolje prepoznavati znakove vremena.

A koji je to znak? O njemu nam svjedoče oni za koje evanđelist kaže: „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.“ (Iv 1, 12-13). Oni su u životu iskusili, primivši Isusa u svoje srce, snagu njegovoga svjetla koje je u stanju raspršiti svaku tminu, snagu njegove topline koja otapa svaku hladnoću srca, snagu njegove ljubavi koja tjera od sebe mržnju, snagu njegove milosti koja grijehu ne da blizu, snagu njegove istine koja nas izvlači iz svakojakih iluzija i laži. Taj mali, to dijete, taj Isus, očito, jači je svake tmine. Oni su to iskusili i nama namrijeli.

Što je danas sa mnom, s nama? Jesam li svjestan da kada Isusa primam i od njega živim, i sam postajem tračak toga svjetla, topline, ljubavi, milosti i istine u ovom svijetu? Vjerujem li Bogu kada mi pozivom svojim poručuje da u Njegovom Imenu mogu činiti čudesna djela, biti pokretač nečega dobroga, plemenitoga, radosnoga, nepatvorenoga i blagoslovljenoga u društvu u kojem živim? Konačno, vjerujem li da je to i takvo svjetlo, kako god se neznatno činilo, kadro raspršiti tamu i veću od one za zimskoga solsticija?

Ovoga Božića svima od srca želimo da u punoj vjeri postanemo svjesni da: „svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze“, gdje god bili i kroz što god prolazili u životu, i da smo svi koji vjerujemo u Njegovo Ime dionici toga istoga svjetla.

Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Dobra pričaKolumneNaslovnaNovosti

Odjek framske tišine

Nekako u ove jesenske dane ne mogu da se ne sjetim onih dana provedenih u Frami. Obično su nam primanja i obećanja bivala početkom listopada, a onda nastupe već pomalo uhodani sastanci i razne teme, sve to dok se uhodavamo i u školskom programu, ali i fakultetskim predavanjima. Iako su to sve bili neki novi početci, uvijek me jesen (najdraže mi godišnje doba) smirivala i vraćala k meni samoj, odnosno susretu s Bogom. Moram priznati da su mi sastanci koje smo provodili u klanjanju bili najdraži upravo zbog toga što sve novo oko mene započinje, a On ostaje isti i u tišini strpljivo čeka da se „smiri moje srce u Njemu“. Nakon ljeta i pomalo slobodnog dnevnog rasporeda ‘bez uobičajenih obaveza’ odgovarala mi je ponovna stega koja me gurala naprijed. Koliko god mi je dobro došlo imati to neko vrijeme ne gledanja da se sve stigne i odradi do nekog roka, toliko sam vraćanjem u stari ritam shvaćala da me upravo to izgrađivalo. Lako se čovjek opusti i olako prepusti stihiji poziva ‘na kavu, šetnju…’; budimo iskreni – toliko sati prođe koje smo možda mogli i bolje iskoristiti, malo se češće za molitvu opredijeliti… Toliko puta mi je bilo lako u sekundi se u društvu pojaviti, a nije mi padalo na pamet da sam mogla tako i na misu otići. Toliko sati bih provela u razgovorima, a kad je trebalo sjesti i Razgovarati s Njim osjetila bih umor i jako brzo zaspala. Sve to je bio dio mene, moga rasta i koliko sam mogla primijetiti to se događalo i mojim prijateljicama s Frame koje su danas krenule drugim životnim putovima (neke su sada supruge, majke, profesorice, članice OFS-a…Kad sad sjednemo i razgovaramo jasno uviđamo da nas nisu te ‘kave’ održale skupa, već upravo oni zajednički susreti sa Susretom samim. To su oni susreti kad smo zajedno šutjele pred Njim, kad smo zajedno sudjelovale na misnim slavljima, zajedno tražile smisao svog postojanja, svoje svakodnevice i kojim nam je putem ići dalje. Zajedno smo otkrivale svoje pozive, a to smo činile najviše onda kad smo odlučile šutjeti i Njega osluškivati. Ponekad na seminarima, često na misama, a ponajviše tijekom klanjanja Presvetom oltarskom sakramentu. Da. Iskustvo šutnje koje nam je nudila Frama, i njeni duhovni asistenti, bili su trenutci najdubljeg zbližavanja nas ‘cura pričalica’.

Da me tad netko pitao, to ne bih znala reći, ali sada… kad se osvrnem na ne tako davnu prošlost, ali s dovoljnim odmakom da to jasno vidim, očito je kao dan da nas je On k Sebi doveo i pripremao nas za život tiho, najtiše u svoj onoj buci odrastanja, novih početaka i raznih životno bitnih odluka. I danas osjećamo plodove takvih susreta. Sigurno bi nam bilo teže zakoračiti u ‘život odraslih’ da se nismo hranile Hranom Nepropadljivom i da nismo gledale u Nesagledivog. To nas i danas hrani, drži na okupu nas same i one zajednice (obiteljske ili samostanske) u kojima živimo. Vrijeme provedeno s Bogom nikada nije izgubljeno, a najmanje onda kad nam se čini kao da uzalud tu sjedimo. Vrijeme provedeno čitajući Bibliju, riječi samoga Isusa Krista, blagoslovljeno je vrijeme koje nam Bog stostruko uzvraća svojim dobrima. Ustrajat nam je u molitvi, onoj molitvi koja je svetoga Franju činila onakvim kakav je on bio, ta molitva ga je činila svjesnim da je Bog u svemu oko nas, pogotovo u nama samima i našoj braći i sestrama. Kad smo toga svjesni lako je s radošću prolaziti kroz dnevne obaveze, lako je hvaliti Boga u svim stvorenjima Njegovim, lako je stisnuti zube kad dođu teži dani. Takva molitva iziskuje vrijeme ZA Boga, vrijeme koje ćemo provesti pred Njim, pred Njegovom Riječju, u šutnji, dopuštajući svome srcu da osluhne svoga Stvoritelja.

 

Mir vam i dobro, Marijana Bošnjak

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Dobra pričaNaslovna

Sv. Klara, živa i za današnjeg framaša

Mislim da svi, više-manje, znamo životopis sv. Klare. Stoga se ne bih zadržavala na tome.

Danas mi je zanimljivije osvrnuti se na to kako je sv. Klara živa i za današnjeg framaša/framašicu.

Sveta Klara je bila odvažna, smjela, odlučna, ali i krotka, poslušna, malena.

Kako to povezati? Bogu je sve moguće kad se čovjek odluči surađivati s Njim.

Odlike koje je ona od Boga primila nisu zastarjele, one nisu nešto što je bilo u srednjem vijeku i tamo ostalo. Ne. Itekako je moguće živjeti po njenom uzoru i danas. Ne mislim pri tom samo da se pristupi drugom franjevačkom redu sestara Klarisa, nego i na življenje od Boga darovanih kreposti u svojoj svakidašnjici. Ako mislite da vi to nemate, pomolite se Bogu da vam otvori oči za ono što sigurno već posjedujete, a sigurno će Mu biti drago ako Ga zamolite i da te kreposti ojača, ali i nove daruje kako bi mogli što vjernije služiti Onome koji je nama služio do smrti na križu.

I sama sam bila dugi niz godina članica Frame, nakon toga i Trećeg svjetovnog reda, a sada i Školskih sestara franjevki Krista Kralja i hodeći tom franjevačkom stazom nailazila sam na mnoge prilike kad sam se trebala odlučiti napraviti korak prema Isusu ili pak od Njega. Kad se osvrnem, moj put je pun stranputica ali su one uvijek završavale skretanjem na onaj pravi i jedini Put jer tamo gdje su stranputice vodile moja nutrina nije osjećala ispunjenje. Upravo suprotno, što bih se više udaljavala svojim grijesima i padovima to bih bila praznija.

Kao framašica imala sam priliku kroz razne karitativne akcije osjetiti kako je lijepo pomagati drugima, imala sam priliku kroz razne molitvene susrete i seminare osjetiti blizinu Božju, kao i kroz aktivnosti u sekcijama osjetiti franjevačko zajedništvo i to da sam živi ud Crkve. Koliko sam u tome bila uspješna ili neuspješna ostavljam Njemu da sudi, ali sve ove dimenzije Frame nas vode putem kojim je i sv. Klara koračala. Imamo prostora učiti se sebedarju, nesebičnom pomaganju, crpiti snagu u Bogu i biti otvoreni za Njegov plan u našem životu.

Priznam, često je mi je bilo lakše ići nizvodno nego se boriti protiv struje, a odluka za Isusa, za prigrliti kreposti kakve je Klara posjedovala, uvijek je značila i plivanje uzvodno. Ali to plivanje ima smisla jer je Isus taj koji nas čeka na izvoru, a On ne čeka skrštenih ruku. On ima ruke ispružene i u tom plivanju nam pomaže da dođemo k Njemu. Pomaže nam Riječju – Evanđeljem koje je bilo dio Klarinog disanja. Pomaže nam dajući samoga sebe – kroz Euharistiju iz koje je Klara crpila svoju snagu. Pomaže nam šaljući nam Majku koja nas u svojoj školi molitve uči kako se obraćati Njenom Sinu i s kojom je i Klara rado drugovala. Daje nam priliku da sudjelujemo u Njegovim patnjama kroz žrtvu, odricanje i post, bez ovoga je Klarin život nezamisliv. I ona pomoć bez koje često ne bi mogli pristupiti k Njemu dolazi kroz sakrament Ispovijedi. Sve ovo, ali i mnogo više, Isus nam pruža kako bi nam bilo lakše do Njega doći.

Primjer sv. Klare je još jedan instrument Njegovog dokaza da je moguće ići za Njim, biti dosljedan, u nekim stvarima radikalan ali pri tome ostati ponizan i u toj poniznosti biti Njegovom rukom vođen. I još nešto, ova svetica je rado govorila o Isusu, svome Bogu. Nisu to bile samo riječi jer je ona živjela Riječ, možda nam se čini nemoguće to postići? Naravno, jer odmah pomislimo na taj krajnji rezultat, ali pođimo od malih odluka. Pođimo od Lectio Divina, od jedne svjesne Zdravomarije, od jedne male žrtvice… i s vremenom, a da i ne primijetimo, Bog uđe u nutrinu i zauzme veći prostor nego se nama čini. Što je najljepše – taj prostor ispuni takvom radošću koja se ne može sakriti pa i najteže križeve možemo prigrliti i s osmijehom nositi.

Neka vas sve na vašem franjevačkom putu prati zagovor ove velike, malene svetice kako bi na svome putu mogli odlučno reći ono DA Isusu i onaj NE svemu što kroz kušnje dolazi.

 

Mir vam i dobro

s. Marijana Bošnjak

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Dobra pričaKolumneNaslovnaUmijeće malih koraka

Kule babilonske…

 

Valjda ste svi čuli priču o babilonskoj kuli. Ako niste čuli priču, čuli ste za izraz, znate na što se u samoj svojoj biti odnosi. Na oholost i pohlepu ljudi koji su u jednom svom trenutku mislili da mogu dosegnuti i dodirnuti samo nebo. Da mogu doseći Boga.

I bilo je i onih ljudi koji nisu naučili na greškama koje su radili oni prije njih. Bilo je ljudi koji su pokušavali tu istu kulu obnoviti. Bilo je ljudi koji su sanjali da će i oni jednog dana, možda iznova, napraviti kulu koja seže sve do nebesa. Nije da ih je samo bilo, već ih još uvijek ima.

I gradilo se, fizički se gradilo, dosta takvih građevina i struktura koje paraju oblake. Trenutačno najveća od njih je samo nekoliko centimetara kraća od 830 metara. Tu smo trenutačno stali. Nije da se ljudi ne usude više, planova zasigurno ima, ali postoji mali milion nekih drugih razloga zbog kojih se stalo na tih nepunih 830 metara.
Sasvim sigurno, kada bi imali neke točne podatke o izvornoj babilonskoj kuli, ni ona ne bi sezala mnogo više prema nebu nego ove koje mi imamo danas.
I onda se nekim stvarima čudimo, a znamo kako su završili oni koju su babilonsku kulu gradili.

Vratimo li se u našu realnost, a ne Dubai gdje se, usput rečeno, nalazi ta najviša građevina. Što nam ona sa sobom nosi? Nemamo mi ovdje toliko velike nebodere, niti u skoroj budućnosti imamo planove graditi ih. Mi na onih milion spomenutih razloga protiv, u ovom podneblju, imamo još milion svojih. Ipak, u nečemu smo isti kao i oni koji su gradili babilonsku kulu.

Moje mora bit bolje, veće, jače i snažnije nego što je kod nekoga drugog. Sasvim nebitno jel’ se radi o zgradi, kući, automobilu, biciklu, sladoledu, lizalici. Nek’ sam bolji od drugog.
I kakve to veze ima sad s babilonskom kulom?
Pa, vidite, mi ne paramo oblake nakupinama cigle, betona, željeza i stakla. Mi paramo oblake nosovima i ponosom. Mi paramo oblake egoizmom. Ljudi općenito, ne samo mi u BiH.

Ljudi su takvi da će uvijek u svojoj srži i krvi imati želju za pobjedom i za natjecanjem. Džaba nam što smo sve dobro uradili, ako je netko uradio bolje od nas. Kopka nas i ne da nam mira.
Ako smo pak mi ti koji smo uradili nešto bolje od drugih, naš ponos se ne može izmjeriti ni sa onih 830 metara.

Pokušavamo što više i što češće je moguće približiti se Bogu, na načine na koje to nikako nije moguće. Pokušavamo što više istog tog Boga dodirnuti, opipati. Ni to nikada nije bilo, niti će ikada biti, moguće. No, to nas ne sprječava.

Čega smo onda svjedoci? Svjedoci smo istog naroda, koji priča različitim jezicima. Svjedoci smo nesretne sudbine mnogih jer ih nekolicina tjera da prave njihove babilonske kule. Samo što smo djelom i mi krivi jer se damo natjerati, a ako se ne damo natjerati, onda smo mi ti koji pokušavamo sagraditi neku svoju malu kulu koja će prkositi ovim velikima.

Nema nam u tom utjehe, nema nam spasa i nema nam pomirenja. Dok god gledamo u druge da vidimo da nas slučajno nisu u bilo čemu pretekli, a ne, kao što neko puno pametniji od mene reče, da vidimo imaju li dovoljno hrane u svom tanjuru, gradit ćemo kule. Netko veće, netko manje, ali jedno je sigurno, niti jedna, pa ni ona najveća nije bila vječna, niti je uspjela dodirnuti Boga, štoviše, oni koji su se Bogu najviše približili su oni koji su najmanje imali.
I kao i uvijek, iznimke postoje, te iste iznimke, nažalost, potvrđuju pravilo. Na nama je da radimo na tome da iznimke više ne budu slučajnost i manjina, na nama je da one nadvladaju. Ako ikakvu kulu trebamo graditi i ako igdje trebamo ulagati napor da budemo bolji onda je to u vjeru, poštenje i uzajamno poštovanje.

Najljepša i najbolja iznimka za primjer nam može biti sveti Franjo. Bolji bliži primjer dalje ne moramo ni tražiti!

Mario Rajič

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Noviji postovi
Stariji postovi