Ti imaš odgovore a ja samo mnoštvo pitanja. Ti imaš rješenja a ja samo niz neuspjelih pokušaja. Ti imaš oceane a ja se borim sa visinom valova. Ti guraš vjetar a ja jedino što mogu odgurnuti je strepnju da me povjetarac ne odnese. Ti imaš svu visinu svijeta a ja samo strah od leta. Ti pališ vatru ljubavi a ja se plašim opeklina. Ti imaš toplinu nježnosti a mene strah hladnoće. Ti iz praha uzdižeš ljepotu a ja sam samo čovjek koji će se u prah pretvoriti. Ti držiš Zemlju na dlanu a ja se bojim da ne padnem. Ti okrećeš Sunce a ja se plašim tamnih oblaka. Ti si Gospodar munja a ja se bojim biti sama kada grmi. Ti hodaš po vodi a mene strah da se ne spotaknem o kamen.
Ti čuvaš krhke trske a ja se plašim da mene svijet ne slomi. Ti daješ sjaj zvijezdi a ja se ne usudim biti svjetlo u tami. Ti jačaš i najmanjeg mrava a ja se plašim svoje slabosti. Ti pružaš mir a u mom srcu se vodi rat. Ti daješ sigurnost a mene nadilazi strepnja.
Ti ozdravljaš slijepe a ja tako često, zdravim očima, ne vidim. Ti si blagost a u mojim očima često zasja drskost. Ti imaš jednostavnost a ja kompliciram i ono nebitno. Ti svijetu pokazuješ ranjene dlanove a ja skrivam svoje ožiljke. Ti tražiš malene a ja trčim za trenutkom pažnje onih uglednih. Ti ljiljanu poljskom daješ savršenu ljepotu a ja u ogledalu vidim samo nesavršenosti i mane. Ti si rođen u hladnoći štalice a ja, okružena doktorima, u toploti udobnosti.
Ti si vladar Sveznajući a ja se sramim svoga neznanja i neuspjeha. Tvoje ruke čine nemoguća čudesa a moje žuljave ne umiju ni ono što je moguće. Ti si padao i ustajao se a mene plaši moja nejaka snaga vjere koja me neće moći uzdignuti kada budem na prašini tla. Ti si svoje poniženje na Golgoti pretvorio na najveću pobjedu čovječanstva a ja se sramim svoga poraza. Ti si sve predao volji Očevoj a ja se tako često bojim prepustiti. Ti drugima daješ utjehu a ja očekujem da me netko tješi. Ti cijelim putem svoga križa nisi izustio ni glasa a ja svoje riječi tako često ne znam obuzdati.
Ti si strpljenje a ja, Isuse, ja sam tako često nemirna i brzopleta. Ti se jednako daruješ svima a ja sam ponekad tako sebična i pohlepna. Ti sve ljubiš jednako a ja sam tako često ljubomorna. Ti si Gospodine, silan nad svodom a ja sam manja od zrna. Ti si najbolji Liječnik a ja se često liječim u krivim bolnicama. Ti si Put a ja ponekad lutam uokolo. Ti rukom pišeš najljepše životne priče a ja jedva uspijevam iščupati dovoljno jake riječi da ispišem Tebe. Ja, Isuse, ja nisam ni blizu kao Ti. Ja ti ne trebam. Zašto me onda toliko želiš? Zašto me tražiš? Zašto me zoveš? Ja sam ti samo teret.
[Kad bi samo jedanput, sa oblaka, mogao pogledati sebe mojim očima, sve bi shvatio. Shvatio bi zašto moja ljubav nema granica. Shvatio bi zašto te volim grešnog, slomljenog, povrijeđenog, preplašenog, uplakanog… Zašto te volim i onda kad si nemaran, kad razočaraš i povrijediš ljude oko sebe, kad si lijen i zaboraviš na mene. Shvatio bi zašto te volim. Zato što si ti moj dragocjeni Teret. Jer tvoje ime stoji upisano na mom dlanu. Jer se moja krv prolila za tebe. Jer te ne želim ispustiti iz svojih ruku. Jer si moje dijete. Jer te volim. Više nego što je ikad itko uspio i nego što će ikad itko pokušavati. Jer te volim! Samo pogledaj na križ. Ja sam Ljubav, a Ljubav niti traži niti daje opravdanja. Dovoljno je jedno, jer te volim…]
Ivana Milićević