Nekako u ove jesenske dane ne mogu da se ne sjetim onih dana provedenih u Frami. Obično su nam primanja i obećanja bivala početkom listopada, a onda nastupe već pomalo uhodani sastanci i razne teme, sve to dok se uhodavamo i u školskom programu, ali i fakultetskim predavanjima. Iako su to sve bili neki novi početci, uvijek me jesen (najdraže mi godišnje doba) smirivala i vraćala k meni samoj, odnosno susretu s Bogom. Moram priznati da su mi sastanci koje smo provodili u klanjanju bili najdraži upravo zbog toga što sve novo oko mene započinje, a On ostaje isti i u tišini strpljivo čeka da se „smiri moje srce u Njemu“. Nakon ljeta i pomalo slobodnog dnevnog rasporeda ‘bez uobičajenih obaveza’ odgovarala mi je ponovna stega koja me gurala naprijed. Koliko god mi je dobro došlo imati to neko vrijeme ne gledanja da se sve stigne i odradi do nekog roka, toliko sam vraćanjem u stari ritam shvaćala da me upravo to izgrađivalo. Lako se čovjek opusti i olako prepusti stihiji poziva ‘na kavu, šetnju…’; budimo iskreni – toliko sati prođe koje smo možda mogli i bolje iskoristiti, malo se češće za molitvu opredijeliti… Toliko puta mi je bilo lako u sekundi se u društvu pojaviti, a nije mi padalo na pamet da sam mogla tako i na misu otići. Toliko sati bih provela u razgovorima, a kad je trebalo sjesti i Razgovarati s Njim osjetila bih umor i jako brzo zaspala. Sve to je bio dio mene, moga rasta i koliko sam mogla primijetiti to se događalo i mojim prijateljicama s Frame koje su danas krenule drugim životnim putovima (neke su sada supruge, majke, profesorice, članice OFS-a…Kad sad sjednemo i razgovaramo jasno uviđamo da nas nisu te ‘kave’ održale skupa, već upravo oni zajednički susreti sa Susretom samim. To su oni susreti kad smo zajedno šutjele pred Njim, kad smo zajedno sudjelovale na misnim slavljima, zajedno tražile smisao svog postojanja, svoje svakodnevice i kojim nam je putem ići dalje. Zajedno smo otkrivale svoje pozive, a to smo činile najviše onda kad smo odlučile šutjeti i Njega osluškivati. Ponekad na seminarima, često na misama, a ponajviše tijekom klanjanja Presvetom oltarskom sakramentu. Da. Iskustvo šutnje koje nam je nudila Frama, i njeni duhovni asistenti, bili su trenutci najdubljeg zbližavanja nas ‘cura pričalica’.
Da me tad netko pitao, to ne bih znala reći, ali sada… kad se osvrnem na ne tako davnu prošlost, ali s dovoljnim odmakom da to jasno vidim, očito je kao dan da nas je On k Sebi doveo i pripremao nas za život tiho, najtiše u svoj onoj buci odrastanja, novih početaka i raznih životno bitnih odluka. I danas osjećamo plodove takvih susreta. Sigurno bi nam bilo teže zakoračiti u ‘život odraslih’ da se nismo hranile Hranom Nepropadljivom i da nismo gledale u Nesagledivog. To nas i danas hrani, drži na okupu nas same i one zajednice (obiteljske ili samostanske) u kojima živimo. Vrijeme provedeno s Bogom nikada nije izgubljeno, a najmanje onda kad nam se čini kao da uzalud tu sjedimo. Vrijeme provedeno čitajući Bibliju, riječi samoga Isusa Krista, blagoslovljeno je vrijeme koje nam Bog stostruko uzvraća svojim dobrima. Ustrajat nam je u molitvi, onoj molitvi koja je svetoga Franju činila onakvim kakav je on bio, ta molitva ga je činila svjesnim da je Bog u svemu oko nas, pogotovo u nama samima i našoj braći i sestrama. Kad smo toga svjesni lako je s radošću prolaziti kroz dnevne obaveze, lako je hvaliti Boga u svim stvorenjima Njegovim, lako je stisnuti zube kad dođu teži dani. Takva molitva iziskuje vrijeme ZA Boga, vrijeme koje ćemo provesti pred Njim, pred Njegovom Riječju, u šutnji, dopuštajući svome srcu da osluhne svoga Stvoritelja.
Mir vam i dobro, Marijana Bošnjak