„Hajmo ja i ti na kavu, može? Ostavit ćeš mobitel na ovom kratkom druženju i pričati o životu. O lijepim stvarima koje si danas vidjela. O osjećajima koje si doživjela. O svemu što si napravila da uljepšaš nekome dan. Može?“ – upitao me On, posve smireno i s nekom posebnom iskrom u svom oku.
„Može, naravno! Trebam se malo ‘okaniti’ mobitela, pa da vidim koliko ću uspjeti.Tko prvi uzme mobitel, časti!“ – odgovorila sam s nervozom u glasu, jer upravo sam objavila sliku i moćan opis i zanima me tko će lajkati… No, dobro.
„Znaš, kad te promatram svakodnevno“ – započeo je plahim glasom – „uglavnom vidim tvoj pogled uperen u svjetleći ekran i prste zaposlene listanjem ili tipkanjem. Razumijem, ima tamo dosta zanimljivih i korisnih stvari, ali što je s tvojim stvarnim životom? Reci mi jesi li primijetila danas da ti se dječak osmjehnu i zahvalio kad si mu dobacila loptu s ulice? Vjerujem da si i osjetila sunce kako te dodiruje i vjetar kako te štipka za obraze i da si od srca zahvalila što imaš dar vidjeti sve ljepote oko sebe. Jesi učinila danas ono što si planirala? Znam da su ti ispitni rokovi?“
„Pa ovaj… Planirala jesam, ali nisam uspjela…“
„U čemu je problem? Jesi to zaglavila negdje vani?“
„Ma ne… zaglavila sam na glupom mobitelu, a ni ne znam kako. Znaš ono, uđeš samo da provjeriš obavijesti za faks, Framu i ostale bitne grupe. Onda samo da baciš pogled na Instagram… Uostalom, znaš sam. Ponekad sam tako ljuta na sebe, ali ne mogu si pomoći. Takvo je današnje doba…“
„Da, da. Takvo je današnje doba, ali ti nisi. Imaš prepunu memoriju telefona, a pitaš li se koliko si ti puna iznutra i čega? Skupljaš lajkove, komentare, fotografije u tom svijetu kojeg volim nazvati Sajam čežnje – jer neprestano se trudiš, kao i svi, pokazati svoju najljepšu i najbolju verziju. Čezneš, a ni sama ne znaš za čim. I uvijek iznova. Ja te poznajem u nekim drugim izdanjima. Kad si živčana, nervozna, izmorena, kad me tražiš. Ali nisam primijetio ni jednu takvu objavu? Zašto nisi ono što jesi uvijek? Nemam ništa protiv svega toga, ali ograniči se i poredaj svoje prioritete. Ti si ipak moja, i poznajem te. Sve što je u tebi dano ti je od mene. I znam da voliš fotografiju, i znam da voliš opise, i znam da voliš preko toga dopirati možda do drugih ljudi pričajući o meni, ali kažem ti….“
„Bip-bip…“ – oglasio se moj mobitel. Baterija je prazna. Suzdržala sam se da ne pohitam odmah mu udahnuti novi život.
„Heheh! Ne moraš se suzdržavati od svojih ljudskih navika, ali ne daj da robuješ njima. Pitaš li se što će biti kad se baterija tvoga života isprazni? Ili što se dogodi kad se potroši baterija ljudi s kojima svakodnevno živiš, a ne vidiš ih, jer si okovana nečim drugim? Hoćeš li ikada shvatiti da mamu i tatu nećeš uvijek imati tu, a da će mobitel i internet uvijek biti dostupni.
Razmišljam koliko ćeš se, možda, u budućnosti kajati što svoje vrijeme – koje ti je ionako darovano – nisi poklonio onima koji su darovali tebi život, jer eto imaš zanimljivijih stvari, ljudi i objava i… Zapitaš li se koliko propusta dnevno napraviš i tako prljaš svoju čistu dušu, bespotrebno… I znaš, ja sam tu. Čekam te u svakom trenutku. Znam da me tražiš, i da mi se obraćaš svaki dan, pa ne bi sada bili na kavi. Ali pomalo sam ljubomoran što dobijem možda sat tvog vremena, a taj online život je stalno u tvojim rukama. Ne dopuštaj da te zarobljava, molim te. Živi i budi ono na što si uistinu pozvana…“
„Bippppppppp….“ – oglasio se mobitel i isključio. Na ekranu je pisalo. Baterija je prazna! Doviđenja.
Bijaše ovo jedna od kava s Isusom. Znate ono kad uzmete vrijeme u danu za Njega, napravite dvije šalice, jednu sebi i jednu Njemu, ostavite mobitel i slušate. Toplo vam preporučujem da se što češće družite s njim. I svakako, ne zaboravite prije toga napuniti bateriju.
Antonia Gašpar