Jesi ikad ikome pravio iznenađenje? Bilo kakvo? Ako jesi, onda sigurno znaš onaj osjećaj kad ta osoba nešto sluti pa joj ti petljaš i odugovlačiš ili je glupim nizanjem rečenica, kroz razgovor navodiš na krivi trag. Najgori osjećaj je kad ta osoba postavlja sto tisuća pitanja i pokušava iz tebe izvući najmanji znak koji bi nešto odao. A ti na ramenima pokušavaš čvrsto držati hladnu glavu i stišćeš zube da ne prasneš u smijeh a u prsima ti srce skače od uzbuđenja i želje da nekoga obraduješ. Šutiš i vješto kriješ. Čekaš pravi trenutak. Pripremaš teren za mala očekivanja pa da onda osobu zasjeni sjaj i veličina iznenađenja. Pa da se onda na trenutak izgubi od euforije, a kad je prespavana noć smiri, shvati snagu šutnje, vrijeme čekanja i moć ljubavi koja je sve to pažljivo planirala i polako stvarala.
Puno je lakše biti osoba koja sprema iznenađenje nego ona koja čeka. Barem se tako čini nama nestrpljivima. Ne znaš što očekuješ, ne znaš koliko ćeš još čekati i ne znaš kolika je vrijednost tvoga napora. Strah te razočarenja. Zato, ako ti je u ovome trenutku dosta čekanja, nagomilavanja neuslišanih molitava i neispunjenih želja, nešto moraš znati. Ti si ta osoba kojoj nebo sprema bezbroj novih iznenađenja. Ti si taj koji sada postavlja bezbroj pitanja a nebo šuti. Šuti jer sprema nešto veliko. Zato, ako čekaš, to je dobar znak. I sam znaš kako neopisivo žari ona toplina u grlu kad dobiješ sve onda kad misliš da nemaš ništa, kad pronađeš onda kad se najmanje nadaš i na mjestu gdje nikad ne bi tražio. I to je cilj Onoga koji zvijezde stvara, da obraduje svoje dijete. Da ga iznenadi onda kad misli da je sve propalo, da ga uzdigne onda kad misli da je ništavan. Zato, vjeruj u Božji plan za tebe. I ne sumnjaj u Njegovo vrijeme, nikada! On najbolje zna što ti je u ovome trenutku potrebno, što bi ti vratilo snagu, što treba maknuti s puta a koga baš u savršenom trenutku staviti pred tebe. Onda kad ti se sve čini besmisleno, uzaludno i nepotrebno, vjeruj nebu. I ne sumnjaj u Njegovu moć. Samo je nebo u stanju donijeti kap svoje svemoćne, milosne ljubavi u tvoje slabo, nejako srce. I pokrenuti borbu u tebi.
Jednaku borbu s kojom se hrvala Marija dok je devet mjeseci čekala da se rodi Riječ tijelom postala. Dok se trideset godina hrvala s vremenom čekajući da se njezin sin proslavi. Misliš da se Mariji sve to činilo tako normalnim i jednostavnim? Zar je u onom trenutku kad je izgovorila: „Evo službenice Tvoje!“ znala da će je dočekati odbačenost, dalek put koračanja, bijeg i strah? Zar je znala da će anđeli nebeski uspavljivati njezino malo dijete? Da će njezin sin umrijeti kako bi spasio ‘tamo neku’ osobu koja sad ovo čita? Bi li izgovorila: „Evo me!“ da je znala da će morati gledat krv svoga jedinorođenog djeteta? Ali Marija je ipak izgovorila riječi koje najveći i najsjajniji od svih anđela, zbog svog ponosa, nije mogao izgovoriti. Taj je ponos tog anđela učinio demonom nad vatrom, a poniznost najmanju sluškinju Kraljicom. Ne možeš ni slutiti kako nezamislivo nebo djeluje. Ne sumnjaj u Božji plan za sebe! Nikad nemoj zatvoriti oči za nebo i odmaknuti ruku od dodira Njegove providnosti. „Nisam još završio s tobom! Pričekaj i vidjet ćeš!“. Sjeti se svaki put kad te trenutak dijeli da sve oko sebe agresivno razbacaš, da ljutito pustiš sve od sebe, vratiš se na početak i, daleko od Njega, počneš sve ponovno. „Pričekaj i vidjet ćeš!“. Tvoj Bog čeka tvojih pet do dvanaest, čeka da strpljivo vjeruješ i ne odustaješ. Tvoj Bog čeka da Ga pozoveš i čekaš. A znaš zašto? Zato što nema ništa ljepše nego kad te, Onaj tko te voli najviše, iznenadi u tami tvoje ponoći. 🙂
Ivana Milićević