Neću pogriješiti pri tvrdnji da je čovjek, samim tim što se radi o duhovno – tjelesnoj stvarnosti, višedimenzionalno biće. On gleda višesmjerno, ali je i gledan iz različitih kutova; korača u više pravaca, ali mu i dolaze ususret svakojaki putovi – što ravni što krivudavi; određuje, ali i biva određen; odlučuje, ali se i o njemu donose odluke; sanja, ali je i sanjan. Mogli bismo ovako u nedogled nabrajati čitav niz čimbenika koji utječu na čovjeka, kao što možemo nabrojati, iako brojčano inferiornije, stanja pod utjecajem čovjeka pojedinca. Čovjek je stvoren u savršenoj slobodi ljubavi Božje, koju nazivamo njegovom slikom u nama. Iako nam je već stvaranjem darovana kao najveći dar, za slobodu je potrebno oslobođenje slobodom od prema slobodi za.
Slušajući današnje evanđelje, kao i njegov bliži kontekst, slične principe uočavamo i u životu Svete obitelji. Ovom odlomku na koji ću se kasnije osvrnuti prethodi Isusovo rodoslovlje, ona duga nabrajalica više ili manje poznatih imena kojom se poput refrena lijepe pjesme provlači broj 14. Rodoslovlje nekoć i danas ima za cilj utvrditi identitet osobe. Slušajući o tomu u Svetom pismu daje nam se na znanje da je i sam Isus pripadnik jednog određenog naroda, dionik točno određenog jezika, kulture, vjere i povijesti koja je obilježila isti narod, a s narodom i pojedince koji mu pripadaju. Gledajući iz osobne perspektive, ta nas pripadnost u određenom razdoblju života može gušiti, opterećivati, odvajati pa čak i dijeliti, te nam se čini da je se treba pod hitno oslobađati. Zapravo, idući korak dalje u ovom promišljanju nerijetko dovodimo u pitanje i mogućnost vlastite slobode i odluka koji bi iz nje trebali proizlaziti u kontekstu tolikih čimbenika koja nas određuju i prije pojavka prvih zubi. Konačno, čini se da u posljednje vrijeme nije nemoguće niti razočarenje u čovječanstvo kao takvo uslijed tolikih promašaja najvećeg među stvorovima. Sva ova promišljanja ponekad suočimo s pitanjem smisla Isusova dolaska među nas. Što se konkretno promijenilo Isusovim dolaskom? Kakve on ima veze s problemima moga života? Od čega me je oslobodio? Što mi je donio? Čini se da nekih bitnih promjena nije bilo. Čak su razaralačke mogućnosti čovjeka prilično porasle. Sigurnosti je sve manje, nasilja sve više. A ljubavi…?
Pitajući se o svemu navedenom, Benedikt XVI. vrlo jednostavno odgovara: Isus nam je donio Boga. Ni manje ni više. Isusova prisutnost u jednom točno određenom rodoslovlju predstavlja ulazak samoga Boga u povijest dotičnih ljudi što tvore jedan narod. Ljudska povijest, ma kako mračna bila, postaje otkupljena povijest, i to svih onih koji su dionici istoga rodoslovlja, veliki i mali, pobožni i manje pobožni, pravedni i nepravedni. Tim ulaskom Bog postaje Emanuel. Hoće li biti Emanuel moga života? Hoću li dopustiti da sve stečevine moga čovještva, od jezika preko povijesti i kulture, on oplemeni svojom prisutnošću? Hoću li dopustiti da on, Stvoritelj i Spasitelj, usmjeri moje određenosti na put po kojemu ću postati su-stvaratelj a ne razarač, ljubitelj a ne mrzitelj, pokretač a ne gušitelj, zajedničar a ne sebičnjak? Također, Bog jest Emanuel i onda kada je teško. On je sa mnom i onda kada treba nositi križ, osobito onaj natovareni. Hoću li mu i tada pružiti ruku? Hoću li otvoriti vrata svoga života Bogu i onda kada me život odvede onamo gdje nisam želio? Konačno, u kakvom god se stanju nalazio, kakva god moja povijest bila, ispružena ruka i otvoreno srce Emanuelu koji dolazi i ulazi predstavlja novi početak, milosno stanje, otkupljenu povijest.
Vraćajući se na današnji odlomak koji smo prethodno pokušali smjestiti u širi kontekst, uočavamo koliko je spasonosan Božji zahvat i usmjerenje u našem životu. Čovjek u određenom trenutku može pomisliti da sve o njemu ovisi, da može držati pod nadzorom svaki djelić svoga života dajući mu ispravna usmjerenja. Međutim, Sveta obitelj – Marija i Josip – očit su primjer kako Božje stvari dolaze preko Boga, a ne preko čovjeka. A preko čovjeka onda kada je uistinu Božji. Zato je čovjek – čovjek, a ne Bog. Prije nego su uopće mogli učiniti bilo što, Duh je Sveti učinio Božje djelo. Zasigurno su i Marija i Josip imali svojih planova, snova, maštanja i želja. Sva su ona mogla do određene mjere usmjeriti njihov život. Sada se upetljao Bog. Nužno je moralo doći do promjene plana. Ponekad se u svemu nije ni lako snaći. Ali, zasad upamtimo dobro – prije svake horizontale, ma kako važna bila, dolazi vertikala koja našim odnosima daje smisao i ispravno usmjerenje.
Kako se ovo očitovalo u životu sv. Josipa kojeg današnje evanđelje osobito ističe? Na prvu se čini da nije imao previše izbora. Preljub je kažnjavan kamenovanjem. Sad je bilo samo pitanje hoće li se problem riješiti bolnije ili bezbolnije; hoće li Mariju otpustiti javno ili tajno. On, pravednik, naumi je otpustiti tajno. Već je time naznačio o kakvoj se veličini duha radi. Josip je istinski ljubio, i onda kada mu ništa nije bilo jasno. A kad čovjek istinski ljubi, onda će mu odgovori doći, premda se čini da se nalazi u slijepoj ulici. Uistinu, onda kada se činilo da je svemu kraj, događa se čudo. I to u snu. Zanimljivo, jedini od evanđelista kojemu su snovi važni je Matej. Čak pet puta ih spominje u različitim prigodama. A svaki put snovi su imali za cilj samo jedno – spasenje. Sada spašavaju Mariju, kasnije će spasiti Isusa od Herodova mača. Posljednji san bio je onaj Pilatove žene da Isusa ne treba osuditi. Ni tada, kada se nije poslušalo ovaj poticaj, sadržaj sna se ostvario – Isus je pobijedio!
San se javlja onda kada odlučim „pregrmjeti“ tamnu noć. Iskustvo života nas uči da odluke nije dobro donositi vruće glave, te da je dobro prespavati noć jer je jutro pametnije. Zapravo, prijelaz je to u određenom smislu iz tame Velikog petka u radost Uskrsnoga jutra. Snovi su odlika djece, a oni su naslovnici Isusova navještaja o Božjem Kraljevstvu. Snovi, nadalje, mogu biti poticaj nadi jer oni pomažu gledati onkraj surove stvarnosti. Jao nama ako ostanemo bez snova. Jao nama ako ostanemo bez nade. Da nije snova (čitaj: nade), ne bi bilo ni novih početaka, ni vjere u mogućnost istih, ni podizanja i nakon najbolnijih padova, ni ljubavi usred najveće mržnje, ni svjetla gdje je najveći mrak. Ima jedna pjesma, meni vrlo draga, u kojoj se nalaze sljedeći stihovi: Sanjati, ne mogu ti to uskratiti; sanjati, nakon kiše sunce donijeti; sanjati, ti u ljubavi mojoj si! Mi moramo sanjati! Neka zato svaki novi dan živimo u vjeri novih mogućnosti, novih početaka, novih čuda, kako bismo i usred najtamnije noći i najjače kiše donosili svjetlo Mladog Sunca s visine i ostali u ljubavi Božjoj. Mi se moramo, nadati! Jer, nada je već došla.
fra Antonio Šakota