Prije nekoliko tjedana slušao sam predavanje, u kojem se između ostalog, govorilo i o događaju iz Isusova života iz kojega je ovaj naslov i izašao. Radi se o trenucima kada dvojica apostola međusobno raspravljaju koji je od njih veći i bolji. Isus jednim vrlo jednostavnim pitanjem daje njima dvojici, ali i ostalima do znanja, da to o čemu oni raspravljaju nikako nije bit njihovog poziva. Njihov poziv nije biti prvi među dvanaestoricom, već biti posljednji i služiti drugima.
Je li danas uopće moguće živjeti i djelovati, a da se ne mjerimo s nekim drugim? Je li moguće napredovati ako ne pokušavamo pobijediti druge? Sportaši se međusobno trude oboriti rekorde. Slikari se trude naslikati nešto najljepše i to na način na koji nitko do sada nije slikao. Glazbenici pokušavaju skladati melodije koje do sada još nisu skladane. I to je uredu. Uredu je truditi se. Uredu je svaki dan rasti kao sportaš, slikar ili glazbenik. U svojoj profesiji možda i možemo napredovati pokušavajući biti bolji od drugih. No, to je sve kratkotrajno. Gdje nas u konačnici takav način života vodi? Gubim li svoje ja? Postajem li rob rekordima, nagradama, postignućima i zahvalnicama? Da, lijepo je kada netko prizna naš rad, lijepo je kada drugi s hvalama govore o nama, no to nam ne bi trebao biti glavni cilj i glavni motiv da radimo ono što radimo. Životni pozivi su različiti, ali im je zajedničko da oni na svom izvoru zasigurno nemaju upisane riječi koji nam govore da se trudimo biti prvi među drugima koji imaju isti taj poziv. I ne, nije Isus postavio ovo pitanje da bi rekao tko je od apostola bolji niti da bi od njih saznao neki novi trač. Nije postavio ovo pitanje da bi nekoga ponizio ili pak koga drugoga uzvisio. Postavio je ovo pitanje da bi njima, a i svima nama, dao do znanja da je ta rasprava besmislena. Ovaj put o kojem govorimo ne predstavlja neku kratku stazu po kojoj smo hodili u jednom trenutku našega života, upravo suprotno, naš život i je taj isti put. Što mi tim putem raspravljamo? Trudimo li se pomoći drugima, biti posljednji i biti služitelj bližnjima ili se postavljamo kao gospodari? Ili se samo pitam jesam li bolji od nekog koji na tom istom životnom putu hodi pored mene, od nekoga čija se životna staza ispreplela sa mojom? Je li to moj cilj? Rastem li kao osoba i razvijam li se, ako je sve što želim priznanje od drugih da sam najbolji u nečemu, a ni sam u to ne vjerujem? Nisam i ne mogu rasti. Ne mogu ostvariti svoj puni potencijal, ne mogu iskoristiti sve svoje talente, dok god sam ograničen nekim drugim. Dok god je moj cilj biti bolji od brata, od prijatelja, od roditelja, …, ograničavam se. A ne bih trebao, nemam to pravo.
Trebamo dobro razmisliti o tome što raspravljamo dok smo na ”putu”. Je li to uopće vrijedno rasprave i našeg vremena? Da, imamo potpunu slobodu razmišljanja i djelovanja, ali ju ne trebamo trošiti na raspravu tko je bolji i tko je jači. Imamo potpunu slobodu i tu slobodu trebamo usmjeriti prema služenju i poniznosti. Djelujmo s ljubavlju i bit ćemo ljubljeni. Cijenimo i biti ćemo cijenjeni. Ta nije nam gospodin ‘zalud rekao: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,45)
Mario Rajič