Oblačno je u Zagrebu ovih dana… Svi koji žive ovdje znaju da postoji onaj dio godine kada sunca ne vidiš petnaestak, dvadeset dana. Jednostavno se oblaci nadviju nad gradom i ne miču se nekoliko tjedana. Nebo je jednako sivo i ujutro, i u podne, i poslijepodne, apsolutno ništa se ne mijenja. Jedina je razlika između noći i dana u tome što je noć ipak malo tamnije siva. No, nije mi namjera pisati ovdje o vremenskim (ne)prilikama u Zagrebu…
Htjela sam reći kako sam primijetila da se to sivilo počelo lagano uvlačiti u mene. Kao kad crna čarapa u pranju zaluta među bijelo rublje i sve posivi od nje, tako je lijenost posivjela moj duh. Moto mi je postao „što ne moraš danas, ostavi za sutra“. I tako ja odgađam, vrijeme ide, nedjelja za nedjeljom prolazi, a već smo u došašću. Da, pripremamo se za Božić! Jesam li svjesna toga? Trgnula me ona Njegova: „Pazi! Bdij jer ne znaš kada je čas.“ No, to kao da mi nije bilo dovoljno…
Ulazim jučer u tramvaj i tražim slušalice po džepovima. Razmišljam, možda će me glazba ipak malo oraspoložiti… I puštam prvu pjesmu koja je na redu. Kaže: „Misli moje i moju volju pretvori u svoje, svojom bjelinom rastjeraj sve crne oblake moje koji me u zadnje vrijeme kroje, zbog kojih je glava neprestano dolje. Vrati mi toplu riječ na usne i u smijeh suze pretvori, ojačaj mi duh kada sa tijelom se bori. Zadrži me gore kada tonem prema dolje, daruj mi života kada za istim počinjem gubiti volje… Jer Ti si sve što trebam, sve što želim biti.“ (B-it) Pronašavši se u tim stihovima, pomislim – pa zar sam stvarno dopustila sivim oblacima da zavladaju mojim duhom? Zar su ti oblaci toliko gusti da u moje srce ne propuštaju niti jednu zraku Njegove svjetlosti?
Sjetila sam se danas nečega iz djetinjstva… Mama je u jednoj ladici u mojoj sobi čuvala kremu za djecu koja se zvala Sunce moje malo. Djecu često volimo nazivati tako – sunce malo. Jer, kad ti je netko tako drag i kada jednim svojim osmijehom uljepša cijeli tvoj dan, pa i tjedan, naravno da je sunce! Sunce donosi svjetlost u naše živote, ne bismo mogli živjeti bez njega. Jedno Dijete, Malo Sunce, došlo je na ovaj svijet zbog nas. Dolazi spasiti nas! Nas, koji toga uopće nismo svjesni. Naše su oči zaslijepljene blještavilom ukrasa, naše glave opterećene silnim poklonima, organizacijom kojekakvih zabava, domjenaka, ukratko – nebitnim stvarima. Što se to treba dogoditi da bismo napokon progledali i shvatili pravu bit Božića? Božić je daleko od blještavila i buke gradskih ulica, trgova, gužve u trgovačkim centrima i klubovima. Njegova je Svjetlost drugačija, a njegova glazba tiša i radosnija. On se rađa u dubini tvoga i moga srca. Zaista želim pripremiti svoje srce za takav Božić. A da bih to mogla, moram u tišini zaviriti unutra, vidjeti sav nered koji sam ostavila posljednji put i pospremiti ga. Želim biti spremna za dolazak Malog Sunca koje će rastjerati sve moje oblake i svojim zrakama rasvijetliti svaki kutak moga srca. Jer On je sve što trebam ovog Božića.
Tebi želim sunčan Božić. Sunčan u onom duhovnom smislu (jer ipak svi priželjkujemo bijeli Božić), želim ti Božić prepun svjetlosti. One Svjetlosti koja sjaji posebnim sjajem i koja ispunjava srca posebnom toplinom i Ljubavlju. Ako i ti želiš takav Božić, mislim da je krajnje vrijeme da se počnemo pripremati.
Iva Budimir