Ako sam išta naučila odrastajući u danima modernoga onda je to da ne vjerujem onima koji obećavaju dobre stvari, koji uvjeravaju u nešto ispravno, koji reklamiraju i svojim riječima kao da uokolo lijepe šarene, ljepljive naljepnice rješenja, niskih cijena i grandioznog preokreta preko noći. Nikad nisam ni razmišljala da bi netko, možda nekada, i mene mogao svrstati kao jednu među takvima. Upravo tako je jedan tekst ispod primamljivog naslova opisao one koji se drže starozavjetnog izraza i zadatka „Prenositi evanđelje“ i „Biti radosni svjedoci Riječi“ koji je dan svima nama. Nakon što sam to onako pažljivo iščitala do kraja, razmišljajući o svim tim epitetima kojima smo nakićeni, na koncu sam opet ostala totalno suprotnog zaključka. U pomalo okrutnom, negativnom svjetlu opisani smo kao ‘neustrašivi’ i oni koji se nameću u sve sfere društva a istina je ponekad tako daleko od toga… Ja, zapravo, ja se plašim. Ponekad mi je neugodno prenositi svoju vjeru drugima kao da im pokušavam nešto prodati. I toliko se trudim poštivati druge i drugačije da ne želim odavati dojam da uopće pokušavam nametnuti svoju osobnost ili ih uvjeriti u nešto što nosim u srcu. I u svemu tome pred očima mi polagano blijedi moj zadatak. Biti veseli navjestitelj. Svjedočiti.
Svjedočiti Tebe, Kriste, znači prenositi riječi koje su odzvanjale i pet stoljeća prije Tvog rođenja: „Dragocjeni smo u Božjim očima i Bog nas ljubi!“ (usp. Izaija 43,4).
Nemam, Bože, neko senzacionalno životno svjedočanstvo obraćenja kojim bih mogla ljude zapanjiti i oduševiti vjerom. Ali… Želim biti u službi Tvoga svjedoka. Biti jednostavni, nenametljivi, mali svjedok svakodnevnih, skroz sitnih životnih zaokreta, događaja, uspomena, Tvojih čuda. Jer u svakom životu pršte djela Tvojih ruku, a svijet kao da ih ne vidi. Ili mi se samo čini da je slijep za sve lijepo jer ga vidim umotanog u crno bijele plakate loših vijesti. Želim biti svjedok i vikati, Tebe odražavati i pokretati. I na onoj klupi ispred ulaznih vrata u učionicu dok čekam ispit jednako kao u zadnjoj klupi crkve dok se pripremam za ispovijed. Želim svjedočiti sve ovo čudesno što sam na koži osjetila, sve životne prilike i upoznate ljude, jer znam da su spletom Tvoje čudne logike posloženi u savršen tajming. Želim svjedočiti i sve ono manje čudesno čime je svijet ostavio ožiljke i ogrebotine na mojoj koži jer znam da je i sve to dio Tvog nekog plana koji iako mi se čini zamršen, neprestano dobro funkcionira. Sve one poprijeke poglede u prolazu, isprovocirana pitanja i odgovore, predrasude zbog križa oko ruke. I koliko god teško, naporno, katkad i bolno bilo…
Želim svjedočiti Tebe ma gdje god me to odvelo. Želim biti Tvoj i djelotvoran. Do kraja.
Ivana Milićević