Bliži nam se Božić, a započele su i božićne ispovijedi u kojima imamo priliku pripremiti vlastito srce za dolazak malenog Isusa. No da bi u ispovijedi pripremili vlastito srce, potrebno je pripremiti se za ispovijed. U nastavku donosimo razmišljanje pape Franje o sakramentu pomirenja, koje je jednom prilikom, u kapeli Doma Sveta Marta, podijelio s vjernicima.
Pred ispovjednikom treba biti hrabar i grijehe nazvati pravim imenom, a ne “kamuflirati” ih, kazao je Sveti Otac u propovijedi na misi u kapeli Doma Sveta Marta, govoreći o sakramentu pomirenja. Iskrena je ispovijed susret s Isusovom ljubavi, prihvaćanje “milosti stida” po kojem osjećamo Božji oprost. Ispovijed je za mnoge odrasle kršćane veliki napor, što često dovodi do odbacivanja sakramenta, ili je takva muka da se trenutak istine pretvori u vježbu dovitljivosti, a sveti Pavao, u Poslanici Rimljanima, čini upravo suprotno: pred zajednicom javno priznaje da u “njegovu tijelu ne obitava dobro”. Tvrdi da je rob i ne čini dobro kako bi želio, nego zlo koje ne želi. To se događa u životu vjere zbog čega je “kada želim činiti dobro, zlo uza me”, primijetio je papa Franjo. U tomu je kršćanska borba, naša svakodnevna borba, a mi nismo uvijek, kao sveti Pavao, kadri govoriti o toj borbi. Uvijek se nastojimo opravdavati: svi smo grešnici, zar ne? Pavao jasno veli: ovo je naša borba. A ako ne priznamo to, onda ne možemo zadobiti Božji oprost. Jer ako je ‘biti grešnik’ samo riječ, način govora, onda nam nije potrebno Božje praštanje. Ali ako je stvarnost, po kojoj smo robovi, onda nam je potrebno Gospodinovo oslobođenje, njegova milost. No ovdje je važno to da Pavao pred zajednicom ispovijeda svoj grijeh, svoju sklonost grijehu, ne skriva je – rekao je Sveti Otac. Ponizno ispovijedanje grijeha, što Crkva zahtijeva od nas – kazao je Papa podsjećajući na riječi svetoga Jakova: “Međusobno ispovijedajte grijehe”. Ali ne radi propagande, nego poradi slave Božje i da se prizna da On spašava. Eto zbog čega se ide kod brata na ispovijed, kod brata svećenika; da se ponašamo poput Pavla, da budemo jasni kao i on.
Neki pak vele: Ispovijedam se Bogu. Lako je tako, to je kao da se ispovijeda elektroničkom poštom. Bog je negdje daleko, ja izgovorim stvari i nema izravnog susreta, nije ispovijed u četiri oka, a Pavao svoju slabost ispovijeda braći. Drugi pak kažu, idem na ispovijed, ali ispovjede nešto neodređeno, što visi u zraku, što nema veze sa stvarnošću. A to je isto kao da se i ne ispovjediš. Ispovijedanje grijeha nije razgovor s psihijatrom, niti je odlazak u dvoranu mučenja. Ispovjediti grijehe znači priznati “Gospodine, grešnik sam, i to posredstvom brata da bude stvarnost. Grešnik sam jer sam učinio ovo, ovo i ovo, objasnio je Papa. Jasnoća, poštenje i iskrena sposobnost da se stidimo zbog svojih grijeha, odnosno iskreno kajanje, nema alternativnih putova za otvoreni put do Božjega oprosta, da se u dubini srca osjeti njegovo praštanje i ljubav, kazao je Papa, potičući da se odrasli ugledaju u djecu.
Djeca imaju urođenu mudrost: kada neko dijete dođe na ispovijed, nikada ne govori nešto općenito. Oče, učinio sam svojoj strini ovo, drugom sam pak učinio ovo; djeca rabe prave riječi. Ona su jasna, posjeduju jednostavnost istine. A mi uvijek nastojimo prikriti stvarnost svojih slabosti. No, ima jedna vrlo lijepa stvar: kada u prisutnosti Božjoj ispovijedamo grijehe kakvi jesu, uvijek osjećamo milost stida. Stidjeti se pred Bogom prava je milost. Sjetimo se svetoga Petra kada, nakon Isusova čuda na jezeru, veli: Gospodine, udalji se od mene jer sam grešnik. Pred svetošću Isusa Krista, on se stidio svojega grijeha, zaključio je papa Franjo.