Prije nego što počnem s predstavljanjem Kivumua, njegovih stanovnika te općenito Ruande, smatram da je prvo potrebno da predstavim sebe.
Moje ime je Monika Čalaga i od 21. rujna pa do početka travnja moj život je Ruanda. Dok sam završavala gimnaziju u Kiseljaku (mali grad u blizini Sarajeva, BiH) nisam razmišljala koji fakultet ću upisati nego kako ću ostvariti svoj san, kako otići u tu, za mene, daleku Afriku, u Ruandu. Cijeli moj četvrti razred provela sam u planiranju puta, a taj plan se, za divno čudo, i ostvario.
Kako sam uopće došla na ideju da dođem u Ruandu?
Na ovo pitanje ni ja sama vam ne znam dati točan odgovor. Duži vremenski period to mi je bila jaka želja, ali samo želja. Nisam mislila da ću stvarno naći dovoljno odvažnosti i volje u sebi, ali jesam. Veliki utjecaj na formiranje mene kao osobe imala je Frama (Franjevačka mladež), čiji sam član više od 5 godina. Frama mi je dala priliku da vidim kako funkcionira jedna zajednica, da se uključim u razne njene projekte i da shvatim bit volontiranja. Zato mislim da sam Frami dužna jedno veliko HVALA! Pa eto, moja želja se kroz puno promišljanja i određivanja prioriteta, pretvorila u odluku. Idem u Afriku na pola godine!
Tu odluku, naravno, puno je lakše donijeti kada imate podršku svoje obitelji i prijatelja, i kada upoznate fra Ivicu koji je jako otvoren i spreman pomoći.
Dolazak u Ruandu
Let iz Sarajeva do Kigalija trajao je oko 10 sati s presjedanjem u Istanbulu. Na aerodrom u Kigaliju sletjela sam u noći gdje me dočekao fra Ivica. Stigavši tako kasno, nisam imala priliku vidjeti odmah pri dolasku neopisivu ljepotu Ruande, tako da me sljedeće jutro prizor ostavio bez daha. Svi smo čuli da je Ruanda zemlja 1000 brežuljaka (samo što ovo NISU brežuljci, ovo su brda), ali ovakvo što ja zaista nisam očekivala. Brda se nadovezuju jedno na drugo, a skoro svaki dio zemlje je iskorišten. Gdje god da se okrenete, vidite oranice, plantaže banana i kave, sela razbacana po brdima. Vidite nasmijanu i zaigranu djecu što s veseljem skaču oko „umuzungu“ (bijelca).
Franjevački samostan u Kivumu i naša mala obitelj
Moj dom trenutno je samostanska kuća u Kivumuu. Da bi ta kuća zaista bila naš dom, a ne samo „hotelska soba“, svi koji boravimo u njoj imamo određene odgovornosti. Svatko je dužan svoju sobu održavati čistom i urednom, a o zajedničkim prostorijama se zajedno brinemo. Mi volonteri koji tu dođemo dužni smo prilagoditi se samostanskom načinu životu. Dužni smo poštovati prostor i mogućnosti koje su nam dane na raspolaganje dok smo tu. Ako ste otvoreni i fleksibilni, svjesni da živite u nečijoj kući i spremni biti na raspolaganju, ovdje zaista nećete imati nikakvih problema.
A evo i kako izgleda naš jedan radni dan:
U 7h je doručak, poslije doručka idemo u školu (svatko za svojim poslom). U 13h je ručak, poslije ručka ponovo u školu pa do 17h. Kada završimo sa školom, imamo vremena za sebe. Od 18-19h u kući je pravilo da bude tišina, to je vrijeme meditacije. U to vrijeme tko hoće može otići u samostansku kapelicu,a molitva je u 18:30h. Večera je u 19:15h, a poslije večere obično ostanemo da uz čašicu vina, pive, vode (svakome na volju) prokomentiramo dan. Tako izgleda jedan naš dan.
Kad me pitaju iz Bosne „Kako ti je, koji su ti prvi dojmovi?“, imam osjećaj da bih imala što pričati danima, a opet nema dovoljno riječi da sve što osjećam i vidim ovdje, pretočim u smislene rečenice. Kao što fra Ivica često zna reći kada ga pitaju „kako je u Ruandi?“ – dođite i vidite!
Preuzeto s: www.frama-ofs.com