Naslovna

Cvrkut ptica je odzvanjao njegovom dušom. Šum vjetra među krošnjama bukove šume uvodio ga je u molitvu. Kroz prirodu je uranjao u Božju prisutnost. Bio je tako tih. Osluškivao je. Nije mogao govoriti jer su riječi bile presiromašne. Bio je tu. Uživo je u Prisutnosti. Čeznuo je za Njim u ljubavi. On je jedini ispunjao njegovo srce. Čeznuo je za jedinom puninom. Čeznuo je za svojim Stvoriteljem. Čežnja mu se pretvarala u najdublju molitvu. Čežnja koja je trajala cijeli dan, cijeli život. Znao je da se Bog otkriva onima koji su čista srca. Zato se i povlačio u samotna mjesta kako bi se u samoći još više posvetio molitvi. Kako bi u njemu sve više rasla sveta želja za Bogom. Skroviti obronci Monte Subasia bili su idealno mjesto za to. To i postade prvo Franjino samotište. 

Danas te pozivam da s Franjom pođeš u Carcere. Želi te učiti važnosti tišine i samoće. Želi ti pokazati da je svijet u kojem živiš prebrz. Svijet koji je u tebi ponekad bude još brži. Zbog užurbanosti vremena nemaš kada proživjeti sve emocije i misli koje su u tebi. Osjećaj ima onoliku moć nad tobom koliko ga izbjegavaš i potiskuješ. Puno toga guraš pod tepih jer nemamš vremena i snage suočiti se. Za dobar odnos prema svojoj nutrini, za upoznavanje samog sebe treba vremena. Potrebna ti je kvalitetna samoća kako bi mogao čuti sebe, kako bi proživio sve potisnuto i dopustio sebi da budeš onakav kakav jesi. Isto je s Bogom. U bukama oko tebe i u tebi ne možeš čuti tihi Božji glas. Franjo je volio tišinu jer je u njoj neometano mogao razmišljati i prebirati u svom srcu o događajima iz vlastitoga života. Nije htio bježati od sebe, skrivati se iza mnoštva riječi, nego u tišini sve više upoznavati istinu o sebi, tražiti i promatrati Gospodina. 

Bez mrmljanja i jadanja drugima prihvaća čudesni Božji poziv. I u Carcerima, daleko od svih, ne želi narušavati tišinu noći, već prihvaća Isusa u svoje srce, promatrajući ga sa zanosom. I tu shvaćamo kakav je Bog. Sam skrovit, voli skrovite duše. Tu vidimo da utjelovljena Riječ sišavši na zemlju, traži šutljive duše koje će je shvatiti. Tu učimo da se samo u tišini može dogoditi susret. Samo u tišini možemo slušati onoga koji govori. Tih je njegov glas. Zato ga samo u tišini možemo čuti. Ipak, kada ga počnemo slušati, on postaje glasniji od svih ljudskih riječi. Razmišljajući o Franji vidim ga kao čovjeka uronjena u Boga. Od njega možeš učiti važnu lekciju o molitvi. Franjo ti pokazuje da u molitvi trebaš zauzeti stav slušatelja, a ne praviti od molitve monolog što se nerijetko događa. „Moj je život slušanje, njegov govorenje. Moje je spasenje čuti i odgovoriti. Zbog toga moj život mora biti tih.” (T. Merton) Duhovni život je stvar budnosti i slušanja. Zato je neophodno za dobrog vjernika imati svakodnevne trenutke tišine. Ali, vanjska tišina je tek početak. Veća je buka u tebi, nego oko tebe. Zato treba krenuti prema nutarnjoj tišini. Ona započinje stišavanjem buke vlastitoga srca.  Tako tvoje srce postaje pustinja, tj. rezervirano mjesto za susret s Gospodinom. Takvo srce postaje mjesto neprestanog prebivanja u prisutnosti Božjoj. Tada tvoja molitva prestaje biti brbljanje, a postaje promatranje Božje ljubavi. 

Pođi u samoću. Kako bi se približio Bogu moraš se udaljiti od sviju. Udaljavanje od najbližih može ti dati obilje molitvene snage. Jer često ti se može dogoditi da si vezan uz druge, da si emotivno uznemiren ljubavlju prema nekoj osobi što ti oduzima unutarnju slobodu, a ona je temelj molitve i ljubavi prema Bogu. Možda tvoju tišinu ne narušava tvoj govor, nego tjeskobna želja da netko čuje tvoje riječi. Zato je odlazak u samoću neizmjerno dragocjen.  Samoća je povlašteno mjesto susreta s Gospodinom, ali i mjesto upoznavanja samoga sebe. U samoći dopuštaš sebi osjećati, otkrivati tmine u sebi i prepoznavati da si bez Boga samo siromašno stvorenje. U samoći učiš da je duhovni život tišina tvog cjelokupnog bića u kajanju i klanjanju pred Bogom. Učiš da je Bog sve, a ti ništa, da je on središte prema kojem sva tvoja djela trebaju biti usmjerena. Samoća te uči da i u životu i u smrti u potpunosti ovisiš o Bogu i da je na koncu jedino važno Njegova slava. Zato svakodnevno pronađi vremena za trenutke samoće. Jer Božja ljubav kojoj se u molitvi otvaraš pročišćuje nečistoću tvoga srca, a to je jako bolno i teško. Askeza u molitvi se temelji na svakodnevnom odvajanju vremena za molitvu, koliko god to bilo teško. Odvajanje vremena za molitvu ponekad će tražiti da se odrekneš nečega što voliš i u čemu uživaš. Ali kad Božja ljubav počne ispunjati tvoje srce, kad osjetiš male djeliće mira i radosti koje je Isus obećao, ništavna zadovoljstva i užici posve će izblijediti pred Ljubavlju koja će postati središtem tvoga života.

fra Marko Galić