Naslovna Naslovna
Kategorija:

Naslovna

NaslovnaNovostiSeminarislider

Održan molitveni seminar

“Gospode, pokaži mi svoje putove! Uči me svojim stazama!” (Ps 25, 4)

Molitveni seminar započeo je u petak 30.01. u 17:00 krunicom i sv. Misom u crkvi sv. Jakova u Međugorju. Nakon toga, uslijedila je večera, te predavanje koje je imao Miljenko Miki Musa. Potom smo igrali igru upoznavanja, te tako stjecali nova poznanstva, a onda imali i cjelonoćno klanjanje. S početkom u 22:30 klanjanje je ostvarilo ugođaj blizine Božje milosti i ljubavi, a framaši su nedvojbeno u sebi nosili i posebnu čar blagoslova po završetku klanjanja.

Sljedeće jutro započeli smo molitvom, kako bi cijeli dan uspjeli provesti po planu, u miru i s Božjim blagoslovom. Osim duhovne hrane trebala nam je i tjelesna hrana kako bismo izdržali iscrpljujuće penjanje na Podbrdo, koje je uslijedilo odmah nakon. Na Podbrdu nas je vodila Božja ruka i snaga srca ispunjenih radošću, te nam je fra Ivan Hrkać na svakoj postaji radosnih i žalosnih otajstava detaljno i s posebnošću objasnio i najmanju pojedinost koju ima svaka od priča koje nosi svaka postaja. Tu smo naučili dosta bitnih i zanimljivih podataka, koje bi rijetko čuli negdje drugdje. Kada smo se vratili ručali smo, a potom nas je fra Ivan uputio na još bitnih informacija o Bogu, životu (pa čak i dotaknuvši se vlastite priče o odlasku u svećenstvo) i zanimljivim pričama o Gospi i njezinim porukama. Zatim smo imali misu u isto vrijeme kao i prethodnog dana, onda večeru. Prije završne molitve i odlaska na spavanje večer smo obilježili i raznim zabavnim igrama koje smo igrali u grupama, te su se na taj način prijateljstva još snažnije razvijala.

Posljednji dan seminara započeli smo rano ujutro, oko 7:45, predivnom molitvom časoslova. Primivši snagu i milost potrebnu da nas vodi kroz dan, otišli smo na doručak poslije kojeg smo imali radionicu natjecateljskog duha koja se sastojala od testa s određenim brojem pitanja radi provjere poznavanja Novog zavjeta.

Završivši radionicu započeo je plenum, za vrijeme kojeg su svi iznijeli svoje dojmove koje su stekli tijekom sva tri dana seminara, a iz nekih su izašle i suze radosnice…

Kako bi završili seminar sa sve većim blagoslovom slavili smo sv. Misu, u kojoj smo imali priliku čuti prekrasnu propovijed fra Ivana, pričestiti se pod obje prilike, te se umjesto rukovanja srčano grliti na “mir s tobom”. S radošću u srcu završili smo misu, te otišli na ručak, a onda je bilo vrijeme i za odlazak kućama…

Ovaj seminar ostavio je poseban pečat na mom srcu i osjetila sam blizinu Božje milosti kao nikada dosad. Naučila sam dosta toga i stekla prijateljstva posebne vrijednosti. Nadam se da ću imati priliku ponoviti nešto slično i poželjela bih svakome da iskusi posebnost ovog seminara.

Vanna Mikulić, Frama Ružići

Fotografije sa seminara možete preuzeti ovdje.

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
HodNaslovnaNovostis. Matija Pačarslider

Mogu li biti svet/a i normalan/na?

Kada bi počeli pričati o normalnosti onda bi brzo uvidjeli da je to vrlo subjektivna kategorija kojom se mi branimo od onoga što se nama možda ne sviđa ili što ne shvaćamo do kraja. Ipak, pojam normalnosti više ima veze s običnošću. Ako uzmemo Isusov život za primjer onda vidimo kako je Isus živio 33 godine a od toga samo 3 godine je činio čuda, javno se isticao svojim propovijedanjem, plijenio pažnju onih koji su ga slijedili ali i onih koji su bili protiv njega. Što je onda s ostalih 30 godina?

Isus živi u običnosti. Rekli bi, živi normalno kao i sva druga židovska djeca toga vremena. Vjerojatno je s Josipom vrijeme provodio u radionici, družio se sa svojim vršnjacima, tražio Marijin zagrljaj kad bi bio žalostan. Isus je 30 godina, proveo potpuno skrovito.
Možda mi danas previše bježimo od te običnosti, kako u društvenom životu tako i u duhovnom. Nije nam dovoljno to što s prijateljima sjedimo, družimo se i jedemo. Imamo potrebu to podijeliti na društvenim mrežama kako bi nas drugi lajkali, kako bi dobili nečiju pažnju. Jednako tako, nije nam dovoljno jednostavno sudjelovati na slavlju Svete Mise nego tražimo nešto gdje ćemo se “osjećati” dobro, radosno, ushićeno. Zar pred Isusa ne smijemo doći nezadovoljni, neraspoloženi, tužni, razočarani, ljutiti? Zar pred Isusom ne možemo biti obični? Zašto nam je teško održati vlastitu molitvu postojanom, ali kad su neka duhovna okupljanja to ne preskačemo?

Sveta Mala Terezija svim je silama nastojala kako ona to kaže “ni u čemu biti drukčija od drugih”. Odnosno živjeti jednako kao i sve druge sestre, ničim ne prisvajajući posebnu pažnju. A bila je posve drugačija. Jednako kao što je i svatko od nas jedinstven i neponovljiv. Ali živjeti svoju originalnost ne znači da moramo biti u nečemu iznad svih. Živjeti svoju originalnost znači pronaći svoj osobni način povezanosti s Isusom. Ne možeš to učiniti u buci i u masi. Isus te čeka u tvojoj samoći.
Ne smijemo promatrati svetost kao put za odabrane. Svetost je odluka koju ti i ja trebamo učiniti za sebe. U crkvenom dokumentu Drugog Vatikanskog sabora piše: “Svi će, dakle, Kristovi vjernici u svojim životnim uvjetima, dužnostima i okolnostima po svemu tome iz dana u dan biti posvećivani ako s vjerom budu sve primali iz ruku nebeskoga Oca te surađivali s božanskom voljom, čineći u samoj vremenitoj službi očitom onu ljubav kojom je Bog ljubio svijet.”
U svim životnim uvjetima. Bilo da si član brojčane obitelji ili si sin/kći jedinac/jedinica. Bilo da si odrastao u skromnom domu svoje obitelji ili si imao više od toga.

U svim dužnostima. Bilo da si predsjednik bratstva ili si obični član svoje Frame. Bilo da si uspješan u nekom sportu ili svoje talente još uvijek tražiš.

U svim okolnostima. Bilo da si potpuno zdrav ili si pogođen nekom bolesti. Bilo da si siguran s onim što imaš ili si u strahu što ćeš učiniti sa svojim životom.

Sve primaj iz ruke Božje. I živi jednostavno kao što je to i sv. Franjo činio. U svakodnevici, u običnim danima, jednostavnim molitvenim zazivima, u tišini i osamljenosti budi s Isusom.
Budi to što jesi, i to je već dovoljno.

s. Matija Pačar

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Josip StanićKolumneNaslovnaNovostiOpet taj Franjoslider

Iz Godine nade u Godinu sv. Franje

Papa Lav XIV. na Bogojavljenje je zatvorio Godinu nade. Svega nekoliko dana poslije, 10. siječnja, proglasio je Godinu sv. Franje. Tako smo prešli iz jednoga jubileja u drugi. Nakon redovitoga jubileja koji Crkva slavi svakih 25 godina, ušli smo u posebnu godinu koja je proglašena povodom 800. obljetnice svečeva slavnoga preminuća. Apostolska pokorničarna objasnila je kako se proglašenjem Godine sv. Franje želi potaknuti na nasljedovanje Siromaška iz Asiza kako bismo se što više suobličili Kristu te kako ne bismo zanemarili odluke donesene tijekom Svete godine.

Zanimljivo je uočiti poveznicu i kontinuitet između ova dva jubileja. Iz govora o kršćanskoj nadi dolazimo k čovjeku nade. Iz teorije u praksu. Iz riječi u život. Upravo se u toj dinamici krije opravdanje našega čašćenja svetaca. Sveci su oni muškarci i žene koji su u svojim životima utjelovili sami Božji život. Tako su nam potrebni kako bismo konačno shvatili da nam Bog nije objavio tek neki nauk, zapovijedi ili upute za dobar život; On nam je objavio sama sebe, i to kako bismo bili u zajedništvu s Njime i postali poput Njega. Lica svetaca pokazuju ostvarenom tu Božju želju. Zato i sav nauk Crkve, kojega iščitavamo iz Svetoga pisma i Tradicije, možemo pronaći ostvarenim u životima svetih ljudi. Njihovi primjeri zrcale sve kreposti. Tako se i na primjeru sv. Franje može govoriti o kreposti nade.

I, nakon što smo toliko slušali o nadi, a možda i dalje ne znamo kako bismo jednostavnim riječima opisali tu stvarnost, možemo se – umjesto same teorije – poslužiti obraćenjem našega Serafskoga Oca. Ono čemu se kršćanin nada jest ni manje ni više nego vječni život. To jest velika nada naših života. Postoji Bog koji me ljubi. Odlučio sam mu povjerovati, upoznao sam Njegovu ljubav i shvatio da Njegova ponuda spasenja sadrži vječnost s Njim. On je već sve učinio kako bi mi omogućio ulazak u tu vječnost. Po svome Sinu, Gospodinu Isusu, uništio je grijeh i oduzeo moć smrti, uklonivši tako sve prepreke između sebe i nas. Vrata u vječnost otvorena su mi. Trebam jednostavno prihvatiti tu ponudu spasenja. Onda kad je prihvatim, shvaćam kako je nada aktivna krepost. Ona nije čekanje da se nešto dogodi. Ako se nadam životu vječnome, onda je sve ono što činim takvo da me približava tome životu. Nada preobražava čitav život.

Naši životi često su obilježeni malim nadama. One označuju naše planove i projekte u kojima za Božji plan spasenja možda i nema previše mjesta. Imati male nade, ovozemaljske nade, znači živjeti život ne pitajući se što Bog od mene traži. Na put obraćenja stupam u onome trenutku kada se uspijem otvoriti velikoj nadi. Kad shvatim da mi Bog nudi mnogo više. Upravo je takvo iskustvo prošao sv. Franjo. Obilježen malim nadama, ovozemaljskim, o tome kako će postati vitez i imati slavu ovoga svijeta, u vlastitim se neuspjesima i bolestima uspijeva otvoriti Božjem djelovanju i čuti pitanje: „Franjo, tko ti može dati više, sluga ili gospodar?“ Tada se počinje otvarati Božjoj ponudi spasenja i tražiti Njegovu volju pitajući se: „Gospodine, što hoćeš da učinim?“ U tome ustraje sve do konca života. Gospodin mu je pokazao put, a Franjo je bio otvoren Njegovu djelovanju dotle da je nada u vječno zajedništvo s Bogom nadrasla i nadjačala i strah od smrti. Svetac je već na ovome svijetu bio toliko otvoren Božjoj vječnosti, tako da je i sama smrt izgubila moć odvojiti ga od Onoga komu je povjerovao i postala jednostavnim prijelazom. Franjina radost pred licem smrti pokazuje kako je kršćanska nada uistinu nada koja ne postiđuje (Rim 5,5). Godina sv. Franje milosna je prilika da od našega Serafskoga Oca nastavljamo učiti kako se otvoriti toj velikoj nadi koja jest sama vječnost u zajedništvu Presvetoga Trojstva.

fra Josip Stanić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
BratstvaFrama DrinovciNaslovnaNovostislider

Novo vijeće u Frami Drinovci

U Frami Drinovci, 17. siječnja 2026. godine, održana je redovita izborna skupština. Izborima je predsjedao Ivan Prskalo, područni potpredsjednik, a tajnica izbora bila je Martina Leko, područna predstavnica Frame u vijeću OFS-a. Prisutni su bili i Iva Šarac, Olivera Matić i Andrea Boras.

Izbore smo započeli zajedničkom molitvom, nakon čega su framaši upoznati sa samim tijekom izbora te pozvani na odgovornost.

Novo vijeće Frame Drinovci čine:

Predsjednica: Magdalena Majić
Podpredsjednik: Adrijan Leventić
Voditeljica formacije: Anđela Glavaš
Tajnica: Iva Majić
Blagajnik: David Alerić
Dodatni vijećnici: Lana Majić i Tamara Tomas

Novom vijeću želimo ustrajnost i Božji blagoslov u budućem radu i djelovanju!

Ivan Prskalo, područni potpredsjednik

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Antonia PrimoracKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Božić je još uvijek „on“. Jesam li ga ja već „off“?

Vjerujem da znate da božićno vrijeme još traje, stoga ću u tom istom duhu i nastaviti pisati. Ako ipak niste znali da je „It’s Christmas Time“ još aktualno, sve do sljedeće nedjelje (Krštenje Gospodinovo) Crkva pred nas stavlja radost Božića. Nemojte propustiti radovati se njegovom utjelovljenju!

Čitanje druge nedjelje po Božiću donosi nam Evanđelje koje je bilo i na Božić i na Staru godinu. Tri puta u manje od dva tjedna… zanimljivo.

Radi se o početku sinoptičkog ili evanđelja Ljubavi – Proslovu Ivanovog evanđelja: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.

Tko je ili što je za mene Riječ?
Gdje je susrećem?

Družim li se s Njom?

Vjerujem li da je po Njoj sve postalo i da bez Nje ništa nije?

Zašto majka Crkva ovo ponavlja treći put?

Moji odgovori nisu važni. Oni su svakako riječ između mene i Riječi s velikim R. Ali te potičem da zastaneš pred Riječi koja je tijelom postala i pokušaš odgovoriti sebi na ova pitanja. Pjevalo se i danas On za nas trpi čim se rodi… klekni i ti pred malo Dijete i pretrpi tišinu. Možda se rode odgovori koji odrede ritam tvoje nove godine.

A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.

Jesam li primio Riječ u svoje srce?

Vjerujem li da mi je dana moć Djeteta Božjega?

Činim li sve što mogu u tom identitetu?

Jesam li svjestan da sam ovdje, ovakav kakav jesam isključivo jer me Riječ htjela?

Vjerujem u čuda, ozdravljenja, uskrsnuća… uistinu vjerujem da po Riječi sve nastaje i biva, i svi ćemo se jednom naći pred Njom. Ono s čim se ja borim u potpunosti je povjerovati u to da sam stvarno Dijete Božje. I onda danas, iako se često baš s ovim tekstom družim, prvi put začuh ovo: Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.

Jesam li svjestan da sam primio milost na milost?

Koje su mi milosti dane, a propuštam ih vidjeti?

Zar sam stvarno ja dio Njegove punine?

U Pavlovoj poslanici danas je i predivan poticaj: Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima.

I to je ono s čim ću vas i sebe ostaviti, sa željom, kako je rekao naš đakon u propovijedi: ne da išta činimo, nego da to prihvatimo.

Sretan Božić dragi ljudi! Ne dajte da ga svijet odnese kao što ga donese prije vremena! 😊

Antonia Primorac

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneLuka RezoNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Nije lako, al’ je jednostavno

Krenuo sam nedavno do kuhinje kako bih se napio vode. Kad sam otvorio komodu, vidio sam pregršt različitih čaša. Visoke, niske, sa stalkom, sa šarama, za rakiju, za vino…

Dok sam tražio meni odgovarajuću, zapitao sam se: Pa zar smo obično pijenje vode toliko zakomplicirali? Što je to u nama što žudi za izvanrednim i atraktivnim? Zašto se ne možemo pomiriti sa stvarnošću i prihvatiti da je važno napiti se i da je za to dovoljna samo jedna čaša?

 

Na početku Došašća Isus zahvaljuje Bogu što je to sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Govori kako su mnogi kraljevi i proroci htjeli vidjeti ono što mi vidimo i čuti ono što mi čujemo. Koliko smo zapravo privilegirani. Kraljevi, proroci i toliki ljudi žudili su za onim što mi danas imamo: da možeš okusiti Boga, pričestiti se, slušati njegovu riječ, znati da je on sam došao da nas spasi. Prije su slušali preko nekih posebnih, izvanrednih ljudi, a nama je sam darovan u punini. Darovan nam je na najjednostavniji mogući način – u Kruhu. Svakome dostupan. Svakodnevno.

 

Sad postaje jasno zašto je Isus govorio da je to skriveno mudrima i umnima, a objavljeno malenima. Sada još više ima smisla ona Marijina rečenica: Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.  Maleni imaju više od umnih. Ne zato što više primaju, ne zato što je omjer dobivenoga drugačiji, nego zato što maleni drugačije vide. Nije stvar omjera, nego pogleda. Kad se to prihvati, dobiva se mir. Kud ćeš više od toga da svaki dan Boga možeš primiti u pričesti. Punina, a svakodnevna. Mudri i umni to ne mogu shvatiti jer svojim mozganjem traže nešto spektakularno, a tu ti je već dano ono što ti najviše treba. Kad to prihvatiš, imaš puninu. Kad bi se kraljevi i proroci danas pojavili, mislim da bi plakali, žalili nas, čudili se, jer imamo tako blizu ono što su oni čekali stotinama godina, a da to ne shvaćamo. Sveci nisu bili izvanredni, nego maleni i ponizni ljudi koji su prihvatili to da je jednostavno doći do Boga.

 

Stvarnost može biti sveta. To mi se sve češće vrti po glavi dok gledam koliko se trudimo pobjeći od onoga što jest. Kao da nam je dano premalo. Kao da ono što imamo, gdje jesmo i što živimo nije dovoljno vrijedno divljenja, zahvalnosti i mira. Pa stalno tražimo nešto više, nešto „posebno“. A možda je problem upravo u toj želji za posebnim.

Jednostavnost nas danas pomalo vrijeđa. Izgleda nam siromašno, nedovoljno, gotovo naivno. A zapravo traži najviše poniznosti. Jer prihvatiti jednostavnost znači priznati da ne moram biti iznad stvarnosti, nego u njoj. Da ne moram biti veći od života, nego prisutan u njemu.

Grijeh je, uostalom, upravo tu i počeo. Adam i Eva nisu sagriješili zato što im je bilo loše u stvorenoj stvarnosti, nego zato što su smatrali da im ona nije bila dovoljna. Iz oholosti su poželjeli nešto iznad onoga što im je Bog već dao. Htjeli su više. Izvanredno. Biti kao Bog. Franjinim rječnikom – htjeli su biti bogati. Bogati, ne u materijalnom smislu, nego u smislu posjedovanja nečega što im ne pripada.

Zašto bogati ne mogu prihvatiti i primiti Boga koji je rođen kao dijete u štalici, dijete kojem mogu svi doći? Upravo zbog toga što je jednostavno. Bogati su navikli dobivati nešto što ne mogu svi. Navikli su se osjećati privilegirano i izvanredno. Nisu naučili primati nešto što mogu i obični pastiri. To ih vrijeđa. Zato Franjo, i toliki sveci, toliko govore o siromaštvu. Ne zbog novca, nego zbog povratka izvornosti. Povratka istini da je dovoljno ono što je Bog stvorio. Duhovno siromaštvo nije odricanje radi patnje, nego sposobnost da u jednostavnosti mogu zahvaljivati. Da u malenome mogu slaviti Boga.

Takvih je Kraljevstvo nebesko, kaže Isus dok gleda na malene…

Pokušajmo povjerovati u tu jednostavnost otajstva. Prihvatiti da je Bog tu za sve, svaki dan…

Povjerovati da je „Gospodin s vama“…

Shvatiti da se voda ne mijenja ako je čaša izvanredna.

Tako je jednostavno.

Nije lako, al’ je jednostavno.

Luka Rezo

0 komentar
3 FacebookTwitterPinterestEmail
NaslovnaNovostislider

Božićna čestitka

Frama kao slika i prilika Živih jaslica!

Doista je lijepo zadnjih dana promatrati angažiranost, trud i zalaganje framaša i duhovnih asistenata u pripremama Živih jaslica. Blagoslovljeni smo što imamo priliku i mogućnost u mnogim bratstvima sudjelovati u oživljavanju one svete betlehemske noći. Na poseban način vidljivo je kako se lica framaša ozare, a srca proključaju istinskom radošću. Tu se otkriva što nam je stvarno potrebno i za čim zaista čezne naše srce. Tako nam je potreban Božić! Tako su nam potrebne jaslice i Betlehem, Sveta obitelj i rođenje djetešca. U tom otajstvu krije se posebna nada koja nas pokreće neodoljivim zanosom. S tim zanosom Isus računa na nas. On želi s nama hoditi, s nama boraviti, s nama se radovati i žalovati.
Oživimo jaslice u svojim bratstvima! Pripremimo dostojan prostor svoga srca za Isusa, Josipa i Mariju. Ako oni budu imali mjesta u svratištu našeg srca, tada ćemo u punini živjeti ljubav i zajedništvo, nadu i mir, vjeru i radost!

Dragi framaši i duhovni asistenti, na dobro Vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!

 

fra Ivan Hrkać, područni duhovni asistent

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
HodKolumneNaslovnaNovostis. Matija Pačarslider

Nemoj seenati poruku Božića

Nedavno sam bila u društvu u kojemu smo razgovarali o božićnim običajima i tradicijama. Jedan je čovjek govorio o njegovom doživljaju ovoga blagdana te kako oni u obitelji iščekuju Isusov dolazak. Nakon što na Badnjak svi odu zajedno na Euharistijsko slavlje kod kuće ih čeka iznenađenje. U njihovim već postavljenim jaslicama do tada nije bilo Isusa ali ih on po povratku čeka. Njihova susjeda se pobrine da im ovo iznenađenje svake godine bude slikovit prikaz Isusovog dolaska u njihove živote.
Potaklo me to da razmislim malo o vlastitom doživljaju Isusova rođenja. Potaklo me da se sjetim sv. Franje i njegovih prvih jaslica, njegove želje da oživi potrebe i prilike betlehemskog djeteta.

Čini mi se da mi najčešće razmišljamo o našim potrebama i prilikama. Zato nerijetko u našim razgovorima osobito pred Božić možemo čuti: trebam ovo ili moram još ono. Ja trebam. Ali što treba Isus? Još nam je jasnija slika iscrpljenih domaćica koje su cijeli dan laštile svoje domove, ukrašavale prostorije i pekle bezbroj vrsta kolača. Ali to su prilike koje su meni važne. Što je važno Isusu?

Koje su to potrebe i prilike jednog djeteta?

Jako se dobro sjećam trenutka kada je u našu obitelj došao novi život, kada se rodila moja nećakinja. Njezin boravak među nama bio je obilježen pozornošću. Tih se dana nije palila televizija, nije se scrollalo po mobitelu. Svi smo bili pozorni na malu bebu koja nam nije mogla dati ništa a dala nam je sve: toplinu, nježnost, jednostavnost i radost. Nije se uopće morala truditi da nam sve to da, jer je njezina prisutnost bila dovoljna.

Nije slučajno da Isus dolazi upravo u prisutnosti malenog djeteta jer nam tako daje ono što nam ne mogu dati sve one naše potrebe i prilike koje smo si mi nametnuli. I sve što od nas traži je pozornost. Nemoj propustiti trenutak. Nemoj seenati poruku Božića onako kako seenaš poruke koje ti nisu prioritet. Neka ove godine najvažnije u tvom srcu bude, biti pozoran. Biti pozoran na što?

Na svakodnevicu koju živiš. Jer u nju dolazi Svjetlost, u njoj se rađa Ljubav. Kad zagrliš svoje najdraže, kad se osmjehneš svojim susjedima, kad pozdraviš svoje prijatelje.

s. Matija Pačar

0 komentar
3 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Josip StanićFra Josip StanićKolumneNaslovnaNovostiOpet taj Franjoslider

Pohvale stvorova – Ljepota koja preobražava život i smrt

Već je spomenuto kako je sveti Franjo napisao svoju Pjesmu onda kad mu je sam Svevišnji objavio kako će po završetku ovozemnog života sigurno prijeći u raj. Kad se čas smrti približio, Svetac je svojim pohvalama dodao sljedeću strofu: Hvaljen budi, moj Gospodine,  za sestru našu tjelesnu Smrt, / kojoj nijedan živući čovjek umaknuti ne može: / Jao onima koji umiru u grijesima smrtnim; / blago onima koje smrt nađe u volji presvetoj Tvojoj, / jer druga im smrt nauditi neće. Prije bilo kakve analize važno je razumjeti kako se ne radi o nekom pobožnom razmatranju teme smrti; to su riječi čovjeka koji zna da umire, ali zna da je spašen. Zato smrti izražava dobrodošlicu i pjeva joj.

Najprije, Franjo govori o sestri našoj tjelesnoj Smrti, kojoj nijedan živući čovjek umaknuti ne može. Tjelesna smrt gola je činjenica ljudskoga života. Svatko će od nas dočekati svoj posljednji dan, posljednji udah i izdah. Ne mogu umaknuti tjelesnoj smrti. Ono što je strašno jest da postoji mogućnost druge smrti, one vječne. Ona označuje stanje čovjekove vječne odvojenosti od Božje ljubavi, to jest pakao. Zato Franjo upućuje jao onima koji umiru u grijesima smrtnim. Takve tjelesna smrt vodi u drugu, vječnu smrt. Suprotnost tomu stanju jest blago upućen onima koje smrt nađe u presvetoj volji Tvojoj. Takvima druga smrt ne može ništa.

Franjin način umiranja i pjevanja o smrti nije plod trenutnoga nadahnuća nego rezultat čitava njegova života. Od početaka svoga obraćenja tražio je presvetu volju Božju. Sjećamo se njegove molitve pred križem sv. Damjana: Višnji i slavni Bože, / rasvijetli tmine srca moga / i daj mi pravu vjeru, / čvrsto ufanje i savršenu ljubav, razum i znanje, Gospodine, / da vršim tvoju svetu i istinitu zapovijed. Sjećamo se i Franjina pitanja: Gospodine, što hoćeš da učinim? A Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. (1 Tim 2,4) Zato čitav Franjin život postaje pokora, koja znači trajno odricanje od vlastite volje i okretanje prema Božjoj volji.

Upravo je taj put pokore, na kojemu je Franjo ustrajao gotovo 20 godina, preobrazio čitav njegov život. A zato je mogla biti preobražena i njegova smrt. Kakav život, takva smrt! Lijepo je za njega rekao papa Grgur IX., koji ga je proglasio svetim: Umro prije smrti, živ i poslije smrti. Umrijeti svome egu, a vršiti Božju volju nije poziv za odabrane pojedince nego za sve nas. Za čas smrti ne pripravljam se tek na bolesničkoj postelji nego upravo sada, nastojeći živjeti u Božjoj prisutnosti. Taj put priprave nužno donosi bol, koja je privremena, ali na koncu rađa radošću koju mi nitko ne može oduzeti (usp. Iv 16,22) i mirom koji nadilazi svaki razum (usp. Fil 4,7). Jednostavno, vodi me do stanja spašenosti, koje je – kako je već rečeno – Božja volja za svakoga od nas. Zato je moguće radovati se u času smrti.

Po životu u Božjoj volji, tjelesnoj je smrti oduzeta strašna mogućnost da me vječno odvoji od zajedništva s Bogom i zato ona postaje samo prijelaz. Zato smrt sv. Franje nazivamo Transitus – prijelaz. I mi smo pozvani nasljedovati njegov primjer, kako nas potiče Poslanica Hebrejima: Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru. (Heb 13,7) Neka nam promatranje slavnoga svršetka života sv. Franje i njegov zagovor pomognu živjeti život pokore i radovati se susretu s nebeskim Ocem!

fra Josip Stanić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Antonia PrimoracKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Ako želiš promijeniti svijet…

„Ako želiš promijeniti svijet, idi kući i voli svoju obitelj!“ – reče jednom jedna svetica, skromna i blaga, tiha kapljica u moru koja je podigla ocean ljubavi za života. I još više nakon smrti. Dopusti mi da te upitam, jesi li i ti jedan ili jedna od onih koji je jako ljubazan prema gostima, prijateljima, poznanicima, ili eto nepoznatim ljudima prema kojima imaš priliku iskazati poštovanje? Drago mi je ako jesi, znači da pripadaš dijelu populacije koja se smatra pristojnom. Isto ću pitanje sada postaviti i za tvoje najbliže, one s kojima živiš – jesi li strpljiv, dobrostiv, velikodušan, pristojan, nerazdražljiv – prema onima koji su ti dali život, i vrlo vjerojatno ako ovo čitaš, i vjeru? Tražiš li svoje? Jesi li zlopamtilo? Možeš li sebi odgovoriti ponašaš li se prema njima onako kao kad dođu najavljeni gosti?

Samo što oni nisu gosti. Oni su nam darovani (kao i mi njima) kao stepenice prema gore, ili dolje. Sami biramo. Nekad su okolnosti jako teške i pobjeći je najlakša opcija. Nekad su okolnosti okej, ali mi ili oni ne pronalazimo zajednički jezik. A nekad smo samo nezahvalni jer ne vidimo blago koje imamo jer to nije točno onako kako smo mi zamislili da treba biti. Obitelj je mjesto gdje se naša ljubaznost, ona iskrena i nepatvorena, najjasnije vidi — ili najviše izostaje.

A godine prolaze…

Obitelj nam je darovao naš Otac, kakva god ona bila, točno je onakva kakva nam treba za spasenje. To je kao cilj kojem težimo. Ili?

Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima. Iz 49,15-16

Prepisat ću iznova:

Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima.

Urezan(a) si u Njegov dlan. Tvoje borbe i zidovi koji te guše Njemu su, pazi sad, svagda pred očima. On te poznaje i sve tvoje borbe. I tvoju obitelj. Dao im je tebe da ih ljubiš. Takve kakvi jesu. Koliko god teški, nepodnošljivi bili. Ili lagani. Zahvali Mu danas za njih. Pogledaj svoju obitelj i vidi je očima kojima je On gleda. Daj im ljubav, vrijeme, sebe i kreni sa mnom mijenjati svijet.

Antonia Primorac

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Noviji postovi
Stariji postovi