Zovem se Tomislav i uvijek sam bio ljubomoran na svoga brata zbog jučerašnjeg dana. Moj brat se zove Ante i njegov imendan slavi cijeli svijet, a za moj ni ja ne znam datum na koji se slavi. I nijedno drugo ime nema toliko pažnju na svoj imendan kao što ima ime Ante te mnoge izvedenice toga imena. Naravno, svi oni na tome imaju zahvaliti onome tko je u povijesti proslavio njihovo ime i učinio ga jednim od najdražih i najštovanijih svetaca Katoličke Crkve.
Sveti Antun Padovanski, možda čak najpopularniji svetac koji nije živio za vrijeme Krista, pravi poznavatelj i štovatelj Kristovih riječi. Ni na jednom drugom primjeru nisam bolje naučio što je poniznost i ostvarenje riječi: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“ (Mk 9, 35). Dopustite da vam napišem par redaka iz svečeva života:
Naime, Antun nije oduvijek bio Antun. A još je manje veze imao s Padovom po kojoj ga kasnije prepoznajemo. U životu prije upoznavanja franjevaštva i sv. Franje, zvao se Ferdinand. No, bez obzira što nije bio upoznat sa onim što je Franjo živio, Antun je bio duboko u vjeri i poznavao je Sveto Pismo te je slijedio Krista u redu Augustinaca. Živeći svoju vjeru, nastojao je steći što više znanja iz Biblije i knjiga crkvenih Otaca, ali nikada se nije gubio u drugoj dimenziji, svom je dušom uvijek molio i bio samozatajan, unatoč svom znanju koje je imao. Tek nakon što je saznao za mučenike koji su izgubili život u Maroku, propovijedajući Evanđelje, a bili su iz Reda Male Braće, Ferdinanda privuče takav način života te on pristupa Franjinu Redu i njegovu načinu života. Tada uzima ime Ante i ulazi u novicijat, cijelo vrijeme brižljivo krijući svoju učenost. Želeći se poistovjetiti sa Spasiteljem koji je za njega prolio krv, on odluči otići u Afriku, ali se razboli i nakon toga ga neki vjetrovi odnesoše prema Italiji. Kratko nakon toga, upoznao je sv. Franju u Asizu te se odlučio zadržati u Italiji, a ne vraćati se u Španjolsku u kojoj se i zaredio za franjevca. No, u Italiji nitko nije poznavao njegovu visoku naobrazbu te su ga smatrali neukim i boležljivim, pa su mnogi glavari samostana odbijali njegovu želju da ga prime u svoj samostan. Na kraju mu se jedan provincijal smilovao te ga primio u jedan mali samostan jer je Ante bio zaređen za svećenika te je trebao u tom samostanu braći laicima čitati misu. Ante je i dalje krio svoje znanje i posebna Božja nadahnuća. Jednom prilikom zapalo ga je da otvori govorom skupštinu, a na iznenađenje svih on je govorio vrlo rječito i učeno te zadivi sve prisutne. Nedugo nakon toga za njegove sposobnosti saznaje i sveti Franjo te mu daje punomoć da propovijeda po cijeloj Italiji. Nakon toga krenuo je uspon Antuna i uskoro je za njega znala cijela Italija i njegov franjevački red.
Pored svih njegovih propovijedi koje su ga proslavile, pored svih njegovih govora koje je govorio posebnim žarom i milim glasom, slaveći Gospodina uvijek, najviše mi se u životu ovoga sveca svidjela njegova poniznost. Poniznost da se svojim znanjem ne uzvisuje ni nad kim, nego da ga iskoristi tek u onom trenutku kada će to znanje služiti na slavu Božju, kada će mu to znanje i sposobnost propovijedanja služiti da ljudima približi Pismo i da ih okrene na pravi put. Sveti Ante, po mnogočemu drugačiji od svetoga Franje u čiji se način života zaljubio, ali jednak u gorljivoj ljubavi prema Kristu, postao je najproslavljaniji franjevac te uzor mnogima koji kreću putem svetoga Franje – čisti dokaz da ti franjevaštvo pruža priliku ostvariti sebe u potpunosti, s čvrstim temeljima u siromaštvu, čistoći i poslušnosti.
Tako danas vjerojatno svatko od vas ima nekoga u krugu svojih bližnjih s ovim imenom. Sigurno im nećete zaboraviti čestitati njihov dan! Želim sretan imendan svima s ovim povlaštenim imenom i svim njegovim izvedenicama, neka vam vaš svetac bude uzor i zagovornik na nebu. Posebno sretno jednoj Antoniji i onome Anti s početka priče.
Tomislav Gašpar