Oče moj, kako da ti bilo što napišem, kad svaku moju misao znaš i prije mene? U meni je velika čežnja da Ti zahvalim. Nekako, vječno se trudim napisati nešto da druge oduševim za Tebe. Čineći to zaboravljam koliko Ti oduševljavaš mene. Znaš da puno toga ne shvaćam, još manje prihvaćam. Ali si mi jasno dao do znanja da ćeš me voljeti zauvijek, bez obzira na sve…
Prečesto sam gluhi slušač Evanđelja, Oče moj. Ali ti se tako divno brineš da do mog srca dođe tvoja Riječ kroz osmijeh Samaritanca. Koliko često padam u blato i u vedrim danima, ali osjećam da me samo takvu, polomljenu i trebaš. Poznaješ me, tvrd orah, koji bježi od tebe i gradi Jerihon. I onda… dovedeš me pred rub, i kad tu izgubim sve i Tebe, samo Ti mi opet ostaješ. Koliko samo puta sam vrisnula: Što hoćeš da učinim Gospodine?, da bi sada mogla reći za svaki izazov da je to ono što ja hoću, što ja želim izvršavati svim srcem svojim. Brižno me učiš vidjeti sreću u patnji, radost u nevolji, veselje u boli. Koliko puta sam se morala suočiti sa svojim očajem da bi Tebe upoznala, i svim srcem čeznuti za duhom siromaštva koji, kako god banalno zvučalo, uistinu štiti od svih zala. Najviše od mene same. Koliko puta si mi dozvolio da se umorim od čekanja Tvoje prisutnost, da bi shvatila da si mi na srce ugravirao: „Tebe ja zaboraviti neću“. Oče moj… hvala ti.
Hvala što dopuštaš da vidim sve divote koje si stvorio. Hvala što si mi pokazao da je moj poziv samo moj, kakav god on bio, jer Ti si mi ga s Ljubavlju dao, i zašto bih se ja, sićušan crvić bunio i tražio da budem nešto više ili manje… Ta tko me poznaje kao ti? Kao krunu svih darova izabrao si me i svojom milošću posvetio da djelujem kao Franjin nasljednik. O kako samo žarko želim postati, uistinu radosni navjestitelj tvoga kraljevstva, jer sebično je zadržavati ovu sreću samo za sebe kad si mi je kroz toliko nezasluženih sitnica darovao i iznova daruješ. Kad bih barem mogla biti velika kao ti u malenoj hostiji. Uz sve mogućnosti koje si mi stavio na put i sva otvorena vrata koja vode k Tebi, ti mi se sam ne prestaješ darovati svaki dan, do kraja.
Čekaš me u tišini. Nauči me da budem malena, Oče moj. Pouči me zahvalnosti, strpljivosti i poniznosti. Nek’ glasnim šapatom zaboli i odjekne „Tebe ja zaboravit neću“ svaki put kad ja Tebe zaboravim. Slomi me do kraja da bi Tebe upoznala. I kad ne mogu dalje, i kad sam najgora svima, kad se ne volim niti najmanje, kad me grijeh ogoli, daj da se sjetim da me Netko čuva u svom zagrljaju i savršenom, nepromijenjenom, bezuvjetnom Ljubavlju ljubi i ne zaboravlja.
Hvala ti Abba!
Antonia Gašpar